Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-502/09 (Z. L., E. D., S. A., A. T., D. Š.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-502/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 502/09, rješavajući apelaciju Zulfera Lušije i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zulfera Lušije, Edhema Dželilovića, Slavka Anića, Avde Tikvine, Dragoljuba Šaule, Murisa Halača, Mirsada Musića, Zlatka Ahmetspahića, Samira Asmetspahića, Rusmira Ramića, Sabine Bijedić i Derviše Vučak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

08-000 229 od 26. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000 508 od 6. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zulfer Lušija, Edhem Dželilović, Slavko Anić, Avdo Tikvina, Dragoljub Šaula, Muris Halač, Mirsad Musić, Zlatko Ahmetspahić, Samir Asmetspahić, Rusmir Ramić, Sabina Bijedić i Derviša Vučak (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Zenice, podnijeli su apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 229 od 26. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-000 508 od 6. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-000 508 od 6. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 229 od 26. decembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se naloži tuženom Hilmi Šehiću (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime pričinjene štete isplati iznose pobliže označene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom od 26. decembra 2003. godine, kao dana nastanka štete, zbog propuštanja pristupa ročištu sa posljedicom povlačenja tužbe i nastupanja zastarjelosti za dio potraživanja apelanata, odnosno štete za apelante u istoj visini.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza, a što je bilo i nesporno među parničnim strankama, utvrđeno da je pred Općinskim sudom vođen postupak u predmetu broj P-60/02 u kojem je tuženi bio punomoćnik apelanata protiv tuženog „Autoremont“ d.d. Zenica radi isplate plata i drugih naknada po osnovu radnog odnosa za period od 1. decembra 1999. godine pa do dana podnošenja tužbe. U toj parnici tuženi je propustio da pristupi na ročište za glavnu raspravu zakazanu za 26. decembar 2003. godine, zbog čega je Općinski sud donio Rješenje broj P-

60/02 od 26. decembra 2003. godine kojim se smatra da je tužba povučena. Tuženi je kao punomoćnik apelanata podnio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje koji je Rješenjem broj P-60/02 od 15. juna 2004. godine odbijen kao neosnovan. Uz prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje tuženi je u ime apelanata izjavio žalbu na rješenje kojim se tužba smatra povučenom. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da iz spisa proizlazi da je novi punomoćnik apelanata Anto Petrušić pisanim podneskom od 20. oktobra 2005. godine, koji je zaprimljen u Općinskom sudu u predmetu broj 713/04, povukao žalbu protiv rješenja kojim se tužba smatra povučenom u predmetu broj P-60/02. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je tuženi u ime apelanata 10. juna 2004. godine podnio novu tužbu, koja je zavedena pod poslovnim brojem P-713/04, također za naknadu plata apelantima za period od 1. decembra 1999. godine pa do 10. juna 2001. godine, da su 24. septembra 2004. godine apelanti tuženom otkazali punomoć za zastupanje u predmetu broj P-713/04, te da je postupak pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1516 od 28. decembra 2005. godine kojom su apelantima dosuđena potraživanja po osnovu plate, naknade za topli obrok u periodu od 10. juna 2001. godine, kao i naknade za regres za 2001, 2002. i 2003. godinu, dok je dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na potraživanja po osnovu plate i naknade za topli obrok za period od 1. decembra 1999. godine do 10. juna 2001. godine zbog zastarjelosti potraživanja odbijen. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07-0-Rev-06-000475 od 8. maja 2007. odbačena je revizija apelanata protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1516 od 28. decembra 2005. godine. Također je utvrđeno da Kantonalni sud nije razmatrao žalbu koju je tuženi izjavio protiv Rješenja Općinskog suda broj P-

60/02 od 26. decembra 2003. godine kojim je utvrđeno da se tužba smatra povučenom.

4. Razmatrajući osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je pošao od odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da ko drugom uzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odredbe člana 155. ZOO-a kojom je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i odredbe člana 158. ZOO-a kojom je propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Polazeći od citiranih odredbi ZOO-a, prije svega odredbe člana 154. stav 1, Općinski sud je smatrao da tuženi nije kriv za štetne posljedice koje su nastale za apelante. Naime, nije sporno da tuženi kao punomoćnik apelanata/tužitelja u predmetu broj P-60/02 nije pristupio na zakazano ročište za glavnu raspravu i da nije blagovremeno obavijestio sud o opravdanim razlozima spriječenosti dolaska na ročište, a što je za posljedicu imalo da sud po sili zakona donese rješenje kojim se smatra da je tužba povučena. Također je nesporno da je tuženi kao punomoćnik apelanata blagovremeno izjavio žalbu na rješenje kojim je Općinski sud utvrdio da se predmetna tužba smatra povučenom, istovremeno ističući i zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje pa je tuženi kao punomoćnik apelanata blagovremeno preduzeo neophodne radnje s ciljem otklanjanja nastanka štetnih posljedica za apelante. Međutim, Rješenje Općinskog suda broj P-60/02 od 26. decembra 2003. godine je postalo pravosnažno tek nakon što su apelanti otkazali punomoć tuženom kao svom punomoćniku i nakon što su apelanti angažovali novog punomoćnika u predmetu broj P-713/04, advokata Antu Petrušića, koji je povukao žalbu, a time je za apelante nastupila zastara potraživanja po osnovu potraživanja iz tužbe u predmetu broj P-60/02, odnosno za period do 10. juna 2001. godine, tj. tri godine unazad od 10. juna 2004. godine kada je tuženi podnio novu tužbu. Dakle, do štetnih posljedica za apelante je došlo njihovom radnjom, odnosno radnjom njihovog punomoćnika kojeg su angažovali nakon što su otkazali punomoć tuženom u predmetu broj P-713/04, budući da je novi punomoćnik apelanata, podneskom od 20. oktobra 2005. godine, povukao žalbu koju je tuženi izjavio protiv rješenja o povlačenju tužbe. Krivica tuženog bi postojala u slučaju da je Kantonalni sud žalbu izjavljenu protiv rješenja o povlačenju tužbe razmatrao i odbio, te potvrdio rješenje o povlačenju tužbe. U konkretnom slučaju, ne postoji krivica tuženog za nastalu štetu niti uzročno-posljedična veza između propuštanja dužne radnje, nastale štete, pa ne postoji ni pravni osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju drugostepene presude istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio postojanje uslova za odgovornost tuženog za nastalu štetu, u skladu sa odredbama člana 154. stav 1. i člana 158. ZOO-a, jer je na osnovu nespornih činjenica i izvedenih dokaza utvrdio da ne postoji krivica tuženog za nastalu štetu. Naime, odredbom člana 154. stav 1. ZOO-a je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. To označi da samo kada sud utvrdi da je štetnik prouzrokovao štetu dolazi do primjene principa pretpostavljene krivice, a kako u konkretnom slučaju u postupku pred prvostepenim sudom nije utvrđeno da je tuženi prouzrokovao štetu, to nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog utvrđenja uslijedio zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Odredbom člana 158. ZOO-a je propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Prema pravilu o pretpostavljenoj krivici iz člana 154. stav 1. ZOO-a, pretpostavlja se samo najblaži stepen krivice (obična nepažnja) učinioca štete. Teži slučajevi krivice (gruba nepažnja) se pretpostavljaju samo ako je takva presumpcija zakonskim pravilom izričito utvrđena ili ako iz smisla odnosnog zakonskog pravila to nedvojbeno proizlazi. Izvan tih pravila stepen krivice se dokazuje prema općim pravilima parničnog postupka.

6. U konkretnom slučaju, tuženi je kao punomoćnik apelanata otklonio svoju odgovornost koja se zasniva na principu „pretpostavljene krivice“, kada je blagovremeno izjavio žalbu na Rješenje Općinskog suda broj P-60/02 od 26. decembra 2003. godine kojim se smatra da je tužba povučena i kada je istovremeno istakao i prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. Preduzimanjem radnje o povlačenju žalbe koju je izjavio tuženi na Rješenje Općinskog suda broj P-60/02 od 26. decembra 2003. godine, kojim se smatra da je tužba povučena, a što je učinio drugi punomoćnik apelanata, uskraćena je mogućnost da o žalbi odluči drugostepeni sud, te da time utvrdi da li postoji i krivica tuženog kao punomoćnika apelanata za donošenje rješenja koje je imalo štetnu pravnu posljedicu za apelante, time što je nastupila zastarjelost potraživanja za period od tri godine prije podnošenja nove tužbe protiv njihovog poslodavca. Rješenjem Općinskog suda broj P-60/02 od 15. juna 2004. godine kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog tuženog za povraćaj u pređašnje stanje, na koje nije dopuštena posebna žalba, nije utvrđeno da li postoji krivica i odgovornost tuženog kao punomoćnika apelanata za donošenje rješenja od 26. decembra 2003. godine kojim se smatra da je tužba povučena. Krivica tuženog bi postojala u slučaju da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, žalbu odbio, te potvrdio Rješenje Općinskog suda broj P-60/02 od 26. decembra 2003. godine kojim se smatra da je tužba povučena, ali je drugi punomoćnik apelanata svojim podneskom od 20. oktobra 2005. godine povukao tu žalbu koju je tuženi blagovremeno izjavio. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je smatrao da su neosnovani žalbeni navodi apelanata.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza i proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni odredbi materijalnog prava. Ističu da svi dokazi upućuju na to da je isključivo propustom tuženog prouzrokovana štetna posljedica za njih, a sve zbog nepreduzimanja radnji tuženog, zbog čega je i donijeto rješenje o povlačenju tužbe, a kasnije i rješenje kojim se odbija povraćaj u pređašnje stanje, te su ova dva rješenja za posljedicu imala obustavljanje, odnosno završetak postupka u kojem su apelanti imali određena potraživanja prema poslodavcu. Navode da zadatak suda nije bio da pronalazi nekog drugog krivca (kasnije angažovanog advokata Antu Petrušiću), nego da utvrdi da li je tuženi odgovoran za nastalu štetu ili ne. Također, navode da je neshvatljivo da je sud u jednom postupku (u prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje) navode tuženog ocijenio kao neosnovane, a u postupku za naknadu štete iste dokaze ocijenio kao valjane i osnovane.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da se apelanti, osporavajući odluke Općinskog i Kantonalnog suda, u suštini žale na pogrešnu ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava u predmetnom parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-502/09 (Z. L., E. D., S. A., A. T., D. Š.) | Sudska praksa | Aktio