Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-665/09 („VOĆAR“ d.o.o. Gornji Rahić)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-665/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. listopada 2011. godine, u predmetu broj AP 665/09, rješavajući apelaciju VOĆARA d.o.o. Gornji Rahić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija VOĆARA d.o.o. Gornji Rahić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000384 od 3. prosinca 2008.
godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. VOĆAR d.o.o. Gornji Rahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Enver Arnautović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 4. veljače 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000384 od 3. prosinca 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-Mal-07-000306 od 26. ožujka 2008. godine obvezan je tuženi A.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 3.436,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom i iznos od 1.347,50 KM na ime troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je tuženi bio uposlen kod apelanta na radnom mjestu vozača kamiona, da se 21. kolovoza 2006. godine u Ljubljani dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao tuženi za koju je Rješenjem Okružnog suda u Ljubljani u prekršajnom postupku proglašen krivim i u kojem mu je izrečena novčana kazna. Dalje, istaknuto je da je apelant platio iznos od 1.000,00 eura (gorivo, popravka kamiona) i iznos od 2.360,98 eura (troškovi kazne i ostali troškovi). Međutim, apelant traži da mu tuženi isplati ukupan iznos od 3.436,15 KM, i to iznos od 3.208,00 KM i iznos od 228,15 KM, za koje se tuženi nalogom na apelantovoj blagajni od 27. i 24. kolovoza 2006. godine obvezao da će izmiriti. Osnovni sud je istakao da tuženi nije osporavao iznos od 228,15 KM, ali da osporava ostatak potraživanog iznosa. Dalje, da se apelant u svojim izjavama koje je potpisao prije nastanka prometne nezgode obvezao da će, u slučaju bilo kakvog udesa ako bude kriv, namiriti štetu onome kome je nastala, kao i apelantu i izvršiti plaćanje kazne koju utvrdi sud za prekršaje kao nesavjesnom vozaču. Osnovni sud je zaključio da je utemeljen apelantov tužbeni zahtjev, jer je tuženi u prekršajnom postupku proglašen krivim, odnosno da je tuženi kriv za nastalu štetu koju je apelant sanirao, te da je odgovoran za nastalu štetu sukladno odredbama čl. 154, 155. i 158. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Odlučujući o žalbi tuženog, Apelacioni sud donio je Presudu broj 097-0-Gž-08- 000384 od 3. prosinca 2008. godine kojom je žalbu uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio tako što se odbija u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Obrazlažući razloge za ovakvu odluku, Apelacioni sud je naveo da je prvostupanjski sud, u smislu čl. 154, 155. i 158. ZOO, obvezao tuženog da apelantu isplati novčani iznos od 3.436,15 KM iako je za navedeno odlučna činjenica da je šteta nastala kada je tuženi obavljao redovite radne zadatke kao uposlenik tuženog, tj. kao vozač kamiona, i da je njegova odgovornost prema apelantu kao poslodavcu propisana odredbama Zakona o radu Distrikta Brčko („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 7/00, 8/03, 33/04, 29/05 i 19/07). Naime, tuženi je, u smislu odredaba članka 67. stavak 1. istog zakona koji se treba primijeniti kao lex specialis u konkretnom slučaju, odgovoran samo za štetu prouzrokovanu namjerno ili krajnjom nepažnjom. Dakle, apelantov tužbeni zahtjev mora se temeljiti na činjenicama iz kojih proizlazi da mu je tuženi prouzrokovao štetu namjerno ili krajnjom nepažnjom. Međutim, apelant u prvostupanjskom postupku nije dokazao da mu je tuženi prouzrokovao štetu krajnjom nepažnjom, što je u smislu članka 156. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) njegova obveza (namjera je isključena, jer bi na taj način tuženi ugrozio i svoj život), a tuženi je osporio tužbeni zahtjev, ponavljajući više puta „ne osjećam se krivim“ (odgovornim za nastalu štetu). Dalje, rješenje o odgovornosti tuženog za počinjeni prekršaj nije dokaz o stupnju njegove krivnje u građanskopravnom smislu. Apelacioni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je žalbu uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu.
4. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u pogrešnom postupanju Apelacionog suda, jer ne treba da se dokazuju činjenice koje je stranka priznala pred sudom, a tuženi je svoju odgovornost priznao, a za njegovu krajnju nepažnju apelant je izmirio štetu i trećim osobama, tako da se u konkretnom slučaju radi o obvezi vraćanja duga apelantu. Apelant navodi da u svakom slučaju postoji odgovornost tuženog koja se ogleda u nezakonitom i nepravilnom upravljanju kamionom, te da krajnja nepažnja postoji kada uposlenik na radu ne uporabi niti stupanj pažnje koji bi „uporabio“ svaki prosječan uposlenik, a tuženi tijekom vožnje nije držao neophodno rastojanje između vozila.
5. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je, između ostalog, istakao da je nastavak puta iz Slovenije tuženom bio uvjetovan potpisom naloga blagajni radi otklanjanja nastalih oštećenja na kamionu, a što je i u tijeku postupka tuženi više puta ponavljao, negirajući svoju krivnju. Apelacioni sud je istakao da ne može obvezati tuženog da apelantu izmiri potraživani iznos, niti se može smatrati da tuženi ima dug prema apelantu samo zbog pozicije u kojoj se našao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
8. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud na jasan i nedvosmislen način obrazložio zašto se na apelantov slučaj treba primijeniti Zakon o radu, a ne ZOO. Naime, Apelacioni sud je zaključio da je Zakon o radu u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na pitanje odgovornosti, a samim tim i na pitanje naknade štete, te da rješenje o odgovornosti tuženog za počinjeni prekršaj nije dokaz o stupnju njegove krivnje u građanskopravnom smislu. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni. Pravo na dom
10. U odnosu na apelantove da mu je povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant ne obrazlaže u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenata priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovog prava paušalno istakao, tim prije što se u predmetnom postupku raspravljalo o naknadi štete, a nikako o pitanjima koja bi uopće mogla utjecati na ovo apelantovo pravo. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović