Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-673/09 (S. S.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-673/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 673/09, rješavajući apelacije Sije Softić i Mirsada Pjanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sije Softić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-002056 od 23. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-
Mal-07-002314 od 29. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Pjanića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-
001923 od 9. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Mal-2254/05 od 12. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana
OBRAZLOŽENJE
1. Sija Softić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 6. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana pod brojem AP 673/09, protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-002056 od 23. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-07-002314 od 29. jula 2008. godine.
2. Mirsad Pjanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu, koja je registrovana pod brojem AP-825/09, protiv Presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001923 od 9. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda broj Mal-2254/05 od 12. augusta 2008. godine.
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojem AP 673/09 i AP 825/09 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji apelacije u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 673/09. Činjenice u predmetu broj AP 673/09
4. Općinski sud je Presudom broj 032-0-Mal-07-002314 od 29. jula 2008. godine obavezao apelanticu da JKP Vodovod i kanalizacija Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime duga za isporučenu vodu i usluge odvoda otpadnih voda isplati iznos od 37,50 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. septembra 2006. godine pa do isplate, te da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10,00 KM. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužilac na osnovu vjerodostojne isprave 14. septembra 2006. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice radi duga od 264,30 KM a po kom prijedlogu je dozvoljeno izvršenje rješenjem od 12. januara 2007. godine. Apelantica je protiv ovog rješenja blagovremeno uložila prigovor, pa je 12. januara 2007. godine donijet zaključak kojim se izvršenje odlaže, a nakon čije pravosnažnosti je predmet dostavljen na redovni parnični postupak. Tužilac je, postupajući po rješenju suda od 13. jula 2007. godine, uredio prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje, u smislu člana 53. ZPP, svojim podneskom od 23. jula 2007. godine, te kao vrijednost spora označio iznos od 264,30 KM. Najzad, na pripremnom ročištu je preciziran tužbeni zahtjev tako da iznosi 42,90 KM za period od 30. novembra 2005. godine do 30. jula 2006. godine, te kamata na glavni dug od 14. septembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe. U obrazloženju presude je istaknuto da je tužilac prihvatio apelanticin prigovor zastare potraživanja, pa da je umanjio i precizirao prvobitni tužbeni zahtjev. Ocjenjujući apelanticin prigovor zastare potraživanja koji je istakla u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev, Općinski sud je zaključio da je neosnovan. U vezi s tim je ukazano da je tužilac prijedlog za izvršenje koji se smatra vjerodostojnom ispravom u konkretnom slučaju podnio 14. septembra 2006. godine, a s obzirom na to da je članom 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predviđeno da za jednu godinu zastarijevaju, između ostalog, i potraživanja naknade za isporučenu vodu, zaključeno je da su sva tužiočeva potraživanja zastarjela do 14. septembra 2005. godine, a kako se ta potraživanja odnose na period od 30. novembra 2005. godine pa do 30. jula 2006. godine, zaključeno je da je apelanticin prigovor zastare potraživanja neosnovan. Dalje, na temelju provedenih dokaza, pojedinačno pobrojanih računa, za period od 30. novembra 2005. godine do 30. jula 2006. godine utvrđeno je da tužiočeva potraživanja iznose 37,50 KM, a ne 42,90 KM, kako je tužilac istakao u preciziranom tužbenom zahtjevu. Na temelju navedenog, apelantica je obavezana, shodno članu 394. ZOO-a i članu 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, da tužiocu isplati na ime duga označeni iznos za period od 31. novembra 2005. godine do 30. jula 2006. godine, te su pobrojani tužiočevi pojedinačni računi izdati u navedenom periodu. Apelantica je obavezana da na navedeni iznos plati i zakonsku zateznu kamatu shodno članu 324. stav 2. ZOO-a počevši od 14. septembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Najzad, odluka o troškovima postupka utemeljena je na članu 383. stav 1, članu 386. stav 3. i članu 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je apelantica obavezana da plati 10,00 KM, a koji troškovi se odnose na sudsku taksu na presudu.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-002056 od 23. januara 2009. godine odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Odbijen je i apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepena presuda nerazumljiva i da u njoj nije navedena struktura duga i period na koji se dug odnosi. U vezi s tim je ukazano da je u obrazloženju prvostepene presude u dovoljnoj mjeri navedeno o kakvom se potraživanju radi, te da je izreka presude u skladu sa datim obrazloženjem. Dalje, ukazano je da tužilac u postupku nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, a zbog čega, u skladu sa članom 386. stav 3. ZPP, i nije bilo potrebno da prvostepeni sud odlučuje o apelanticinim troškovima. Također, ukazano je da tužilac na pripremnom ročištu nije precizirao već smanjio tužbeni zahtjev, a što ne predstavlja objektivno preinačenje tužbe, u smislu člana 56. stav 2. ZPP. Činjenice u predmetu broj AP 825/09
6. Općinski sud je Presudom broj Mal-2254/05 od 12. augusta 2008. godine obavezao apelanta da tužiocu na ime duga za isporučenu vodu isplati dug u iznosu od 11,40 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 3. marta 2004. godine, te da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10,00 KM. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužilac na osnovu vjerodostojne isprave 3. marta 2004. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta radi duga od 585,90 KM a po kom prijedlogu je dozvoljeno izvršenje rješenjem od 5. jula 2004. godine. Apelant je protiv ovog rješenja blagovremeno uložio prigovor, pa je 27. aprila 2005. godine donijet zaključak kojim se izvršenje odlaže, a nakon čije pravosnažnosti je predmet dostavljen na redovni parnični postupak. Tužilac je, postupajući po rješenju suda od 16. juna 2005. godine, uredio prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje, u smislu člana 53. ZPP, svojim podneskom od 27. juna 2005. godine, te kao vrijednost spora označio iznos od 585,90 KM. Najzad, na pripremnom ročištu tužilac je precizirao i ujedno umanjio tužbeni zahtjev tako da iznosi 42,90 KM za period od 30. aprila 2003. godine do 20. juna 2003. godine, te zatražio zatezne kamate od dana podnošenja tužbe kao i naknadu troškova postupka koju čine taksa na tužbu i taksa na presudu. Na temelju provedenih dokaza i to: uvidom i čitanjem specifikacije neplaćenih računa na apelantovo ime od 2. juna 2008. godine, kartice komitenta za 2002-2004. godinu, označena tri računa za vodu izdata na apelantovo ime, dokaza koje je izveo apelantov punomoćnik, utvrđeno je da tužiočeva potraživanja za period od 30. aprila 2003. godine do 20. juna 2003. godine, a koja se odnose na tri navedena računa, iznose 11,40 KM i da je u tom dijelu tužiočev tužbeni zahtjev osnovan. Na temelju navedenog, apelant je obavezan da, shodno članu 394. ZOO-a i članu 10. Zakona o komunalnim djelatnostima, tužiocu isplati na ime duga označeni iznos za period od 30. aprila 2003. godine do 20. juna 2003. godine, te su pobrojani tužiočevi pojedinačni računi izdati u navedenom periodu. Apelant je obavezan da na navedeni iznos plati i zakonsku zateznu kamatu, shodno članu 277. stav 1. a u vezi sa članom 324. stav 2. ZOO-a počevši od 3. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Najzad, odluka o troškovima postupka utemeljena je na članu 383. stav 1, članu 386. stav 3. i članu 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je apelant obavezan da tužiocu plati 10,00 KM, a koji troškovi se odnose na sudsku taksu na presudu, dok je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova na ime sudske takse za podnesenu tužbu jer u spisu nije postojao dokaz da je tužilac predujmio ove troškove, pa je zaključeno da ih nije ni imao.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-001923 od 9. februara 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U vezi sa apelantovim navodima da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i da kao takva nije podobna za izvršenje, istaknuto je da je izrekom prvostepene presude apelant obavezan da tužiocu plati na ime isporučene vode dug u označenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka, a na temelju čega je zaključeno da izreka presude sadrži dovoljno jasnu formulaciju u pogledu glavnog duga i sporednih potraživanja, a zbog čega je ocijenjen neosnovanim apelantov navod da izreka prvostepene presude nije u skladu sa članom 191. stav 3. ZPP. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da sud nije obrazložio dokaze na kojima je zasnovao prvostepenu presudu, te je zaključeno da je prvostepeni sud u svemu postupao u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov žalbeni navod koji se odnosio na odluku o troškovima postupka. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je apelant u cijelosti izgubio parnicu, a zbog čega mu se ne mogu dosuditi eventualni troškovi postupka. Također, ukazano je da je tužilac smanjenjem tužbenog zahtjeva na pripremnom ročištu konačno opredijelio zahtjev na iznos od 11,40 KM, shodno čemu je ispunjena svrha pripremnog ročišta, tj. razriješena su sporna pitanja među strankama. Shodno navedenom, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio čl. 386. i 387. ZPP. Najzad, u skladu sa članom 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP, odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe, budući da apelant nije uspio u žalbenom postupku.
8. Apelantica i apelant smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica i apelant smatraju da izreka prvostepene presude ne može proizvesti pravno dejstvo res judicata jer dug za pokriće komunalnih usluga mora biti preciziran u izreci a ne u obrazloženju presude, odnosno da izreka prvostepene presude nije dovoljno jasna ukoliko je u njoj naveden samo iznos glavnog duga i od kada počinje teći zakonska zatezna kamata kao sporedno potraživanje, te visina troškova postupka. Dalje, apelantica i apelant smatraju da je pogrešan zaključak drugostepenog suda kojim se, prema njihovom mišljenju, opravdava propust prvostepenog suda da odluči i o njihovim zahtjevima za naknadu troškova postupka. U vezi s tim, apelantica ističe da je tužilac kao vrijednost spora u prijedlogu za izvršenje od 19. septembra 2006. godine, te u tužbi od 30. juna 2006. godine označio iznos od 264,30 KM a da je ona obavezana da mu plati 37,50 KM, pa da iz navedenog proizlazi da je tužilac u sporu uspio samo sa 14,20%, zbog čega smatra da se neuspjeh od 85,80% ne može smatrati neznatnim, te da joj pripada naknada troškova postupka s obzirom na procent uspjeha u parnici. Identičan navod i sa istim obrazloženjem ističe i apelant ukazujući da je njegov uspjeh u postupku, s obzirom na visinu istaknutog tužbenog zahtjeva (585,90 KM) i onog što je obavezan platiti (11,40 KM), 98,05%, odnosno da je tužilac u parnici uspio sa 1,95%. Najzad, apelantica smatra da je prvostepeni sud propustio da utvrdi da tužilac nije uredio tužbu u zakonskom roku od 8 dana, te, s tim u vezi, ističe da je neosnovano obrazloženje prvostepenog suda da je tužilac postupio po njegovom rješenju i da je uredio podneseni prijedlog u smislu člana 53. ZPP svojim podneskom od 23. jula 2007. godine. Apelant smatra da je prvostepeni sud propustio savjesno i brižljivo ocijeniti specifikaciju neplaćenih računa od 2. maja 2008. godine, tri računa i knjigovodstvene kartice za period od 2002. do 2004. godine, pa da se zbog nerazumljivog i nepotpunog obrazloženja ne može ispitati zakonitost i pravilnost prvostepene presude.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelanticinim i apelantovim navodima, koji se u suštini svode na tvrdnju da izreka prvostepene presude nije dovoljno jasna pa da je zbog toga neprovediva, a da ovaj nedostatak, iako je istican i u žalbama, drugostepeni sud nije otklonio, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud utvrdio iznose glavne obaveze, sporednih potraživanja i odredio u kojoj visini trebaju biti nadoknađeni troškovi postupka, te da je odredio način i rok za izvršenje ovako utvrđenih obaveza. Dalje, iznos duga koji su izrekama osporenih presuda obavezani platiti apelantica i apelant utvrđen je na temelju provođenja dokaza o njegovom nastajanju u označenom vremenskom periodu i po predočenim pojedinačno izdatim i neplaćenim računima. Stoga, Ustavni sud smatra da iskazivanje ovako utvrđenog duga u ukupnom iznosu u izrekama osporenih presude ne dovodi u pitanje njihovu provedivost i sposobnost da proizvedu dejstvo res judicata.
12. U vezi sa apelanticinim i apelantovim navodima da su sudovi neopravdano odbili njihove zahtjeve za naknadu troškova postupka, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene prvostepene presude konstatovano da je apelantica tražila da joj se nadoknade troškovi postupka, dok je u odnosu na apelanta ovakva konstatacija izostala. Iz kopije žalbi koje su ulagali na prvostepene presude proizlazi da su apelant i apelantica osporavali odluku o troškovima postupka jer je tužilac, prema konačnom uspjehu u postupku, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio sa 14,20%, odnosno 1,95%, te da su tražili da im se nadoknade troškovi sastavljanja žalbi u iznosu od po 300,00 KM prema važećoj tarifi. Ustavni sud podsjeća da se u parničnom postupku troškovi tuženog ogledaju u izdacima za sastav odgovora na tužbu i podnesaka ukoliko ih je sačinio advokat, troškovima prouzrokovanim izvođenjem dokaza koje je eventualno predložio, troškovima uzrokovanim pisanjem pravnih lijekova i nagradi advokatu za zastupanje. Dalje, da bi sud odlučivao po zahtjevu za naknadu troškova postupka on mora biti određen i opredijeljen, odnosno u njemu moraju biti specificirani svi troškovi koji se traže prema izdacima koje stranka imala. U slučaju kada izostane ovakav zahtjev za naknadu troškova postupka, bez obzira na uspjeh stranaka u postupku, odnosno označenu vrijednost predmeta spora, smatrat će se kao i da nije postavljen jer se ne može prihvatiti da je «određen» u smislu člana 396. ZPP s obzirom na to da sud nikad ne odlučuje o troškovima postupka po službenoj dužnosti već na osnovu posebno postavljenog zahtjeva stranke. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda, kao ni iz navoda iz apelacija i dokumenta predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su apelantica i apelant u toku postupka istakli određen i opredijeljen zahtjev za naknadu troškova postupka, odnosno iz kopija predočenih žalbi koje su ulagali na prvostepene presude proizlazi da su tražili da im se nadoknade troškovi sastavljanja žalbi u iznosu od po 300,00 KM a prema važećoj advokatskoj tarifi, a koji su odbijeni jer je Kantonalni sud zaključio da su žalbe neosnovane. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini i apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
13. Dalje, apelantica tvrdi da su sudovi propustili da utvrde da tužilac nije postupio u zakonom ostavljenom roku od 8 dana da uredi tužbu a zbog čega je tužba trebala biti odbačena. Ovaj navod apelantica potkrepljuje tvrdnjom da je u rješenju suda kojim je tuženom naloženo da uredi tužbu označen datum 13. juli 2007. godine a da je tužilac uređeni podnesak podnio 23. jula 2007. godine. Međutim, da bi rok od 8 dana u kojem je tužilac trebao postupiti po nalogu suda mogao početi teći, potrebno je utvrditi kada mu je rješenje kojim je takav nalog izdat dostavljeno a apelantica o tome ne nudi niti jedan dokaz. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u ovom dijelu neosnovani.
14. Najzad, apelant tvrdi da je prvostepeni sud provedene dokaze propustio ocijeniti u skladu sa članom 8. ZPP, zbog čega je, prema njegovom mišljenju, nerazumljivo i nepotpuno obrazloženje, što za posljedicu ima povredu člana 191. stav 4. ZPP. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud iznos apelantove obaveze utvrdio upravo na temelju provođenja i ocjene dokaza na koje on u apelaciji izričito ukazuje. U samoj apelaciji apelant ne navodi i u vezi s tim ne nudi niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak koje dokaze su sudovi propustili ocijeniti ili nisu ocijenili, a što bi dovelo u pitanje utvrđeno postojanje i iznos apelantove obaveze prema tužiocu. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
15. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini i apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelantica i apelant smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da su navodi o povredi ovog prava identični navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već detaljno razmotreni u ovoj odluci i u pogledu kojih je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović