Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/09 (D. P. i D. P.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-479/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 479/09, rješavajući apelaciju Dubravke Petrović i Dijane Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dubravke Petrović i Dijane Petrović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-08-000 519 od 23. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dubravka Petrović i Dijana Petrović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banjaluke, koje zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banjaluke, podnijele su 16. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 012-0-Gž-08-000 519 od 23. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-I-07-000 405 od 2. jula 2007. godine određeno je izvršenje protiv izvršenika DDOR „Bobar-osiguranje“ AD Bijeljina (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi naplate novčanog potraživanja apelantica, a na osnovu izvršne Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-836/03 od 14. novembra 2003. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž- 38/04 od 17. novembra 2007. godine.

3. Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-I-07-000 405 od 1. novembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan prigovor izvršenika protiv Rješenja Osnovnog suda broj 080-0-I-07-000 405 od 2. jula 2007. godine. Stavom II izreke rješenja izvršenik je obavezan da apelanticama nadoknadi troškove sastava odgovora na prigovor u iznosu od 1.125,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je izvršenik obavezan da apelanticama plati troškove sastava odgovora na prigovor, shodno članu 2. tarifni broj 2, tarifni broj 10 i tarifni broj 12 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Republici Srpskoj.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Gž-08-000 519 od 23. decembra 2008. godine žalba izvršenika je djelimično uvažena i prvostepeno rješenje je preinačeno u stavu II izreke tako što je odbijen prijedlog apelantica za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno u stavu I izreke. Prijedlog apelantica za naknadu troškova postupka pred drugostepenim sudom u iznosu od 2.369,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počevši od donošenja odluke po žalbi pa do izvršenja odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud učinio povrede parničnog postupka i to člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na čiju primjenu upućuje odredba člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a kojom je propisano da će sud prilikom odlučivanja o naknadi troškova postupka uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. S obzirom na to da član 48. stav 2. ZIP-a propisuje da odgovor na prigovor nije obavezna i neophodna radnja u izvršnom postupku i kako i Okružni sud nije smatrao da ulaganje ovog odgovora nije bilo neophodno radi zaštite prava apelantica, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije mogao obavezati izvršenika da apelanticama nadoknadi troškove koji se odnose na sastav odgovora na prigovor. Okružni sud je, također, smatrao neosnovanim zahtjev apelantica za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu ocijenivši da podnošenje ovog odgovora nije bilo neophodno radi zaštite prava apelantica i nije obavezno njegovo podnošenje, pa, stoga, to ne predstavlja neophodan trošak radi vođenja postupka u smislu člana 387. stav 1. ZPP u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a.

5. Apelantice se žale da su im osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, apelantice navode da Okružni sud nije pravilno utvrdio sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u pogledu troškova postupka, te da je proizvoljno primijenio pravo. Naime, apelantice ističu da je Okružni sud prilikom tumačenja odredbe člana 387 stav 1. ZPP, kojom je propisano da će sud prilikom odlučivanja o naknadi troškova postupka uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, zanemario drugi stav iste odredbe u kojoj je navedeno da ako je propisana tarifa za nagradu advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi, te pogrešno tumačio odredbu člana 48. stav 2. ZIP-a kojom je propisano da odgovor na prigovor može se podnijeti u roku od tri dana o dana dostavljanja prigovora. Ističu da naknada za sastav odgovora na prigovor i odgovor na žalbu jasno proizlazi iz zakonskih i drugih propisa. Dalje, apelantice ističu da osporena odluka ne nudi razloge zbog kojih preduzete pravne radnje njihovog advokata (odgovor na prigovor i odgovor na žalbu) smatra nepotrebnim, odnosno da nisu obavezne i neophodne. Povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine apelantice obrazlažu time što u pogledu dosuđivanja naknade za ove vidove troškova postupka postoji različit pristup između sudova u BiH, jer neki sudovi te troškove priznaju, a drugi osporavaju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelantica da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog toga što im je Okružni sud pogrešnom primjenom prava odbio priznati troškove za sastav odgovora na prigovor i odgovora na žalbu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Okružni sud je osporenim rješenjem obrazložio odbijanje zahtjeva apelantica s obzirom na to da odgovor na prigovor i odgovor na žalbu nisu obavezni, u smislu relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP, a sud je ocijenio da ove procesne radnje nisu bile potrebne za vođenje konkretnog izvršnog postupka i da apelanticama ne pripada pravo na naknadu za preduzimanje tih radnji. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Iz apelacije proizlazi da se apelantice žale da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su sudovi „različito sudili u sličnim ili približno istim slučajevima“.

12. Prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

13. Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelantica na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su one diskriminirane u postupku s obzirom na to da nisu ponudile nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantice nemaju „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da je njihov navod o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovan.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-479/09 (D. P. i D. P.) | Sudska praksa | Aktio