Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-548/09 (A. D.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-548/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 548/09, rješavajući apelaciju Amele Duraković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amele Duraković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
06-001352 od 22. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2292/03 od 19. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amela Duraković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle koju zastupa Zlatko Garić advokat iz Tuzle, podnijela je 23. februara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001352 od 22. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-2292/03 od 19. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Pr-2292/03 od 19. januara 2006. godine obavezan je Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati iznos od 7.825,10 KM i to na ime razlike neisplaćene plaće iznos od 2.243,40 KM i na ime neisplaćenog regresa iznos od 5.581,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude te troškove parničnog postupka u iznosu od 976,56 KM. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji je pobliže naveden u dispozitivu presude apelantica je odbijena.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se odluka o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi člana 383. i 386. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) a isti se sastoje od troškova sastava tužbe po advokatu u iznosu od 186,00 KM, zastupanje na ročištima od 30. oktobra 2005. godine i 19. decembra 2005. godine u iznosu od po 360,00 KM, poreza na usluge (10%) u iznosu od 90,60 KM, što ukupno iznosi 996,60 KM a isti su odmjereni u skladu sa Advokatskom tarifom na dan poduzimanja svake pojedine radnje pa kako je apelantica u parnici uspjela procentualno iskazano sa 97,99% to su ukupni troškovi dosuđeni razmjerno uspjehu u parnici u iznosu od 976,56 KM.
4. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili apelantica i tuženi Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-06-001352 od 22. januara 2009. godine, žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Žalbu tuženog Kantonalni sud je navedenom presudom djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način pobliže naveden u dispozitivu presude dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U nepobijajučem dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da neosnovano apelantica žalbom osporava prvostepenu odluku u dijelu troškova postupka jer je odluka donesena pravilnom primjenom člana 386. stav 2. ZPP kojim je propisano da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedne stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Također, Kantonalni sud je smatrao neosnovanim i navode žalbe apelantice da je punomoćniku trebalo dosuditi nagradu propisanu članom 31. stav 3 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime u skladu sa članom 387. stav 1. ZPP Kantonalni sud je zaključio da izdatci za advokata iz drugog mjesta ne mogu se smatrati troškovima potrebnim za vođenje parnice a cijeneći činjenicu da u sjedištu suda (Općinski sud u Sarajevu) ima dovoljno advokata.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je istakla da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer joj nisu priznati troškovi prevoza punomoćnika-advokata iz Tuzle pred sud u Sarajevo (član 31. stav 3 Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata) uz obrazloženje da u sjedištu suda (Sarajevo) ima više registrovanih advokatskih kancelarija. Smatra da ima pravo na isplatu putnih troškova jer se na taj način omogućava djelotvoran pristup sudu obzirom da nosilac nekog prava može sam izabrati zastupnika. Po mišljenju apelantice došlo je i do očito proizvoljne primjene člana 386. stav 3. ZPP kada ju je sud odbio u dijela troškova zastupanja u iznosu od 20,04 KM što iznosi 2,1% koliko nije uspjela u parnici, jer je navedenom odredbom propisano da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga strana imala ako protivna strana nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju da odluke u osporenom dijelu ukine i naloži donošenje nove odluke kojom će se dosuditi svi troškovi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Što se tiče navoda apelantice da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer redovni sudovi prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka nisu priznali troškove prevoza punomoćnika-advokata, Ustavni sud, podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju, apelantica je, nakon što je pokrenula sudski postupak u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak i primijenili važeće materijalno-pravne propise te djelomično usvojili tužbeni zahtjev apelantice i dosudili joj na ime neisplaćenih plaća i regresa iznose pobliže navedene u dispozitiva presude uz naknadu troškova parničnog postupka razmjerno uspjehu u parnici. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelantica imala pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da joj pristup sudu ni na koji način nije onemogućen.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali i na odluku o troškovima parničnog postupka s obzirom na to da su, prema njenom mišljenju, redovni sudovi odbivši je u dijelu troškova zastupanja (20,04 KM) pogrešno primjenjujući član 386. stav 3. ZPP povrijedili njeno pravo na pravično suđenje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović