Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-683/09 (M. B.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-683/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 683/09, rješavajući apelaciju Mie Buljko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 I 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mie Buljko podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023699 08 Gž od 8. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mia Buljko (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa majka i zakonska zastupnica Jelena Buljko a koju zastupa Rizo Tvrtković advokat iz Mostara, podnijela je 5. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023699 08 Gž od 8. januara 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 023699 07 P od 23. maja 2008. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice pa je izmijenjena pravosnažna presuda Osnovnog suda u Mostaru broj P-21/95 od 2. marta 1995. godine u pogledu obaveze doprinosa za izdržavanje apelantice na način što se Zlatanu Buljki (u daljnjem tekstu: tuženi) nalaže da za izdržavanje apelantice doprinosi mjesečno iznose pobliže navedene u dispozitivu presude uz naknadu troškova postupka u iznosu od 604,00 KM, dok je sa iznosom alimentacije preko dosuđenog apelantica odbijena. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi predložio izmjenu pravosnažne presude Osnovnog suda u Mostaru broj P-21/95 od 2. marta 1995. godine u pogledu obaveze za izdržavanje apelantice od strane tuženog i to tako da se obaveže da doprinosi iznos od 130,00 KM mjesečno počev od 31. maja 2007. godine pa ubuduće dok se okolnosti ne izmjene.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je cijenio potrebe apelantice s jedne strane i mogućnost tuženog s obzirom na njegovu plaću i sposobnost da stiče povećanu zaradu kao sudski tumač te njegove vlastite potrebe i zakonsku obavezu izdržavanja malodobnih kćerki iz drugog braka, s druge strane. Također je cijenjeno mišljenje predstavnice Centra za socijalni rad da oba roditelja imaju obavezu iskoristiti sve svoje umne i fizičke sposobnosti da doprinose izdržavanju te je tuženi obavezan da doprinosi za izdržavanje iznos od po 200,00 KM mjesečno počev od podnošenja tužbe a od 1. januara 2008. godine kao dana kada mu je povećana plaća na iznos od 350,00 KM, pa ubuduće sve dok se okolnosti ne izmjene.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda izjavio tuženi Kantonalni sud je presudom broj 58 0 P 023699 08 Gž od 8. januara 2009. godine, žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se mijenja pravosnažna presuda Osnovnog suda u Mostaru broj P-21/95 od 2. marta 1995. godine u pogledu obaveze doprinosa za izdržavanje apelantice na način što se tuženi obavezuje da za izdržavanje apelantice doprinosi mjesečno iznose od po 180,00 KM počev od 12. aprila pa do 31. decembra 2007. godine a iznose od po 250,00 KM počev od 1. januara 2008. godine pa ubuduće, dok se okolnosti ne izmjene i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 604,00 KM. U odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

5. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je istakao da su osnovani navodi tuženog da su dosuđeni iznosi na ime izdržavanja apelantice previsoko utvrđeni i da isti nisu relevantni činjenicama koje su utvrđene tokom postupka. Naime, kako dalje navodi Kantonalni sud, pravilno je prvostepeni sud zaključio da su potrebe apelantice koja je sada djevojka od 17 godina, daleko veće u odnosu na raniji period, da te potrebe obuhvaćaju i troškove ishrane, kupovine odjeće i obuće ali i troškove školovanja na srednjoškolskim institucijama, troškove druženja sa prijateljima izlaske u grad a koji svi čine jedan jedinstveni segment življenja osoba u tinejdžerskim godinama. Također, činjenica da apelantica stalno živi i školuje se u SAD znači da su iskazani troškovi daleko veći obzirom da postojeći standard života u SAD je daleko veći u odnosu na troškove života u Bosni i Hercegovini. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, ne može se zanemariti činjenica da se tuženi koji živi i radi u Bosni i Hercegovini ponovno oženio, da u novom braku ima dvoje malodobne djece (12 i 3 godine) koja iziskuju određene potrebe koje im tuženi mora osigurati pa bi po mišljenju tog suda izdvajanje mjesečnih iznosa na ime uzdržavanja apelantice u dosuđenim iznosima moglo na drugoj strani ugroziti izdržavanje djece tuženog iz drugog braka. Kantonalni sud je prvostepenu presudu djelomično preinačio i dosudio apelantici za period od 12. aprila do 31. decembra 2007. godine, iznos od 180,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 200,00 KM) a za period od 1. januara 2008. godine pa ubuduće dok se okolnosti ne promjene iznos od 250,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 350,00 KM) koji iznosi su realni, objektivni i adekvatni navedenim činjenicama.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e) f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6 i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je istakla da su joj povrijeđene «odredbe Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima». Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza a što je rezultiralo pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je Kantonalni sud precijenio obaveze tuženog za izdržavanje djece iz drugog braka i da nije cijenio da su njene potrebe za proteklih 14 godina enormno porasle, kao i činjenicu da živi i školuje se u SAD te da njena majka u potpunosti vodi brigu o njenom čuvanju, odgoju i daleko više doprinosi izdržavanju od tuženog. Također, kako je dalje navela apelantica, Kantonalni sud nije cijenio činjenicu da je 2005. godine prestala obaveza tuženog da izdržava sina Zlatana te se na taj način povećala mogućnost da doprinosi za njeno izdržavanje. Imajući u vidu da prihodi tuženog od plaće i obavljanja djelatnosti sudskog tumača iznose preko 2.500,00 KM, proizilazi da je dosuđeni iznos manji od 10% prihoda tuženog te je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu odluku i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na navode apelantice koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, izvršio analizu provedenih dokaza pred prvostepenim sudom te je u smislu načela slobodne ocjene dokaza dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Kantonalni sud je obrazložio razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu i zbog čega smatra da su iznosi koje je dosudio apelantici na ime izdržavanja realni, objektivni i adekvatni utvrđenim činjenicama navodeći da bi izdvajanjem večeg mjesečnog iznosa na ime izdržavanja apelantice od dosuđenog iznosa moglo na drugoj strani ugroziti izdržavanje djece tuženog iz drugog braka a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

10. Vezano za navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi navoda apelantice da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se osporenom odlukom kojom je djelomično udovoljen tužbeni zahtjev i kojom je izmijenjena pravosnažna presuda u pogledu obaveze doprinosa za izdržavanje apelantice ni na koji način ne dira u navedeno pravo apelantice, odnosno apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koje se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguće, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantica je navela da je pobijanom odlukom povrijeđeno njeno pravo iz Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud zapaža da se apelantica samo paušalno pozvala na navedeni pakt bez konkretiziranja prava za koja smatra da su joj povrijeđena, te stoga Ustavni sud apelaciju i u ovom dijelu smatra očigledno (prima facie) neosnovanom.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-683/09 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio