Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-689/09 («Gane» d.o.o. Grude)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-689/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 689/09, rješavajući apelaciju «Gane» d.o.o. Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Gane” d.o.o. Grude podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900825 07 Rev od 21. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 129 od 9. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P 900825 04 P (stari broj P-1760/04) zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Gane» d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupaju Sesar-Čurić-
Miletić, advokati iz Mostara, podnio je 6. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900825 07 Rev od 21. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 129 od 9. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 900825 04 P (stari broj P-1760/04).
2. Presudom Općinskog suda broj P 900825 04 P (stari broj P-1760/04), koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 129 od 9. maja 2007. godine, JP «Elektroprivreda HZHB» (u daljnjem tekstu: tuženi) dužna je isplatiti apelantu iznos od 74.590,68 KM na ime naknade štete na uništenoj robi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. septembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe i nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 8.471,70 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom odbijen je u cijelosti apelantov zahtjev kojim potražuje naknadu štete za sanaciju poslovnog prostora u iznosu od 21.029,00 KM, kao i iznos od 89.314,00 KM na ime izmakle koristi za period od 10. septembra 2003. godine do 30. juna 2004. godine sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je istakao da je među strankama nesporno da je u stanu iznad iznajmljenog poslovnog prostora u kojem je apelant imao sjedište i prodavao tehničku robu izbio požar i da su prilikom gašenja požara oštećeni poslovni prostor i tehnička roba koja se zatekla u prostoru a sporno je da li je tuženi odgovoran za nastalu štetu. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je uzrok požara nepravilno položen priključni kabl i nepravilno postavljena razvodna baterija na priključku dovoda kabla u stan smješten iznad poslovnog prostora za koje propuste je odgovoran tuženi kao preduzeće koje distribuira električnu energiju u skladu sa odredbama Zakona o električnoj energiji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 41/02, 23/05). Kratki spoj koji je izazvao požar, kako je naveo Općinski sud, izbio je na dijelu instalacije koju je bio dužan da održava tuženi u skladu sa odredbom čl. 36. i 37. Općih uvjeta za isporuku električne energije («Službeni list SRBiH» broj 6/92, u daljnjem tekstu: Opći uvjeti). Općinski sud je zaključio da je tuženi, zbog propusta u održavanju, odgovoran za nastalu štetu prema odredbi čl. 36. i 37. Općih uvjeta. Općinski sud je obrazložio da je u postupku dokazana pravno relevantna uzročna veza između štetnog događaja (požara za koji je odgovoran tuženi) i štetne posljedice (štete na poslovnom objektu), pa je odgovornost tuženog zasnovana po principu objektivne odgovornosti iz čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) bez obzira na to što je šteta nastala radnjama koje su preduzete da bi se požar ugasio, pa je tuženi obavezan da naknadi štetu apelantu za uništene stvari.
4. Općinski sud je naveo da apelant nije aktivno legitimiran da traži naknadu štete za oštećeni poslovni prostor, jer je za ovo potraživanje štete od odgovorne osobe aktivno legitimiran vlasnik poslovnog prostora a nesporno je da apelant to nije. Općinski sud je, također, odbio apelantov zahtjev za naknadu štete za izgubljenu dobit, jer apelant u svojim poslovnim knjigama nije vodio evidenciju otpisa robe koja je uništena u požaru, pa se vještak nije mogao očitovati koliki gubitak izgubljene dobiti potječe zbog nemogućnosti prodaje robe, jer je određena količina robe uništena, a koliki gubitak dobiti bi bili drugi razlozi, odnosno razlozi ponude i potražnje na tržištu, te druge okolnosti koje utječu na prodaju. Sud je dalje istakao da je vještak u svom nalazu naveo da mu nisu dostavljene analitičke kartice otpisa robe da su uknjižene u računovodstvu, niti mu je dostavljena popisna lista na kraju 2003. godine iz koje bi bilo vidljivo da je uništena roba otpisana a sam apelantov zakonski zastupnik je istakao da knjigovodstveni otpis robe nije sačinjen iz razloga što bi to utjecalo na bonitet firme i nijedna banka ne bi dala zaduženje preduzeću sa loše prikazanim poslovanjem. Općinski sud je istakao da ne opravdava apelantove razloge zbog kojih nije izvršio otpis uništene robe ocjenjujući odredbu člana 44. Zakona o privrednim društvima, prema kojoj je društvo dužno voditi poslovne knjige i sačinjavati finansijski izvještaj u skladu sa zakonom i drugim propisima. Apelant nije ponudio dokaze kojim bi se mogle utvrditi relevantne činjenice izuzev što je tvrdio da je imao gubitak u poslovanju, pa pošto je teret dokazivanja na stranci koja na određenim činjenicama zasniva svoj zahtjev (član 123. Zakona o parničnom postupku), Općinski sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim apelant potražuje naknadu štete na ime izmakle dobiti za period od 10. septembra 2003. godine do 30. juna 2004. godine.
5. Utvrđenje prvostepenog suda kao pravilno je prihvatio Kantonalni sud, navodeći u obrazloženju presude da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo i za odluku dao jasne i valjane razloge koje je kao takve u cijelosti prihvatio.
6. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelant i tuženi, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 900825 07 Rev od 21. oktobra 2008. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava za traženu naknadu izmakle koristi jer, kako pravilno zaključuje drugostepeni sud, apelant u svojim poslovnim knjigama nije vodio evidenciju otpisa robe koja je uništena u požaru, pa se vještak nije mogao izjasniti koliki dobitak se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari od nemogućnosti prodaje robe iz tog razloga jer na postojanje izmakle koristi utiču i drugi objektivni faktori kao, npr., ponuda i potražnja i sl. Također je Vrhovni sud istakao da su paušalni apelantovi prigovori o povredama odredaba parničnog postupka pred nižestepenim sudom s obzirom na to da u reviziji ne navodi o kojim se povredama radi.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je do povrede navedenog prava došlo jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava u odnosu na utvrđeno činjenično stanje odbijen njegov tužbeni zahtjev za izgubljenu dobit jer u spisu postoji i zapisnik-rješenje poreske uprave iz kojeg je evidentno koja roba je u potpunosti otpisana zbog uništenja nakon izbijanja požara. Roba je popisana po vrsti i kvalitetu i vrijednosti, te apelant smatra da je primjenom pravila o teretu dokazivanja u potpunosti dokazao svoje navode o postojanju izmakle koristi i njenoj visini. Vještak finansijske struke je utvrdio kolika je izmakla korist za jedan mjesec a pošto u spisu postoje dokazi u kojem periodu nije mogao obavljati djelatnost zbog saniranja objekta i uništene robe, prostom matematičkom metodom se dođe do izmakle koristi. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović