Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-524/09 (S. S.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-524/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. listopada 2011. godine, u predmetu broj AP 524/09, rješavajući apelaciju Senada Subašića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Subašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001397 od 16. prosinca 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.918/05 od 12. lipnja 2007.
godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-748/03 od 9.
svibnja 2005. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Muhamed Juničić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 20. veljače 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001397 od 16. prosinca 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.918/05 od 12. lipnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-748/03 od 9. svibnja 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-748/03 od 9. svibnja 2005. godine utvrđeno je da je tužiteljica R.S. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) sa apelantom stekla imovinu, obiteljsku stambenu zgradu sa prizemljem i dva kata, zajedno sa zemljištem, bliže opisanu u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Istom presudom utvrđeno je da je doprinos tužiteljice u stjecanju sporne nekretnine ½ tako da je apelant dužan trpjeti da se na temelju ove presude izvrši uknjižba prava vlasništva i prava korištenja na spornoj nekretnini u korist tužiteljice sa dijelom ½. Također, istom presudom obvezan je apelant da tužiteljici izmiri iznos od 4.418,00 KM na ime troškova postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da su tužiteljica i apelant bili u braku od 21. veljače 1989. godine do 10. svibnja 2002. godine, kada je njihov brak razveden, da su u tijeku braka stekli spornu nekretninu, ali da je sporno koliki je tužiteljičin doprinos u stjecanju sporne nekretnine. Utvrđujući navedeno, Općinski sud je istakao da iz izjava tužiteljice i apelanta slijedi da su oni do razvoda braka živjeli u Austriji, da je apelant bio uposlen, da u periodu od 1992. do 2001. godine tužiteljica nije bila uposlena, odnosno da je bila domaćica i brinula se o troje djece, da je povremeno radila „na crno“ i ostvarivala zaradu do 1.000, 00 KM, da je radila ručne radove koje je prodavala ostvarujući od 4.000,00 do 5.000,00 ATS (austrijski šiling), a kasnije i više, da su se od navedene zarade i dječjeg dodatka izdržavali, a da su apelantovu plaću štedjeli od čega su kupili zemljište i izgradili obiteljsku kuću, te da apelant nije radio izvan radnog vremena nikakve dodatne poslove, niti se brinuo o djeci. Općinski sud je zaključio da, iako tužiteljica nije radila, da je na navedeni način doprinosila stjecanju zajedničke imovine, tj. sporne nekretnine, odnosno da je njen doprinos jednak apelantovom doprinosu koji je samo doprinosio time što je radio tako da bez ovakvog angažiranja tužiteljice sigurno ne bi mogao osigurati novac za kupovinu zemljišta i izgradnju obiteljske kuće. Dalje, iako je apelant nakon razvoda braka sa tužiteljicom izvršio dogradnju obiteljske kuće, to ne umanjuje suvlasnički dio tužiteljice na cijeloj spornoj nekretnini. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je namjera apelanta i tužiteljice dok su bili u braku da dograde obiteljsku kuću, a kako nakon razvoda braka apelant nije tražio suglasnost tužiteljice za dogradnju, apelantu pripada pravo da od tužiteljice traži uložena sredstva u ovaj dio sporne nekretnine.
4. Vezano za apelantove navode da je tužiteljica dala izjavu u Salzburgu 18. veljače 2002. godine pred notarom da se odriče imovine u BiH (u daljnjem tekstu: sporna izjava), zbog čega joj ne pripada pravo na udio u spornoj nekretnini, Općinski sud je naveo da nisu utemeljeni, jer iz presuda Oblasnog suda u Salzburgu od 9. rujna 2002, 16. srpnja 2003. i 2. travnja 2004. godine, koje su priložene uz potvrdu Organizacije „Udruženje mnogih“, može se zaključiti da je tužiteljica pod prijetnjom tuženog potpisala spornu izjavu, odnosno da se sporna izjava ne može prihvatiti kao slobodno izražena volja tužiteljice u svezi sa raspolaganjem zajedničkom imovinom. Općinski sud je istakao da, imajući u vidu okolnosti pod kojim je sporna izjava sačinjena, spornu izjavu smatra ništavom.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj Gž. 918/05 od 12. lipnja 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostupanjskog suda. Naime, za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan od bračnih drugova može pojedinu stvar ili dio imovine pribavljati sam za sebe, ako to pribavlja svojom posebnom imovinom za sebe ili ako su bračni drugovi sporazumni da se ta stvar, odnosno imovina pribavlja samo za jednog bračnog druga, ili ako pribavljena stvar po svojoj namjeni služi isključivo za potrebe jednog bračnog druga. Međutim, u slučaju spora pretpostavlja se da pojedina stvar ili imovina stečena tijekom braka ulazi u zajedničku imovinu, a bračni drug koji tvrdi da je ta stvar njegova posebna imovina treba to dokazati. Dalje, nesporno je da je zemljište na kojem je izgrađena obiteljska kuća kupljeno u tijeku 1996. godine, dakle, za vrijeme trajanja braka i da je obiteljska kuća u pretežitom dijelu izgrađena prije razvoda braka, da apelant nije dokazao da je spornu nekretninu stekao isključivo za sebe, niti je dokazao da postoji sporazum sa tužiteljicom da spornu nekretninu pribavlja samo za sebe, tako da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o zajedničkoj imovini.
6. Vezano za žalbene navode u svezi sporne izjave, Kantonalni sud je istakao da se u ovoj parnici pojavilo kao prethodno pitanje (članak 12. stavak 1. Zakona o parničnom postupku) pravna valjanost sporne izjave, da o ovom pitanju tužiteljica nije tražila presudu, ali kako je od odgovora na prethodno pitanje ovisio ishod spora, to je parnični sud ovo pitanje morao riješiti. Pojašnjavajući navedeno, Kantonalni sud je istakao da, ako prethodno pitanje spada u nadležnost suda pred kojim se pojavilo, postoji mogućnost da taj sud o njemu donese meritorno pravosnažnu presudu. Kako do zaključenja glavne rasprave niti tužiteljica, u smislu članka 54. Zakona o parničnom postupku, niti apelant, u smislu članka 74. Zakona o parničnom postupku, nisu postavili zahtjev za utvrđenje ništavosti sporne izjave, odnosno njene pravovaljanosti, to je prvostupanjski sud o prethodnom pitanju odlučio kroz razloge svoje presude. Kantonalni sud je istakao da apelant u žalbi ne dovodi u sumnju razloge prvostupanjskog suda zbog čega je izveo zaključak da je spornu izjavu tužiteljica potpisala pod utjecajem ozbiljne prijetnje i prinude od apelanta tako da ne predstavlja njenu slobodno izraženu volju u svezi raspolaganja zajedničkom imovinom u smislu članka 275. ranijeg Obiteljskog zakona.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001397 od 16. prosinca 2008. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, trebalo u cijelosti odbiti tužiteljičin tužbeni zahtjev jer se tužiteljica 18. veljače 2002. godine odrekla „zajedničke“ (iako u izjavi stoji „postojeće“) imovine u BiH. Umjesto posebnog obrazloženja, Vrhovni sud je ukazao na obrazloženje Kantonalnog suda u svezi pravne valjanosti sporne izjave. Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom članka 264. u svezi sa člankom 267. st. 1, 2. i 3. Obiteljskog zakona donijeli pravilnu odluku kada su utvrdili da je udio tužiteljice u stjecanju zajedničke bračne imovine, odnosno sporne nekretnine ½.
8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da su redoviti sudovi donijeli pogrešne odluke jer se tužiteljica spornom izjavom odrekla svoje imovine u BiH. Apelant navodi da prvostupanjski sud spornu izjavu smatra ništavom, i to navodi u obrazloženju presude bez provedenog postupka u kojem bi posebno odlučio, da je drugostupanjski sud prihvatio sve navode iz obrazloženja prvostupanjskog suda, te da je Vrhovni sud prihvatio obrazloženje drugostupanjskog suda, tako da je time povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
9. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 12.
(1) Kad odluka suda ovisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
[...].
Članak 54.
(1)Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. [...].
Članak 74.
(1)Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u svezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju ovisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu.
[...].
10. U Obiteljskom zakonu („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89, te „Službeni list RBiH“ br. 6/94 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Članak 264.
(1)Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (2)Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tijekom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
[...].
Članak 265.
(1)Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
Članak 267.
(1)Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini, ili jednom dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine. (2)U slučajevima iz prethodnog stavka sud određuje veličinu udjela bračnog druga prema njegovom doprinosu u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog bračnog druga već i o pomoći jednog bračnog druga drugom, o radu u domaćinstvu i obitelji, o brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada u suradnji u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
(3)Na visinu udjela bračnog druga u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće utjecati okolnost što je tu imovinu drugi bračni drug uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio sudjelovanje bračnog druga u daljnjem stjecanju.
[...].
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje d, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi problematiziraju to što je odluka o pravnoj valjanosti sporne izjave donesena bez provedenog postupka, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Ustavni sud nalazi da odredba članka 12. stavak 1. ZPP propisuje: Kad odluka suda ovisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Dalje, sud nalazi da iz obrazloženja Kantonalnog suda slijedi da se u postupku kao prethodno pitanje pojavilo da li je pravovaljana sporna izjava, te kako niti tužiteljica niti apelant nisu postavili zahtjev za utvrđivanje ništavosti, odnosno pravovaljanosti sporne izjave, a budući da je odgovor na ovo pitanje imao utjecaj na ishod spora, to je prvostupanjski sud sam utvrđivao pravovaljanost sporne izjave. Ustavni sud nalazi da iz prvostupanjske presude slijedi da je sud provodio dokaze na okolnost utvrđivanja navedenog, te da je nakon toga zaključio da se sporna izjava smatra ništavom. S tim u svezi, Ustavni sud ponovo ukazuje na obrazloženje Kantonalnog suda iz kojeg slijedi da apelant u žalbi nije osporavao zaključak prvostupanjskog suda u svezi sa ocjenom sporne izjave. Dakle, iz navedenog slijedi, a suprotno apelantovim navodima, da je prvostupanjski sud proveo postupak i donio odluku o pravovaljanosti sporne izjave kao prethodnom pitanju. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović