Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-702/09 (B. C.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-702/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 702/09, rješavajući apelaciju Borke Cvijanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borke Cvijanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 745 od 8. decembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-491/05 od 23. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borka Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Duško Panić, advokat iz Doboja, podnijela je 5. marta 2009. godina apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 745 od 8. decembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-491/05 od 23. maja 2006. godine.
2. Odlukom generalnog direktora «Željeznica Republike Srpske» AD Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) broj 5055/03 od 21. aprila 2003. godine apelantici je otkazan ugovor o radu prema kojem je bila raspoređena na mjesto rukovodioca Računovodstvenog centra, uz istovremenu ponudu da zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima prema kojem bi bila raspoređena na poslove referenta za ekonomske poslove u Sektoru za razvoj i investicije, a što je apelantica odbila da prihvati. Odlukom Upravnog odbora tužene broj 5433/03 od 30. juna 2003. godine odbijen je apelanticin prigovor na navedenu odluku generalnog direktora.
3. Osnovni sud u Doboju je Presudom broj RS-366/04 od 18. aprila 2005. godine poništio kao nezakonite Odluku generalnog direktora tužene broj 5055/03 od 21. aprila 2003. godine i Odluku predsjednika Upravnog odbora tužene broj 5433/03 od 30. juna 2003. godine (u daljnjem tekstu: odluke tužene), te obavezao tuženu da vrati apelanticu na njen raniji posao (radno mjesto) na kojem je radila prije nezakonitog prestanka radnog odnosa. Dalje, tužena je obavezana da apelantici na ime naknade za izgubljene plate i druga primanja na koja je imala pravo po Kolektivnom ugovoru isplati pojedinačno utvrđene iznose za svaku od naknada na koje je imala pravo, sa zakonskim zateznim kamatama za označeni vremenski period.
4. U obrazloženju presude je, između ostalog, konstatovano da je apelantica u toku cijelog postupka isticala da je otkaz ugovora o radu rezultat šikaniranja generalnog direktora tužene jer ga je obavještavala o nepravilnostima knjigovodstvene dokumentacije, odnosno da je izvršeno nepravilno ispravljanje dokumenata i da su, stoga, poremećeni finansijski pokazatelji. Generalni direktor kao zakonski zastupnik tužene je osporio ove apelanticne navode ističući da ne zna da li se apelantica obraćala sa informacijama o nezakonitosti o radu, da takvi akti do njega nisu dolazili niti ih je čitao. Osnovni sud je zaključio da generalni direktor nije osporavao da je bilo apelanticinog obraćanja, a što je potvrđeno apelanticinim dopisima kojim se obraćala različitim tijelima tužene i koji su predočeni u toku postupka, a između ostalih i apelanticinim dopisom od 14. novembra 2002. godine kojim se lično obratila generalnom direktoru. Ukazano je na to da, izuzev iskaza apelantice i generalnog direktora tužene, koji su bili suprotni, nije bilo drugih dokaza kojim se potvrđuje da je otkaz ugovora o radu apelantici donesen izričito zbog šikaniranja i diskriminacije apelantice zbog uočenih nepravilnosti u dokumentaciji koja je pristizala do nje, ali također i da se opravdano postavlja pitanje zašto je apelantici ugovor o radu otkazan nakon njenih obraćana, odnosno zašto joj je ponuđen premještaj na drugo radno mjesto, posebno imajući u vidu da tužena nije dokazala potrebu takvog premještaja. Na osnovu navedenog zaključeno je da je nezakonita odluka kojom je otkazan ugovor o radu – pismena izjava o uslovima prijema radnika na rad pod izmijenjenim okolnostima, kao i odluka kojom je odbijen apelanticin prigovor na ovu odluku, s obzirom na to da tužena nije dokazala činjenice na kojim su zasnovane.
5. Okružni sud je Presudom broj Gž-491/05 od 23. maja 2006. godine uvažio žalbu tužene, te prvostepenu presudu preinačio tako da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište kao nezakonite odluke broj 5055/03 od 21. aprila 2003. godine i broj 5433/03 od 30. juna 2003. godine, kao i da se tužena obaveže da je vrati na radno mjesto na kojem je radila prije prestanka radnog odnosa, te da joj isplati novčane iznose na ime naknade plate i drugih primanja po osnovu rada sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da, shodno čl. 123. i 127. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te članu 19. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene i članu 12. Kolektivnog ugovora za Željeznice Republike Srpske, radnik može biti raspoređen u toku rada na svako radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi određene vrste zanimanja, znanja i sposobnostima stečenim radom pod uslovima propisanim navedenim aktima. Na osnovu uvida u spis utvrđeno je da je apelantica odbila ponudu tužene da zaključi ugovor o radu sa izmijenjenim uslovima broj 5055/03 od 21. aprila 2003. godine, shodno kojem je trebala biti raspoređena na radno mjesto referenta za ekonomske poslove, a koje je propisano Pravilnikom tužene i za koje su utvrđeni stručna sprema i radno iskustvo koje je apelantica posjedovala. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su odluke tužene broj 5055/03 od 21. aprila 2003. godine i broj 5433/03 od 30. juna 2003. godine nezakonite. Okružni sud je zaključio da ugovor o radu pod izmijenjenim okolnostima a koji je apelantica odbila prihvatiti i nije potpisala i koji je uložen u spis sadrži sve elemente ugovora o radu iz člana 19. ZOR-a. S tim u vezi, ukazano je da, u situaciji kada se radi o ugovoru o radu pod izmijenjenim uslovima, a shodno članu 123. stav 3. ZOR-a, radnik može pred sudom osporavati dopuštenost takve izmjene ugovora ali pod uslovom da je prihvatio ponudu poslodavca za zaključenje takvog ugovora. S obzirom na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, zaključeno je da je tužena za donošenje obje osporene odluke imala uporište u naprijed citiranim važećim odredbama materijalnog prava. Okružni sud je osnovanim ocijenio i navod tužene u pogledu zaključka prvostepenog suda da je apelantica bila izložena šikaniranju. S tim u vezi je ukazano da je apelantica nije imala zakonsko opravdanje da odbije raspored na drugo radno mjesto kao i da na njenoj strani nisu postojali izvinjavajući razlozi, posebno imajući u vidu da osporene odluke tužene nisu donijete pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, ponuđeno radno mjesto odgovaralo je apelanticinim stručnim i radnim sposobnostima, a teret dokazivanja o tome da je vršeno šikaniranje, u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio je na apelantici kao tužiteljici, a koju tvrdnju ona u postupku nije dokazala.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 745 od 8. decembra 2008. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je, prema ocjeni ovog suda, tužena u postupku dokazala da je apelanticin raspored na drugo radno mjesto uslijedio iz organizacionih razloga jer u postupku nije dokazano da je na mjesto rukovodioca Računovodstvenog centra primljen neko drugi, a iz čega slijedi zaključak da je to radno mjesto postalo nepotrebno. Premještanje na drugo radno mjesto koje odgovara apelanticinoj stručnoj spremi i njenim radnim sposobnostima, a što bi bio krajnji rezultat otkaza i zaključenja ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, ne može se smatrati šikaniranjem zbog suprotstavljanja rukovodstvu tužene. U vezi s tim je ukazano i na član 19. Pravilnika tužene shodno kojem radnik prilikom zasnivanja radnog odnosa i za vrijeme njegovog trajanja može biti raspoređen na drugo radno mjesto za koje ispunjava uslove propisane pravilnikom. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi da ugovor koji je bio ponuđen apelantici nije ispunjavao uslove propisane odredbom člana 19. ZOR-a. U vezi s tim, ukazano je da iz kopije ugovora uloženog u spis proizlazi da je članom 6. predviđen način određivanja plate, tj. da se za odnosno radno mjesto utvrđuje mjesečna plata utvrđena rješenjem po Kolektivnom ugovoru JOP ŽRS Doboj. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ovakvo određivanje plate je moguće jer zakon ne propisuje određivanje plate u ugovoru o radu u fiksnom iznosu. Iako nije određena u novčanom iznosu, plata je odrediva i morala je biti poznata apelantici. S tim u vezi, ukazano je da je apelantici na isti način bila određena plata i za poslove koje je obavljala do otkaza ugovora o radu, a što znači da je takav način određivanja plate u ugovorima o radu tužene bio uobičajena praksa koja nije protivna zakonu. Pri tom, Vrhovni sud je posebno ukazao da apelantica ovim navodima osporava izmjene ugovora o radu čije zaključenje nije prihvatila, a na što nema pravo, odnosno da bi to pravo imala, a shodno članu 123. ZOR-a, da je prihvatila izmijenjeni ugovor a što nisu okolnosti slučaja. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak Okružnog suda da je apelantici otkaz dat pravilnom primjenom člana 123, a u vezi sa članom 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a.
7. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo da ne bude diskriminisana iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je pogrešan stav Okružnog suda da su odluke tužene o otkazu ugovora o radu zakonite, te da nisu bile rezultat šikaniranja tužene kao poslodavca prema njoj. Pri tom, apelantica posebno ističe da je pogrešan stav Okružnog suda da u toku postupka nije dokazala šikaniranje, s obzirom na to da je prvostepeni sud iscrpno obrazložio na osnovu čega je utvrdio da je otkazu ugovora o radu prethodilo šikaniranje tužene, a posebno da je ugovor o radu pod izmijenjenim okolnostima uslijedio nakon što nije htjela postupiti po nalogu generalnog direktora tužene i sačiniti neistinite i nezakonite finansijske akte. Apelantica navodi da je sve ovo isticala i u reviziji na drugostepenu presudu, ali da se Vrhovni sud o ovom uopšte nije izjasnio. Dalje, apelantica ističe da je u toku postupka pred redovnim sudovima ukazivala i da je sam postupak otkazivanja ugovora o radu bio nezakonit zbog formalnopravnih propusta tužene. Prema njenom mišljenju, ovi nedostaci se ogledaju u činjenici da u ugovoru o radu pod izmijenjenim okolnostima koji joj je ponuđen, suprotno članu 19. stav 2. tačka 5. ZOR-a, nije bio naznačen podatak o plati, novčanim naknadama i drugim primanjima, a zbog čega je i odbila da ga potpiše. S tim u vezi, apelantica ističe da je članom 19. stav 3. ZOR-a regulisano da se u ugovoru o radu umjesto podataka o plati mogu navesti odredbe odgovarajućih zakona, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu kojim se to pitanje uređuje, ali da to ne može biti rješenje o plati utvrđenoj na osnovu kolektivnog ugovora, a kako je u njenom slučaju bilo određeno u pogledu plate i drugih naknada. Prema apelanticinom mišljenju, ovo je predstavljalo odlučnu činjenicu za ocjenu da li je sporni ugovor o radu bio zakonit, ali se Okružni sud uopšte nije izjasnio o ovom pitanju, ali je ipak zauzeo stanovište da su odluke o otkazu ugovora o radu zakonite iako su proistekle upravo iz ovakvog ugovora. U vezi s tim, apelantica ukazuje da je Vrhovni sud zaključio da je ispravan zaključak Okružnog suda da je ugovor koji joj je ponuđen uz otkaz ugovora o radu u skladu sa članom 19. ZOR-a, a onda sam dao zaključke i obrazloženje u pogledu ove odlučne činjenice, a čime je, prema apelanticinom mišljenju, postupio suprotno članu 249. stav 1. ZPP, jer Vrhovni sud nema ovlaštenje da nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama u drugostepenoj presudi otklanja na način da to sam učini.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi sa apelanticinim navodima da je pogrešan stav Okružnog suda da nije bila izložena šikaniranju od tužene, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je tužena kao poslodavac iskoristila zakonsku mogućnost iz člana 123. ZOR-a i apelantici otkazala ugovor o radu uz istovremenu ponudu zaključivanja novog ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima. Dalje, apelantici je ponuđeno radno mjesto koje je bilo predviđeno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, za koje je propisan stepen stručne spreme, znanje i iskustvo koje je imala i apelantica. S obzirom na to da ona ovo nije prihvatila, uslijedio je otkaz ugovora o radu, shodno članu 123. stav 4. ZOR-a. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da apelantica nije imala zakonsko opravdanje ili izvinjavajući razlog da odbije zaključivanja ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da i u obrazloženju prvostepene presude na koju apelantica ukazuje u pogledu tvrdnje da je bila izložena šikaniranju i da je otkaz ugovora o radu uslijedio nakon što je odbila da postupi po nalogu generalnog direktora i sačini neistinite i nezakonite akte, proizlazi da se apelantica u više navrata obraćala različitim tijelima tužene ukazujući na nepravilnosti u radu, ali ne i da je utvrđeno da je otkaz uslijedio nakon što je odbila nalog tužene, kako tvrdi u apelaciji. Osim toga, i u obrazloženju prvostepene presude je izričito navedeno da osim apelanticine izjave i izjave generalnog direktora tužene, koje su bile suprotne, nije proveden niti jedan drugi dokaz koji bi potvrđivao apelanticinu tvrdnju da je otkaz ugovora o radu uslijedio izričito iz razloga šikaniranja i diskriminacije. Dalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je ovaj sud, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog pred nižestepenim sudovima, zaključio da premještanje na drugo radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi i apelanticinim radnim sposobnostima ne predstavlja šikaniranje zbog njenog suprotstavljanja rukovodstvu tužene. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da je apelantica tvrdila da poslove ponuđenog radnog mjesta može obavljati neko sa nižom stručnom spremom, ali ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji, apelantica nije osporavala da je za ponuđeno radno mjesto Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta propisana stručna sprema, znanje i iskustvo koje je posjedovala. Također, apelanticina tvrdnja da je za ponuđeno radno mjesto bila predviđena niža plata ne dovodi u pitanje korištenje zakonske mogućnosti iz člana 123. ZOR-a, s obzirom na to da navedenom odredbom nije regulisano da plata u ugovoru o radu pod promijenjenim uslovima ne može biti umanjena u odnosu na onu koju je radnik imao do tada. U pogledu apelanticinih navoda da ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima nije sadržao sve elemente propisane članom 19. ZOR-a, Ustavni sud primjećuje da je i u obrazloženju osporene presude Okružnog suda, odnosno u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda u pogledu identičnih navoda, a ne kako apelantica navodi u apelaciji da bi se otklonio nedostatak u obrazloženju presude Okružnog suda, ukazano na član 123. stav 3. ZOR-a shodno kojem radnik koji zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima zadržava pravo da pred sudom preispituje izmjene, pa da apelantici, koja je odbila da potpiše ponuđeni ugovor o radu pod izmijenjenim okolnostima, a što je bilo nesporno u postupku pred redovnim sudovima, ovo pravo ne pripada.
12. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje već detaljno obrazloženi u ovoj odluci i da je zaključeno da su neosnovani, a kako apelantica nije ponudila argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović