Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-704/09 («Željeznice Republike Srpske» a.d. Doboj)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-704/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 704/09, rješavajući apelaciju «Željeznica Republike Srpske» a.d. Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Željeznica Republike Srpske” a.d. Doboj podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 250 od 15. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Željeznice Republike Srpske» a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 5. marta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 250 od 15. decembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0 P-06-000 114 od 7. aprila 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Riste Savovića (u daljnjem tekstu. tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo korištenja jednosobnog stana koji se nalazi u Trebinju, ul. Jovana Cvijića broj 33 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem pravo raspolaganja ima apelant kao zakupodavac a što je apelant dužan priznati i sa tužiteljem zaključiti ugovor o zakupu predmetnog stana na način pobliže opisan u dispozitivu presude.
3. Osnovni sud je u postupku utvrdio da se tužitelj u predmetni stan sa članovima svog porodičnog domaćinstva uselio na osnovu privremenog rješenja kojeg je, njegovom sada pokojnom ocu Gojku izdao tuženi 6. decembra 1995. godine, i da stan nesmetano koristi duže od osam godina. S obzirom na navedene nesporne činjenice a imajući u vidu član 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, («Službeni list SR BiH» br. 13/84, 12/87 i 36/89 te «Službeni glasnik RS», br. 19/93, 31/93, 22/93, 12/99, u daljnjem tekstu: ZOSO) na kojem propisu tužitelj zasniva tužbeni zahtjev, Osnovni sud je zaključio da se nisu stekli zakonski uslovi za primjenu navedenog propisa jer se ne može smatrati da je tužitelj nezakonito useljeno lice. Da bi se navedena zakonska odredba mogla primijeniti, odnosno smatrati da bi protekom roka od osam godina nezakonito useljeno lice steklo pravo trajnog korištenja pa da bi apelant bio dužan sa istim zaključiti ugovor o zakupu stana, neophodno je potrebno da se tako useljeno lice smatra nezakonitim korisnikom stana odnosno da se nezakonito uselilo u stan. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Osnovni sud, predmetni stan je dodijeljen tužiteljevom ocu od strane apelanta kao nosioca prava raspolaganja na predmetnom stanu na osnovu privremenog rješenja broj 38. od 6. decembra 1995. godine a koje rješenje će trajati do okončanja uslova i okolnosti pod kojima je izvršena dodjela. Osnovni sud je zaključio da se tužitelj, bez obzira što je kao član domaćinstva nastavio sa korištenjem predmetnog stana nakon smrti oca Gojka (umro 26. januara 1998. godine) kome je i dodijeljen predmetni stan na korištenje, ne može smatrati nezakonito useljeno lice i ne može se primijeniti član 30. ZOSO. Pored navedenog kako je naveo sud, nije donesen zakonski propis, odnosno podzakonskih akt kojim bi bilo regulisano vračanje stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo pravnim licima koji su bili davaoci stanova na korištenje.
4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tužitelj Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-08-000 250 od 15. decembra 2008. godine, žalbu tužitelja uvažio i presudu Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000 114 od 7. aprila 2008. godine, preinačio tako što je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja. Obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 5.575,00 KM.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je citirao član 30. st 2, i 7. ZOSO te istakao da iz odredbi navedenog člana proizilazi da lice koje se bespravno uselilo u stan u društvenoj (državnoj) svojini stiče stanarsko pravo (sada pravo korištenja) po samom zakonu (ex lege) ako u roku od osam godina imalac prava raspolaganja ne podnese tužbu sa zahtjevom za iseljenje. Ugovor o korištenju stana, kako je dalje pojasnio sud, zaključuje se po pravilu na neodređeno vrijeme (član 29. stav 1 ZOSO) a može se zaključiti na određeno vrijeme ako se stan daje na korištenje do obezbjeđenja drugog ugovornog stana ili ako se daje stan u zgradi koja se ima rušiti u roku koji nije duži od tri godine od dana zaključenja ugovora (član 27. stav 2 istog zakona). Privremenim rješenjem od 6. decembra 1995. godine, predniku tužitelja Gojku Savoviću predmetni stan je dodijeljen na privremeno korištenje protivno odredbama člana 27. stav 2 ZOSO koje su prinudnog karaktera. Zbog navedenog, kako je dalje naveo sud, privremeno rješenje nema svojstvo valjanog pravnog akta koji bi predstavljao punovažan osnov za useljenje u predmetni stan, niti je isti podoban da bi se mogao zaključiti ugovor o korištenju stana (član 11 stav 2 ZOSO), pa kako je nesporno da tužitelj koristi predmetni stan duže od osam godina i postupak za iseljenje se ne može voditi jer je nastupila zakonsku prekluzija, Okružni sud je zaključio da je apelant stekao pravo korištenja na predmetnom stanu u smislu člana 30. stav 7
ZOSO.
6. Okružni sud je istakao da je privremeno rješenje koje je dobio tužiteljev otac suprotno prinudnim propisima jer nije vremenski ograničeno niti je stan dodijeljen privremeno pod uslovima propisanim članom 27. stav 2. ZOSO pa je kao takvo apsolutno ništavo (član 103. Zakona o obligacionim odnosima) te tužitelj kao član porodičnog domaćinstva umrlog oca ima status identičan statusu bespravnog useljenog lica. Na kraju je Okružni sud istakao da je tužitelj dugogodišnjim korištenjem predmetnog stana ostvario pravo na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija) a koja u smislu Ustava Bosne i Hercegovine ima supremat u primjeni u odnosu na sve druge zakone.
7. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da je do povrede navedenog prava došlo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant povredu navedenog prava vidi i u tome što drugostepeni sud nije otvorio raspravu po žalbi jer bi u tom slučaju imao mogućnost da iznese argumente koji bi uticali na drugačiju odluku Okružnog suda koji je postupao u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim pred Osnovnim sudom. Apelant je istakao da Osnovni sud, ne prihvaćajući činjenice koje je on iznio, nije ispravno utvrdio činjenično stanje što je prihvatio Okružni sud i na tako utvrđene činjenice donio odluku suprotnu važećim materijalnim propisima. Apelant smatra da je «drugostepeni sud dopustio da se postupak vodi protiv pasivno nelegitimirane strane» obzirom da nije postojao bilo kakav dokaz da je predmetni stan njemu vraćen na raspolaganje od strane Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS, a na koji način je i stavljen u poziciju da neopravdano snosi troškove parničnog postupka. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu prava na pravično suđenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Što se tiče apelantovih navoda da je drugostepeni sud trebao otvoriti raspravu na kojoj bi imao mogućnost da iznese argumente koji bi uticali na drugačiju odluku Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A broj 283-A, str. 10-11, st. 21-
22). Ustavni sud također naglašava da je prema praksi Evropskog suda u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A).
11. Ustavni sud napominje, da prema članu 217. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu ZPP) drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprava ili na osnovu održane rasprave a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocjeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U konkretnom slučaju zadovoljeno je pravo apelanta na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» obzirom da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza koje je apelant predložio. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocijenio da to nije potrebno, s obzirom da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka odlučujući samo o pravnim pitanjima. Također Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa proizlazi da apelant nije ni podnio odgovor na žalbu u kojem bi ukazao drugostepenom sudu na eventualnu potrebu zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom Na osnovu navedenog, Ustavni sud je mišljenja da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U odnosu na apelantove navode da je drugostepeni sud «dopustio da se postupak vodi protiv njega kao pasivno nelegitimirane strane», Ustavni sud nalazi da apelant ove prigovore nije isticao u prethodnim fazama postupka uslijed čega ih redovni sudovi i nisu mogli raspraviti pa ih apelant ne može sa uspjehom iznositi tek u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine i AP 158/09 od 9. februara 2011. godine, tačka 13, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud naglašava da je apelant ove prigovore, ukoliko ih je želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao bar u suštinskoj formi pokrenuti pred redovnim sudovima, što, prema predočenoj dokumentaciji, očigledno nije učinio.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoje zaključke izvedene iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom te na osnovu istih izveo zaključak da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo korištenja predmetnog stana a što je tuženi dužan priznati i sa njim zaključiti ugovor o zakupu, osnovan a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović