Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-455/09 (H. Z.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-455/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 455/09, rješavajući apelaciju Hajre Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajre Zukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-
000 124 od 5. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-35/04 od 10. aprila 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-801/03 od 7. novembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajro Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupaju Omer Hadžiselimović i Zoran Butorac, advokati iz Banje Luke, podnio je 16. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 124 od 5. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-35/04 od 10. aprila 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-801/03 od 7. novembra 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-801/03 od 7. novembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-35/04 od 10. aprila 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji zaključen sa Božanom Popović (u daljnjem tekstu: tužena) 25. februara 1994. godine i ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-Ov-1041/94 od 5. aprila 1994. godine uz obavezu da tuženoj na ime kupoprodajne cijene isplati iznos od 35.000,00 DM i obavezu tužene da apelantu preda u posjed, slobodan od lica i stvari, poslovni prostor-lokal broj 8, površine 18 m2, koji se nalazi u Banjoj Luci u Ul. Veselina Maslaše bb, sagrađen na k.č. broj 3689/7, upisan u pl. broj 1127/02 k.o. Banja Luka 7 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor).
3. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da su apelant kao prodavac a tužena kao kupac zaključili kupoprodajni ugovor 25. februara 1994. godine, da je ugovorom apelant prodao tuženoj predmetni poslovni prostor, da su ugovor zaključili posredstvom punomoćnika i ovjerili ga kod Osnovnog suda 5. aprila 1994. godine, dakle, dvije godine nakon što je apelant napustio Banju Luku radi ratnih dešavanja, prijetnji i bacanja eksplozivnih naprava na poslovni prostor. Osnovni sud je, također, utvrdio da su apelant i tužena telefonskim putem vodili razgovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora jer je apelant tada živio u Njemačkoj kao lice koje je 1992. godine izbjeglo iz Bosne i Hercegovine, a tužena je živjela i radila u Švicarskoj, da su se dogovorili o bitnim elementima ugovora, cijeni i predmetu prodaje i da je tužena došla u Njemačku, gdje je živio apelant, i isplatila mu dogovorenu cijenu od 35.000,00 DEM. Osnovni sud je utvrdio da je tužena snosila troškove poreza na promet, kao i troškove apelantovog punomoćnika a da je za dobiveni novac apelant kupio poslovni prostor u Rovinju-Republika Hrvatska, koji je kasnije prodao i da se potom vratio u Sanski Most, zamijenivši prije toga svoju kuću u Banjoj Luci za kuću u Sanskom Mostu.
4. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je predmetni ugovor zaključen 5. aprila 1994. godine, dakle prije donošenja Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja ratne opasnosti ili ratnog stanja («Službeni glasnik RS» broj 1/94, u daljnjem tekstu: Zakon o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja ratne opasnosti ili ratnog stanja) koji je stupio na snagu 29. novembra 1994. godine a kojim je predviđeno da su ugovori o prometu nepokretnosti sklopljeni poslije stupanja na snagu ovog zakona ništavi. Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen 5. aprila 1994. godine u formi propisanoj Zakonom o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH» broj 37/78) a koji je i važio u vrijeme zaključenja ugovora. Osnovni sud je dalje istakao da je među strankama sporno da li je predmetni ugovor zaključen na dobrovoljni način. Prema mišljenju Osnovnog suda, potrebno je utvrditi da li je predmetni ugovor o kupoprodaji, koji su zaključili apelant i tužena u februaru 1994. godine a ovjerili u aprili 1994. godine, iako je zaključen u toku rata, rezultat prinude ili ne tj. da li je zaključen na dobrovoljan način. Ratne okolnosti kao opšta pretpostavka prema stanovištu Osnovnog suda ne mogu biti razlog, same za sebe, utvrđivanja apsolutne ništavosti ugovora sa aspekta dobrovoljnosti-nedostatka volje već je potrebno utvrditi da li je zaključen pod prinudom. Dakle, kako zaključuje Osnovni sud, ugovori zaključeni u navedenom periodu nisu apsolutno ništavi po sili zakona već se svaki slučaj mora konkretno posmatrati i utvrđivati kao pojedinačno subjektivni odnosi sa aspekta postojanja prinude-prisile između ugovornih strana.
5. Osnovni sud je dalje naveo da je predmetni ugovor zaključen u Banja Luci putem punomoćnika kojeg je apelant ovlastio za zaključenje ugovora dvije godine nakon napuštanja Banja Luke, punomoć je ovjerena kod notara u Njemačkoj 28. marta 1994. godine a dogovor oko zaključenja ugovora i isplata kupoprodajne cijene izvršen je u Njemačkoj. Dakle, predmetni ugovor nije zaključen niti pod prisilom niti u zamjenu za dozvolu izlaska sa teritorije Republike Srpske. Apelant je za isplaćenu kupoprodajnu cijenu kupio poslovni prostor u Rovinju što znači da tužena nije koristila ekonomsku situaciju apelanta niti je platila predmetni poslovni prostor ispod cijene, već je cijena bila realna i kretala se u granicama tržišne cijene poslovnog prostora na prostorima grada Banja Luke 1994. godine. Kako prilikom zaključenja ugovora nije bilo ni oštećenja preko polovine, ni zablude, tužena nije iskoristila stanje nužde ili teško materijalno stanje apelanta da bi sa njim zaključila predmetni ugovor, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor u cijelosti zaključen na zakonit i dobrovoljan način.
6. Obrazlažući presudu Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se odredbe Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja ne mogu primijeniti na predmetni ugovor jer je isti zaključen prije stupanja na snagu tog zakona. Odredbom člana 4. navedenog zakona propisano je da će ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni nakon stupanja na snagu Odluke o proglašenju stanja neposredne ratne opasnosti biti podvrgnuti reviziji te da mogu biti predmet tužbe za poništenje u sudskom postupku, kao u konkretnom slučaju. Prema ocjeni Okružnog suda pravilno je prvostepeni sud zaključio da samo postojanje ratnih okolnosti u vrijeme zaključenja spornog ugovora ne znači da je apelant taj ugovor zaključio protivno svojoj volji. Naime, od momenta kada je apelant napustio područje pogođeno ratnim zbivanjima, do momenta kada je ugovor o prodaji zaključen prošao je vremenski period od dvije godine pa je apelant objektivno mogao osjećati opravdani strah za svoj život i imovinu samo do momenta kada je napustio Banja Luku a to se desilo u maju 1992. godine. Nakon toga ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini više nisu predstavljala razlog za opravdan strah apelanta zbog ugroženosti njegovog života ili njegovih ličnih prava dok je imovina apelanta koja se nalazila na području bivše SR BiH u to vrijeme bila izložena riziku oštećenja u jednakoj mjeri kao i imovina svih ostalih građana u Bosni i Hercegovini. Okružni sud je dalje istakao da su pregovori za zaključenje ugovora vođeni kroz duži vremenski period u vrijeme kada su apelant i tužena živjele na području stranih država i kada život, tjelesni integritet i imovina apelanta objektivno nisu u opasnosti ili u vezi sa dešavanjem u SR BiH. Dakle, apelant je odluku za zaključenje spornog ugovora donio po svojoj slobodnoj volji, promišljeno i sa dovoljnom vremenskom distancom od napuštanja ratom pogođenog područja u potpunosti bezbjednom okruženju što ukazuje na namjeru apelanta da svoju imovinu u Bosni i Hercegovini otuđi kako bi pribavio drugu imovinu na području Republike Hrvatske.
7. Ratna zbivanja na području Bosne i Hercegovine u to vrijeme, svakako su mogla uticati na formiranje odluke apelanta da sporni ugovor zaključi i tim izbjegne rizik oštećenja imovine u ratom zahvaćenom području ali uticaj ratnih zbivanja nije u toj mjeri uticao na apelanta da bi se moglo utvrditi odsustvo dobrovoljnosti a to s obzirom na okolnosti pod kojima je ugovor zaključen, način, dužinu trajanja i mjesto vođenja pregovora koji su prethodili zaključenju ugovora te činjenici da je iz dobijene cijene odmah pribavio drugi poslovni prostor. Okolnost da je opština privremeno izdavala u zakup taj poslovni prostor kao napušten na osnovu propisa o privremenom korištenju napuštene imovine ne predstavlja prijetnju oduzimanju te imovine niti je u Republici Srpskoj postojala pravna mogućnost oduzimanja imovine nekom licu zbog njegove pripadnosti određenom narodu. Okružni sud je istakao da navodi žalbe koji se odnose na bacanje eksplozivne naprave na predmetni poslovni prostor tokom maja 1992. godine nisu od uticaja na drugačiju odluku suda jer je ovaj događaj bio samo od uticaja na stvaranje volje kod apelanta da napusti područje Bosne i Hercegovine zbog izbijanja oružanih sukoba što je i učinio a nije mogao imati uticaja na odluku apelanta da zaključi predmetni ugovor u aprilu 1994. godine.
8. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000 124 od 5. decembra 2008. godine, reviziju odbio.
9. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je ukazao na odredbe Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 2/778 do 57/89 i «Službeni glasnik RS», broj 17/93, 3/96 i 39/03) prema kojima za zaključenje svakog ugovora osnovni je uslov da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora (član 26 ZOO) a izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno (član 28. stav 2). Odsustvo slobodno izražene volje jednog ili oba ugovarača svaki ugovor čine ništavim i on ne proizvodi pravno dejstvo od samog početka. U konkretnom slučaju među strankama nije sporno da su postigli dogovor oko bitnih elemenata kupoprodajnog ugovora a to su cijena i predmet prodaje a kako je propisano članom 454. stav 1 ZOO kao što nije sporno da je dogovorena i u cijelosti isplaćena cijena od 35.000DEM odnosno KM kada se ima u idu paritet DEM i KM. Apelant nije sporio utvrđene činjenice da je prodaja lokala uslijedila skoro dvije godine nakon što je napustio Banja Luku i živio u Njemačkoj, da je sa tuženom dva mjeseca pregovarao telefonom oko prodaje, da mu je tužena isplatila dogovorenu cijenu i da je snosila troškove poreza na promet nekretnina kao i troškove njegovog punomoćnika.
10. Također, kako je dalje naveo sud, činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege ništav, čak i kada se uzme u obzir pretpostavka opštih ratnih okolnosti jer sud mora u svakom konkretnom slučaju utvrditi valjanost prometa nepokretnosti te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravnu ocjenu u skladu sa materijalnim propisima. Bacanje eksplozivne naprave na predmetni poslovni prostor jeste bitna subjektivna okolnost koja je uticala na volju apelanta da napusti Banja Luku ali nije relevantno uticalo na njegovu namjeru da proda predmetni poslovni prostor. Volju apelanta da proda poslovni prostor potrebno je cijeniti imajući u vidu protek vremena od izlaska iz Banja Luke do prodaje, način i dužinu trajanja dogovora za prodaju, isplaćeni iznos cijene, snošenje troškova apelantovog punomoćnika kupovinu drugog lokala u Republici Hrvatskoj iz iznosa dobijene cijene i njegova kasnija preprodaja. Svim ovim radnjama, kako je dalje istakao sud apelant je ukazao da je imao stvarnu volju da poslovni prostor proda za cijenu za koju on bude smatrao da je prihvatljiva a to je dogovorena cijena čiju je isplatu primio i dalje investirao a sve okolnosti koje su uticale da napusti Banja Luku više nisu bile od značaja pri zaključenju ugovora. Suprotno revizionim navodima Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi dali ocjenu izvedenih dokaza napominjući da sud u ocjeni izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica ne mora pojedinačno svaki dokaz ili činjenicu obrazlagati ako se iz kompletnog obrazloženja odluke može vidjeti da ih je sud cijenio i naveo razloge za njihovo prihvaćanje ili odbijanje.
11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza a što je rezultiralo pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da je 1992. godine sa porodicom napustio Banja Luku zbog verbalnog i fizičkog napada i bacanja eksplozivnih naprava na imovinu. Vrhovni sud je po mišljenju apelanta bio dužan da ocijeni da li su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno ocijenili izvedene dokaze i činjenice na osnovu izvedenih dokaza. Nije cijenjen dio iskaza u kojem navodi da je nakon napuštanja Banja Luke «pratio situaciji te je stekao uvjerenje da povratka više nema i da mora prodati imovinu» te iskaz svjedoka LJ. R.(sestre tužene) koja je potvrdila njegov iskaz o bačenoj bombi u predmetni poslovni prostor. Apelant je istakao da je opštepoznata činjenica bila situacija u Bosni i Hercegovini u ratnom periodu te smatra da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene odluke i donese odluku kojom će udovolji tužbenom zahtjevu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Osnovni sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Redovni sudovi su suprotno navodima apelanta upravo cijenili njegov iskaz i iskaz svjedokinje LJ. R. te obrazložili da ti iskazi koji se odnose na bacanje eksplozivnih naprava na predmetni poslovni prostor jesu bitne subjektivne okolnosti koje su uticale na volju apelanta da napusti Banja Luku 1992. godine ali nisu relevantno uticale na njegovu namjeru da proda sporni poslovni prostor 1994. godine. Redovni sudovi su obrazložili da sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nepokretnosti te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima. Apelant je odluku o zaključenju spornog ugovora donio po svojoj slobodnoj volji ( što je jedan od uslova za punovažnost ugovora) promišljeno i sa dovoljnom vremenskom distancom od napuštanja ratom pogođenog područja u potpunosti bezbjednom okruženju što ukazuje na namjeru apelanta da svoju imovinu u Bosni i Hercegovini otuđi kako bi pribavio drugu imovinu na području Republike Hrvatske te su redovni sudovi zaključili da je predmetni ugovor zaključen na zakonit i dobrovoljan način u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora i ZOO. Prvostepeni sud je omogućio apelantu jednako kao i tuženoj, da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović