Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-712/09 (D.D. «Autoservis» Donji Vakuf)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-712/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 712/09, rješavajući apelaciju D.D. «Autoservis» Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D. “Autoservis” Donji Vakuf podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 001776 08 Gž od 21. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 001776 07 P od 14. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.D. «Autoservis» Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adin Buljubašić advokat iz Zenice, podnio je, 9. marta 2009. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 001776 08 Gž od 21. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 001776 07 P od 14. decembra 2007. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Općinskog suda broj 46 0 P 001776 07 P od 14. decembra 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 712/09 od 15. aprila 2009. godine, kojom je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 001776 07 P od 14. decembra 2007. godine, poništena je odluka o prestanku ugovora o radu bez otkaznog roka broj 195/06 od 24. aprila 2006. godine, kojom je apelant otkazao ugovor o radu Senadu Rahmanoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) te je obavezan apelant da tužitelju uspostavi radno pravni status sa danom 24. aprilom 2006. godine pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II dispozitiva navedene presude naloženo je apelantu da tužitelju isplati iznos od 1.547,00 KM po osnovu neisplaćenih plaća sa zakonskom zateznom kamatom a stavom III da mu na ime neisplaćenih doprinosa za PIO/MIO za period od 1. januara 2002. godine do 24. aprila 2006. godine uplati iznos od 2.929,72 KM na račun DF PIO/MIO-Kantonalno administrativne služba Travnik. Stavom IV navedene presude obavezan je tuženi da nadoknadi troškova postupka u iznosu od 1.230,00 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Općinski sud je u toku dokaznog postupka utvrdio da se tužitelj nalazio u radnom odnosu kod apelanta 21 godinu i da je spornom odlukom broj 195/06 od 24. aprila 2006. godine tužitelju prestao radni odnos sa danom 24. april 2006. godine zbog lakših povreda radnih obaveza u smislu člana 88. Zakona o radu («Službeni list Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03). Općinski sud je također kao nesporno utvrdio da je apelant upozoravao pismeno tužitelja o učinjenim lakšim povredama radne obaveze i to 14. i 28. decembra 2005. godine, kao i zapisnicima od 4. i 21. aprila 2006. godine te da ga je izjavom broj 190/06 od 24. aprila 2006. godine pismeno upozorio da će mu iz razloga što se ne pridržava svojih obaveza iz ugovora o radu otkazati ugovor o radu.
5. U obrazloženju presude sud je istakao da je prihvatio stajalište apelanta da se radi o lakšim povredama radne obaveze ali da su navedene povrede takve da je za iste bilo potpuno neracionalno donošenje najteže disciplinske mjere-otkaza ugovora o radu, pri čemu je apelant morao omogućiti tužitelju da se izjasni o učinjenim povredama radne obaveze a to mu nije omogućio i da je apelant morao o otkazu ugovora o radu pribaviti mišljenje vijeća zaposlenika odnosno sindikata, ako vijeće nije formirano u skladu sa članom 82. Pravilnika o radu apelanta. Cijeneći ostale dokaze u smislu njihove međusobne povezanosti a osobito činjenicu da je tužitelj bez ikakvog pravnog osnova raspoređen ugovorom o radu pod promijenjenim okolnostima broj 758/05 od 12. decembra 2005. godine sa poslova koje je obavljao na poslove dnevnog čuvara te iskazane lakše povrede, Općinski sud je mišljenja da je u pitanju namjera apelanta sračunata da se tužitelju otkaže ugovor o radu budući da je tužitelj isprovociran, jer je nekorektno bez ikakvog povoda raspoređen od strane apelanta na druge poslove. Odluku o visini tužbenog zahtjeva sud je donio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke kojim je precizno utvrđeno potraživanje apelanta po osnovu neisplaćenih plaća te obaveze apelanta, koja se odnose na neuplaćene doprinose PIO/MIO za tužitelja.
6. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je presudom broj 46 0 P 001776 08 Gž od 21. januara 2009. godine, preinačio prvostepenu presudu u stavu I i III izreke tako što je utvrdio da je nezakonita Odluka o prestanku ugovora o radu bez otkaznog roka broj 195/06 od 24. aprila 2006. godine, te je obavezan apelant da tužitelju uspostavi radno pravni status sa 24. aprilom 2006. godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da na ime uplate doprinosa za PIO/MIO za tužitelja za period od 1. aprila 2004. godine do 24. aprila 2006 godine uplati ukupan iznos od 2.630,62 KM u DF PIO/MIO Federacije BIH Mostar-Kantonalno administrativna služba Travnik. Sa viškom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen. U ostalom dijelu (stav II i IV izreke) žalba se odbija kao neosnovana i u tom dijelu je potvrđena prvostepena presuda.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo ispravan zaključak da je tužitelju nezakonito otkazan ugovor o radu jer u postupku donošenja odluke o otkazu nije omogućeno tužitelju odbrana koja je utvrđena članom 90. Zakona o radu kao i iz razloga što nije prethodno data suglasnost vijeća zaposlenika odnosno sindikata u smislu člana 67. istog zakona jer je nesporna činjenica da kod tužitelja postoji smanjena radna sposobnost. Kantonalni sud je naveo da je pravo na odbranu univerzalno pravo koje poznaju svi postupci te nema razloga da se isključi u postupku otkazivanja ugovora o radu zaposlenika, te se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-
773/04 u kojoj je zauzet navedeni stav u pogledu prava na odbranu u toku postupka o otkazu ugovora o radu. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, u situaciji kada se otkazuje ugovor o radu tužitelju kao zaposleniku sa smanjenom radnom sposobnošću apelant kao poslodavac je bio obavezan od vijeća zaposlenika (član 67. Zakona o radu) ili od sindikata (član 108. Zakona o radu) prethodno tražiti suglasnost za otkaz.
8. Kantonalni sud je dalje istakao da je zahtjev tužitelja glasio da se utvrdi da je nezakonita sporna odluka o otkazu ugovora o radu pri kojem je ostao do kraja postupka a prvostepeni sud je prekoračio tužbeni zahtjev odlučivši mimo zahtjeva tako što je poništio spornu odluku. Obzirom da je prvostepeni sud u ovom dijelu zahtjeva povrijedio odredbu člana 2. stav 1 Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u stavu I izreke svodeći zahtjev tužitelja u granice postavljenog. Članom 96. stav 2. Zakona o radu kako je dalje naveo sud, propisano je da ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da vrati zaposlenika na posao na njegov zahtjev na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove. Suprotno žalbi, Kantonalni sud je mišljenja da formulacija zahtjeva tužitelja da se nakon utvrđenja suda da mu je nezakonito otkazan ugovor o radu, «obaveže tuženi da mu uspostavi radno pravi status», jasna i dopuštena i izvršiva u pogledu vraćanja tužitelja na posao i nije suprotna članu 96. stav 2. Zakona o radu. Ovaj sud smatra ispravnom odluku prvostepenog suda kada je u smislu odredbi čl. 68, 69. i 70. Zakona o radu obavezao apelanta da tužitelju isplati neisplaćene plaće a žalbene navode apelanta koji se odnose na aktivnu legitimaciju tužitelja da putem suda traži uplatu doprinosa, smatra neosnovanim i poziva se na stav koji je Ustavni sud zauzeo po ovom pitanju u odluci AP-211/04 od 22. aprila 2005. godine.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je primjena prava bila očigledno proizvoljna. Apelant je istakao da su redovni sudovi smatrali da je odluka kojom je tužitelju prestao radni odnos nezakonita jer nije tražena suglasnost vijeća uposlenika u smislu člana 67. Zakona o radu, međutim tužitelj nije bio na bolovanju niti je bio nesposoban za rad. Apelant je naveo da je dokazao da je postojao razlog za otkaz tužitelju jer je počinio lakše povrede radne obaveze. Apelant je dalje naveo da tužitelj nije tražio svojim tužbenim zahtjevom da ga vrati na posao već je opredijelio svoj zahtjev tako što je tražio od suda da «utvrdi da je odluka o prestanku ugovora o radu bez otkaznog roka nezakonita i da mu se uspostavi radno pravni status». Apelant je naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio procesni zakon jer je tužitelju dosudio nešto što on nije ni tražio, odnosno obavezao ga je da uplati doprinose u DF PIO/MIO a tužitelj je tražio da se njemu isplate doprinosi. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje Općinskom sudu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka o prestanku ugovora o radu bez otkaznog roka koji je apelant dao tužitelju, osnovan. Također su redovni sudovi u obrazloženju presuda jasno naveli zašto su obavezali apelanta da tužitelju uspostavi radno pravni status sa 24. aprilom 2006. godine, te ga obavezali da tužitelju isplati neisplaćene plaće i da na ime uplate doprinosa za PIO/MIO za tužitelja uplati iznos od 2.630,62 KM na račun DF PIO/MIO Federacije BiH. Naime, redovni sudovi su obrazložili da apelant kao poslodavac prilikom otkaza ugovora o radu nije omogućio tužitelju kao zaposleniku da iznese svoju odbranu a nije ni pribavio suglasnost vijeća zaposlenika odnosno sindikata a što je bio u obavezi u smislu odredbi Zakona o radu (čl. 67. i 108) obzirom da je kod tužitelja nesporno smanjena radna sposobnost zbog ranjavanja u ratu. Redovni sudovi su obrazložili da je formulacija zahtjeva tužitelja kojim je tražio da se apelant obaveže da mu «uspostavi radno pravni status» jasna i dopuštena i izvršiva u pogledu vračanja tužitelja na posao i nije suprotna članu 96. stav 2 Zakona o radu. U vezi navoda apelanta da je pogrešno primijenjeno procesno pravo odnosu da su ga sudovi obavezali da uplati doprinose u DF PIO/MIO iako je tužitelj tražio da se njemu uplate doprinosi, Ustavni sud je iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju utvrdio da je suprotno navodima apelanta na glavnom ročištu koje je održano 14. decembra 2007. godine tužitelj konačno precizirao tužbeni zahtjev na način da ostaje kod tužbenog zahtjeva za poništenje otkaza ugovora o radu, uspostave radno pravnog statusa i isplate plaće i predlaže da se obaveže apelant da nadležnom PIO/MIO izvrši uplatu doprinosa za PIO/MIO za period od 1. januara 2002. godine do 24. aprila 2006. godine u visini od 2.929,72 KM. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović