Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-478/09 (Malodbni N.S.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Kazna
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-478/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 478/09, rješavajući apelaciju maloljetnog N.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija maloljetnog N.S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-

Kžm-08-000 016 od 7. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-KM-08-000 131 od 9. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Maloljetni N.S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik otac A.S. iz Sarajeva, podnio je 18. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kžm-08-000 016 od 7. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-KM-08-000 131 od 9. oktobra 2008. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 22. maja 2009. godine, što je on i učinio 1. juna 2009. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 065-0-KM-08-000 131 od 9. oktobra 2008. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo ubistva pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju iz člana 166. stav 2. tačka b) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrekao kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci. Naime, u postupku je utvrđeno da je apelant, vozeći se tramvajem zajedno sa A.L. i B.T., nakon prepirke između A.L. i oštećenog maloljetnog D.M. (u daljnjem tekstu: oštećeni), te nakon što su A.L. i B.T. gurali i udarali maloljetnog D.M., izvadio nož i njime udario oštećenog u predjelu stomaka, uslijed čega je oštećeni zadobio povrede od kojih je narednog dana preminuo. Općinski sud je na glavnom pretresu proveo obiman broj dokaza, od kojih je apelant predložio: svoje saslušanje, nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra i njegovo neposredno saslušanje, svjedočanstvo o završenoj školi. U završnoj riječi apelantov branilac je predložio i da se zahtjev tužilaštva za izricanje mjere maloljetničkog zatvora ocijeni u skladu sa članom 99. KZFBiH, te je, s tim u vezi, ukazao na to da nisu ispunjena kumulativno sva četiri uvjeta za izricanje kazne maloljetničkog zatvora. U prilog ovom navodu istaknuto je da je kod apelanta postojala smanjena uračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnog djela, koja se kod maloljetnika posebno ocjenjuje, a ovakvo stanje isključuje postojanje visokog stepena krivične odgovornosti maloljetnika kao jednog od uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se izrekla kazna maloljetničkog zatvora. Također, ukazano je na to da, u slučaju da sud nađe da apelantu ne može biti izrečena odgojna mjera, pri odmjeravanju visine kazne posebno ocjenjuje apelantovu duševnu razvijenost i vrijeme potrebno za njegov preodgoj, uzimajući u obzir mišljenje vještaka neuropsihijatra i pedagoga psihologa. Najzad, istaknuto je da dio odgovornosti sigurno snosi i društvo koje nije razvilo preventivni sistem djelovanja u sprečavanju maloljetničke delinkvencije, te da će apelant u svojoj kazni snositi i dio kazne koju treba snositi društvo. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant, nakon što je uz pomoć tehničara i svog branioca saslušao iskaz zaštićenog svjedoka, maloljetnog A.R., izjavio da nema potrebe da se on ponovo saslušava, da je njegov iskaz u potpunosti razumio, te da nema ništa nejasno. Apelant je imao dvije primjedbe u pogledu iskaza ovog svjedoka, koje je i iznio pred sudom. Iz obrazloženja presude proizlazi da je ovom svjedoku sud poklonio punu vjeru jer ničim nije doveden u pitanje, odnosno jer je ovaj svjedok bio neposredni očevidac događaja, kao i zbog činjenice da je njegov iskaz potvrđen iskazima službenih lica, policajaca H.H., A.Č. i E.R., zapisnicima o prepoznavanju i to: apelanta koji je kritične prilike oštećenog ubo nožem, A.L. koji je kritične prilike oštećenog napao i u više navrata udario bokserom u predjelu glave, te B.T. koji je kritične prilike oštećenog u više navrata udario pesnicom. Dalje, u obrazloženju presude je konstatirano da je sud posebno ocijenio i činjenicu da je svjedokinja M.L., jedna od putnika u tramvaju, izjavila da su svi putnici pobjegli iz tramvaja. Iz toga proizlazi odnos građana prema navedenom događaju, dakle, oni su pribjegli ne uključivši se aktivno u događaj, barem pokušavajući da ga spriječe jer je evidentno da se radilo o jednom maloljetniku, dva punoljetna lica i punom tramvaju lica različite starosne dobi. Na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka neuropsihijatra, koji je saslušan i na glavnom pretresu, između ostalog, proizlazi da je apelantova sposobnost da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno, kao i da je apelantovo kajanje i žaljenje zbog smrti lica koje je ubio rezultat shvaćanja posljedica i reperkusija koje proizlaze nakon izvršenja krivičnog djela, a manje kao posljedica iskrene želje i shvaćanja za korekcijom svog ponašanja i obećanja da se slično ponašanje ubuduće neće dešavati. U pojašnjenju ovog zaključka vještak je, na upit suda, na glavnom pretresu izjavio da izraženo kajanje nije bilo praćeno dubokom „intrapsihičkom ili emocionalnom reakcijom da bi rekli da je iskrena“ nego je više forma koja je u datom trenutku zadovoljena, da je apelantu potrebno najmanje pet godina da bi se postigle promjene na psihičkom planu uz angažman stručne pomoći, te da se pri tom ne zanemaruje „da patologija kod apelanta ima i genetska obilježja“. Dalje, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke koji je izvršio obdukciju leša oštećenog utvrđeno je da je smrt nastupila nasilnim putem, jednim jakim udarcem nožem, njegovim uvlačenjem i izvlačenjem, a što je sud ocijenio bitnim za ocjenu načina izvršenja krivičnog djela. Ocjenjujući apelantovu odbranu, sud je zaključio da je on imao razne verzije kritičnog događaja, a što je utvrđeno iz zapisnika o saslušanju koji su pročitani na glavnom pretresu, te da je isticao da je iz straha ubo oštećenog, da se bojao, ne navodeći čega, da je mislio da će ga oštećeni ili neko drugi napasti pa da se mora braniti, iako ga niko nije napao, da je nož bacio u Miljacku, da ga je ostavio kod ugostiteljskog objekta, a na osnovu čega je zaključeno da nije mogao da se odluči na koji način je izvršio krivično djelo koje je odmah priznao. Na glavnom pretresu ostao je pri verziji da je to učinio iz straha bojeći se, navodno, ljudi iz tramvaja. Apelantova odbrana ocijenjena je kao nerealna, protivrječna, nelogična i ni jednim dokazom potkrijepljena. Dalje, neprihvatljivim je ocijenjen nalaz vještaka neuropsihijatra koji je predložila odbrana jer je ovaj vještak konstatirao da je apelant rekao da „neće ponoviti krivično djelo“, što je za sud neprihvatljivo i nerazriješeno. Na osnovu uvida u svjedočanstvo o završenoj osnovnoj školi, zaključeno je da je apelant bio vrlo dobar đak i da je imao primjerno vladanje, ali da ovo ni u kojem slučaju ne predstavlja dokaz koji će garantirati i podržati, odnosno učvrstiti stav odbrane da se apelant prikaže kao pozitivna ličnost. Od olakšavajućih okolnosti sud je ocijenio porodične prilike iz kojih potječe apelant, odnosno tešku materijalnu situaciju i u okolnosti u kojima je živio. Najzad, zaključeno je da su ispunjeni uvjeti za izricanje kazne maloljetničkog zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci, kao i da je ova kazna adekvatna težini djela, apelantovoj ličnosti, te da se njom na najbolji način ostvaruje svrha izricanja kazne. S tim u vezi, ukazano je na to da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u uzrastu starijeg maloljetnika, da je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje kao i nastupanje posljedica, da preduzete radnje uvlačenja i izvlačenja noža i radnje preduzete nakon toga ukazuju na to da je apelant krivično djelo ubistva počinio pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju i to sa umišljajem, a iz čega se nesumnjivo manifestira apelantova volja koja je rezultat apsolutnog nemotiviranog ubistva, tj. da apelant nije imao niti jedan razlog da ubije oštećenog. Ocjenjujući apelantovo izraženo kajanje, sud se pozvao na ukazani psihički profil od sudskog vještaka neuropsihijatra da je izraženo kajanje jednostavno shvatanje posljedica i reperkusija učinjenog, a manje kao posljedica iskrene želje za korekcijom svog ponašanja i obećanja da se slično ponašanje u budućnosti neće ponoviti, a što, prema ocjeni suda, savršeno ukazuje i pokazuje o kakvom se maloljetniku radi, pri tom ne isključujući mogućnost da će apelant ponoviti krivično djelo i da je potrebno najmanje pet godina da bi se postigle promjene na psihičkom planu.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Kžm-08-000 016 od 7. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu a uvažio žalbu kantonalnog tužioca u odluci o kazni tako da je apelantu za krivično djelo ubistva pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju iz člana 166. stav 2. tačka b) KZFBiH, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, izrekao kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 10 godina, u koju mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 5. februara 2008. godine pa do upućivanje na izdržavanje kazne zatvora. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

4. Apelant je osporavao prvostepenu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je smatrao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o potrebnom vremenu preodgoja koji je zasnovan na nalazu i mišljenju sudskog vještaka neuropsihijatra. S obzirom na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, apelant je smatrao da je pogrešno primijenjen i član 101. KZFBiH koji regulira odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora, a što podrazumijeva obavezu suda da utvrdi, pored stepena duševne razvijenosti, i vrijeme potrebno za preodgoj. U vezi sa ovim navodima, citirane su i odredbe člana 3. stav 1. i člana 40. stav 4. Konvencije o pravima djeteta. Dalje, apelant je isticao i pogrešnu primjenu Krivičnog zakona, tačnije člana 99, jer, prema njegovom mišljenju, nisu bili ispunjeni kumulativni uvjeti, odnosno nije postojao visok stepen apelantove krivične odgovornosti. U prilog tome, u žalbi je istaknuto da je sudski vještak neuropsihijatar potvrdio u svom nalazu da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela kod apelanta postojala smanjena (ako ne i bitno) sposobnost da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima, pa da je zbog toga postojala i smanjena krivična odgovornost. Također, osporavana je i pravna kvalifikacija krivičnog djela, odnosno ukazano je na to da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 172. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom. Najzad, ukazano je na to da je nepravilno primijenjen i član 102. KZFBiH koji se odnosi na izricanje kazne maloljetničkog zatvora za krivična djela u sticaju jer je predmet optužbe bilo samo jedno krivično djelo, te posebno naglašeno da pri odmjeravanju izrečene kazne kod apelanta nije nađena niti jedna olakšavajuća okolnost, uz navođenje tih okolnosti i zašto ih je bilo potrebno utvrditi.

5. Kantonalni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno i materijalno pravo, odnosno utvrđena kvalifikacija djela kao krivično djelo ubistva pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju iz člana 166. stav 2. tačka b) KZFBiH, a zbog čega je neosnovanim ocijenjen apelantov prigovor o pravnoj kvalifikaciji djela, uz napomenu da ovaj prigovor i nije bio detaljno obrazložen. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor u pogledu primjene člana 102. KZFBiH. S tim u vezi je ukazano na to da je stavom 2. citiranog člana regulirano da će sud po odredbi stava 1. postupiti i kada poslije izrečene odgojne mjere ili kazne maloljetničkog zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja učinio krivično djelo, te da je primjena citiranog člana opravdana s obzirom na nespornu činjenicu da je maloljetnom apelantu pravosnažnim rješenjem Općinskog suda broj 065-0-Km-07-000 083 od 16. aprila 2008. godine izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora organa socijalnog staranja zbog počinjena dva krivična djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članovima 31. i 54. KZFBiH. Ispitujući žalbene navode kantonalnog tužioca i apelanta u pogledu izrečene kazne maloljetničkog zatvora, zaključeno je da se žalbom kantonalnog tužioca osnovano ističe da izrečena kazna maloljetničkog zatvora u pogledu njene visine nije adekvatno odmjerena i da apelantu treba izreći maksimalnu kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 10 godina. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio sve okolnosti počinjenog djela kod apelanta, a to je da se kritični događaj desio u centru grada, u vozilu javnog prijevoza (tramvaj), u prisustvu većeg broja građana, a posebno učenika koji su se vraćali iz škole, da se apelant i oštećeni do tada uopće nisu poznavali, da je izvršeno ubistvo mlade osobe bez ikakvog povoda, a na osnovu čega je zaključeno da su ispunjeni svi uvjeti za kažnjavanje starijeg maloljetnika iz člana 99. KZFBiH. Dalje, zaključeno je da i pored olakšavajućih okolnosti koje je prvostepeni sud ocijenio kod apelanta, te smanjenoj, ali ne bitno, uračunljivosti u vrijeme činjenja krivičnog djela, a koju je prvostepeni sud propustio da ocijeni kao olakšavajuću okolnost, izrečena kazna zatvora po ovoj presudi predstavlja adekvatnu i primjerenu kaznu prirodi i težini počinjenog krivičnog djela, stepenu apelantove krivice, jačini povrede zaštićenog dobra, te posebno okolnostima pod kojim je krivično djelo počinjeno, te da će se jedino ovom i ovako odmjerenom kaznom postići svrha kazne maloljetničkog zatvora propisane članom 85. KZFBiH, kao i da će se u okviru vremena trajanja izrečene kazne apelantu, uz pomoć stručnih lica i uz primjenu odgovarajućeg tretmana odgoja i preodgoja, pružiti mogućnost da ubuduće ne čini krivična djela, a izrečena kazna će djelovati i na druge maloljetnike da ne čine krivična djela.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Također, apelant ističe da mu je uskraćeno pravo na odbranu, pravo na pravičnu raspravu i pravo na jednakost u postupku. U vezi sa povredom prava na odbranu, apelant ističe da mu nije dopušteno da izabere branioca po službenoj dužnosti, nego mu je on nametnut, te da je ovako postavljeni branilac „radio za tužilaštvo“. Dalje, povreda prava na odbranu se, prema apelantovom mišljenju, ogleda i u tome da su „dokazi koji su ponuđeni, pa i svjedočenje A.R. pod znakom pitanja, jer smatra da je svjedočenje lažno“. U vezi s tim, ističe da je ovaj svjedok kao zaštićeni svjedok u odvojenom postupku svjedočio bez prisustva i samih optuženih, dok mu u postupku protiv apelanta njegovo prisustvo nije smetalo. Najzad, apelant ističe da, iako je u postupku imao branioca, on nije, da li namjerno ili zbog svoje nestručnosti, predlagao i izvodio dokaze koji bi mu išli u prilog. Na osnovu navedenog, apelant zaključuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i na jednakost u postupku. Apelant ističe da su njegovom ocu, zakonskom zastupniku, prisutni građani otvoreno prijetili i to javno, a policija je to mirno posmatrala. Apelant navodi i da je indirektno, i to zahvaljujući medijima i pojedinim novinarima, otkriven njegov identitet iako je maloljetan, a da sud u vezi s tim nije preduzeo ništa, niti se o tome očitovao. U vezi s tim, apelant ukazuje i na, prema njegovom mišljenju, neprofesionalno ponašanje kantonalnog tužioca koji je izgradio odnos sa rodbinom smrtno stradalog D.M. tako da je često viđan u kafani u njihovom društvu, kao i sa majkom smrtno stradalog. Apelant smatra da ovakvo ponašanje nije u skladu sa obavezom tužioca da pored dokaza koji terete optuženog prezentira i dokaze koji mu idu u korist, odnosno da ovakvo ponašanje tužioca ne može biti profesionalno i nepristrano. Najzad, apelant ističe da, iako je priznao da je počinio krivično djelo, visina određene kazne nije razmjerna, te da je izrečena kazna posljedica političkih pritisaka, s obzirom na to da do sada nije izrečena teža kazna zatvora za maloljetnike, odnosno sud nije smatrao da postoji i jedna olakšavajuća okolnost kao što je njegova dob, priznanje, pa i kajanje koje je pokazao.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što mu je uskraćeno pravo na odbranu, pravo na pravičnu raspravu i pravo na jednakost u postupku.

10. Iz apelantovih navoda o povredi prava na odbranu u kojim ističe da mu nije dopušteno da izabere branioca po službenoj dužnosti, da je ovako postavljeni branilac „radio za tužilaštvo“, odnosno da zbog svoje nestručnosti ili namjerno nije predlagao dokaze koji bi mu išli u prilog, proizlazi da apelant pokreće pitanja iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.

11. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema stanovištu Evropskog suda, država odgovorna za radnje svojih organa. Advokat, čak i kada je službeno imenovan da zastupa optuženog u krivičnom postupku, ne može se smatrati državnim organom (vidi Evropski sud, Rutkowski protiv Poljske, aplikacija broj 45995/99, odluka o dopustivosti od 19. oktobra 2000. godine, stav 2). Iz nezavisnosti advokatske službe od države proizlazi da je vođenje odbrane suštinski pitanje odnosa između branjenika i njegovog advokata, bez obzira na to da li je advokat imenovan na osnovu sistema pravne pomoći ili se privatno plaća, a zbog čega ne može, izuzev u posebnim okolnostima, postojati odgovornost države prema Konvenciji (vidi, mutatis mutandis, Artico protiv Italije, presuda od 30. maja 1980. godine, serija A, broj 37, p. 18, stav 36; Daud protiv Portugala, presuda od 21. aprila 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-II, p. 749, stav 38; Tuziński protiv Poljske (dec.), aplikacija broj 40140/98 od 30. marta 1999). Međutim, mogu postojati situacije kada bi država trebala djelovati i ne može ostati pasivna kada je na probleme sa pravnim zastupanjem ukazano nadležnim organima. Od okolnosti konkretnog slučaja će zavisiti da li nadležni državni organi trebaju djelovati (vidi citiranu presudu Daud, st. 40-42), te da li se, ocjenjujući postupak kao cjelinu, odbrana može smatrati „stvarnom i efektivnom“, kako zahtijeva član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije (vidi citiranu presudu Artico, stav 33, Goddi protiv Italije, presuda od 9. aprila 1984. godine, serija A, broj 76, p. 11, stav 27).

12. U konkretnom slučaju o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za djelo koje mu se stavljalo na teret odlučivalo se u krivičnom postupku prema maloljetnicima propisanom posebnom glavom Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Shodno članu 364. ZKP, odbrana je, u situaciji kada se radi o maloljetniku, uvijek obavezna, odnosno maloljetnik mora imati branioca od početka pripremnog postupka. Dalje, ako sam maloljetnik, njegov zakonski zastupnik ili rođaci ne uzmu branioca postavit će ga sudija za maloljetnike po službenoj dužnosti.

13. Apelant je predočio rješenje o postavljanju branioca po službenoj dužnosti, koje je 12. februara 2008. godine izdao sudija za maloljetnike, ali ne tvrdi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da je ovako određenog branioca odbio. Apelant ne nudi niti jedan dokaz da je nakon toga, a sve do okončanja postupaka odbio ovako postavljenog branioca, odnosno da je redovnim sudovima ukazivao na probleme u zastupanju. Također, u predočenim dokumentima nema ničega što ukazuje na to da su to učinili njegov zakonski zastupnik ili Centar za socijalni rad koji, shodno zakonu, ima posebnu ulogu u krivičnom postupku prema maloljetnicima. Pri tome, ni iz apelacije, a ni iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je ovako postavljeni branilac propustio da preduzme neku proceduralnu radnju, te da je to imalo za posljedicu gubitak nekog apelantovog prava. Na osnovu dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na osnovanost apelantovog navoda da je branilac „radio za tužilaštvo“, odnosno da „namjerno ili iz neznanja“ nije predlagao provođenje dokaza koji bi mu išli u prilog. Najzad, u vezi sa izričitim navodom da mu je pravo na odbranu povrijeđeno jer su ponuđeni dokazi „pod znakom pitanja“, odnosno da je „svjedočenje A.R. lažno“, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih presuda izričito navedeno da su prezentirani dokazi pribavljeni na zakonit način, te da je apelantu data mogućnost da se izjasni o svjedočenju A.R. koji je imao svojstvo zaštićenog svjedoka, da je njegov iskaz preslušao uz pomoć svog branioca, te da je izričito izjavio da ga u potpunosti razumije, te iznio samo dvije primjedbe na sadržaj iskaza, odnosno i sam potvrdio da nema potrebe da se ovaj svjedok ponovo saslušava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

14. Dalje, apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na pravičnu raspravu i jednakost u postupku, ali ove navode u suštini temelji na navodima o povredi prava na odbranu koji su već razmotreni u ovoj odluci i u pogledu kojih je zaključeno da su neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima da je tužilac neprofesionalno obavljao svoju dužnost, te da se dovodi u pitanje njegova nepristranost „jer se sastajao sa rodbinom oštećenog, odnosno njegovom majkom“, apelant nije ponudio niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da je tužilac, koji također ima samo položaj stranke u postupku pred sudom, zbog toga zanemario svoju obavezu da „pored dokaza koji terete optuženog prezentira i dokaze koji mu idu u korist“, odnosno ne navodi da li je i koje dokaze koji su mu eventualno išli u korist tužilac prikrio ili na drugi način učinio nepoznatim sudu.

16. U pogledu navoda iz apelacije da je izrečena kazna najviša do sada izrečena kazna maloljetniku, da u njegovom slučaju nije pronađena niti jedna olakšavajuća okolnosti kao što je njegova dob, priznanje, pa i kajanje koje je pokazao, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su kao olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani ocijenjene njegove porodične prilike, odnosno teška materijalna situacija i okolnosti u kojima je živio, kao i da smanjena, ali ne i bitno, uračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogla biti od utjecaja na izrečenu kaznu, koja je adekvatna i primjerena prirodi i težini izvršenog krivičnog djela. Također, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su data iscrpna obrazloženja na koji način je ocijenjeno apelantovo kajanje koje je iskazao nakon počinjenja krivičnog djela. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

17. Najzad, u pogledu navoda iz apelacije da je apelantov identitet otkriven medijima i javnosti iako je on maloljetan, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da je to učinjeno propustom suda ili bilo kojeg organa koji je učestvovao u postupku.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-478/09 (Malodbni N.S.) | Sudska praksa | Aktio