Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-74/09 (D. P.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-74/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. listopada 2011. godine, u predmetu broj AP 74/09, rješavajući apelaciju Dragana Pajića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Pajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-GŽ- 08-001 547 od 14. listopada 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Pajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Velimir D. Gajić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 8. siječnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 547 od 14. listopada 2008. godine.
2. Tužitelji M.P., T.G., S.G. i D.G. (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su parnični postupak protiv apelanta radi isplate iznosa od 5.340,00 KM sa zateznim kamatama na ime izvršenih usluga.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 737/01 od 16. lipnja 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, te obvezani tužitelji da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 3.900,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je tužbu pokrenulo PPISM „Grabež“ iz Laktaša, ali kako je zaključen postupak likvidacije nad ovim poduzećem, to su tužitelji, kao njegovi vlasnici i osnivači, tijekom postupka označeni kao tužitelji. Obrazlažući razloge za ovakvu odluku, Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da su tužitelji izvršili usluge koje se odnose na izradu konstrukcije za šator i šatorske stolove, da je apelant u srpnju 1998. godine isplatio tužiteljima iznos od 3.000,00 tadašnjih DM, te da je apelant preuzeo željeznu konstrukciju za šator i šatorske stolove, tako da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu zaključenom u usmenoj formi. Međutim, sporna je visina ugovorene naknade. Naime, tužitelji su tvrdili da je ugovoreni iznos od 3.640,00 tadašnjih DM za bravariju, a da je iznos od 4.700,00 tadašnjih DM za čeličnu konstrukciju šatora, tako da to ukupno iznosi 8.340,00 DM, da je 14. srpnja 1998. godine uplaćen iznos od 3.000,00 tadašnjih DM, te da je ostalo neuplaćeno 5.340,00 KM, da su za navedeno priložili list papira A-4 u rukopisu (bez pečata poduzeća tužitelja) i tvrdili da je na kraju ovih podataka potpis apelanta i djelatnika poduzeća koji je vršio radove M.C. Osnovni sud je zaključio da, kako se vrijednost izvršenih radova mogla utvrditi samo vještačenjem vještaka strojarske struke koje tužitelji nisu predložili, to tužitelji, na kojima je teret dokazivanja, nisu dokazali da je ostao neuplaćen dug u iznosu od 5.340,00 tadašnjih DM. Dalje, da račun od 18. kolovoza 1998. godine koji su tužitelji ispostavili apelantu za plaćanje iznosa od 5.340,00 tadašnjih DM ne dokazuje da postoji ovaj dug, jer stranke nisu ugovorile visinu izvedenih radova (ugovorom, narudžbenicom i sl.).
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 547 od 14. listopada 2008. godine uvažena je žalba tužitelja, preinačena presuda prvostupanjskog suda tako što je naloženo apelantu da isplati tužiteljima na ime duga iznos od 5.340,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškove parničnog postupka u iznosu od 7.105,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Obrazlažući razloge za preinačenje presude, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je poduzeće čiji su vlasnici i osnivači tužitelji sredinom 1998. godine zaključilo usmeni ugovor kojim su se obvezali da će to poduzeće izraditi željezne konstrukcije za šatore i stolove za apelanta, a da se apelant obvezao da će platiti naknadu za izvršeni rad. Dakle, navedeno ukazuje da je zaključen usmeni ugovor o djelu u smislu odredbe članka 600. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji ne podliježe nikakvoj formi u smislu odredbe članka 67. stavak 1. istog zakona, odnosno da je za ovu vrstu ugovora bitna suglasnost volja. Među strankama nije sporno da je ugovor zaključen, sporna je visina ugovorene naknade za izvršeni rad. S tim u svezi, tužitelji tvrde da je ugovorena cijena 8.340,00 DM na koju okolnost su izvedeni dokazi čitanjem pismenog obračuna bez datuma, potpisanog od apelanta i djelatnika poduzeća, te čitanjem računa broj 139/98 od 18. kolovoza 1998. godine, dok apelant tvrdi da je ugovorena cijena bila 3.000,00 KM koju je on uplatio 14. srpnja 1998. godine. Dalje, da je odredbom članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojim temelje svoje zahtjeve, te da je odredbama članka 123. stavak 1. istog zakona propisano da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojim temelji svoje zahtjeve. S tim u svezi, parnični sud odlučuje u granicama postavljenih zahtjeva, odnosno predočenih dokaza, a u slučaju da se neka važna činjenica nije utvrdila, ili se ne može sa sigurnošću utvrditi, primjenjuje se pravilo o teretu dokazivanja, dakle, onaj ko nešto tvrdi dužan je to dokazati. U konkretnom slučaju tužitelji su dokazali da su napravili međusobni pismeni obračun prema kojem apelant duguje iznos od 5.340,00 tadašnjih DM i da su apelantu ispostavili fakturu 18. kolovoza 1998. godine na taj iznos. Okružni sud je dalje naveo da je odredbama članka 148. ZOO propisano da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane, da je povjeritelj u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a da je dužnik dužan ispuniti obvezu. S tim u svezi, predmetni ugovor o djelu zaključen je sukladno zakonu. Stranke su sastavile pismeni obračun radova, apelant se kao naručitelj radova, potpisujući pismeni obračun, suglasio sa sadržajem obračuna tako da ne postoje bilo kakve nejasnoće koje bi eventualno trebalo tumačiti u apelantovu korist. Dalje, Okružni sud je istakao da su tužitelji izvršili svoje obveze iz ugovora o djelu i pismenog obračuna tako što su izvršili posao, predali izvršeni rad apelantu koji nije imao primjedbe, a apelant im je platio iznos od 3.000,00 KM dok im nije platio iznos od 5.340,00 KM. Sukladno navedenom, Okružni sud je naveo da je tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen.
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da presuda Okružnog suda nije pravilna, jer vjerodostojnost tzv. pismenog obračuna nije ničim potvrđena, odnosno da su podaci iz pismenog obračuna kontradiktorni podacima u računu vezano za iznos, te da nije utvrđeno da je apelant potpisao pismeni obračun, niti da je djelatnik tužitelja potpisao taj obračun. Apelant navodi da pobijana presuda nije donesena savjesnom i brižljivom ocjenom dokaza, odnosno da je donesena na temelju proizvoljne ocjene dokaza.
6. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Članak 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2).
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud nalazi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode na pogrešnu ocjenu dokaza na kojim je Okružni sud temeljio svoju odluku. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstantno ukazivao da je zadatak redovitih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost zamijeniti redovite sudove u pogledu ocjene dokaza ukoliko takva ocjena nije očito proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je redoviti sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu uz navođenje jasnih i razumljivih razloga na kojima je odluka zasnovana (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. lipnja 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). Svrha obveze da odluka bude obrazložena je, između ostalog, i da stranama u postupku pokaže da im je omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.
10. Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, dao obrazloženje zašto se pismeni obračun smatra dokazom da apelant nije platio dug koji tužitelji potražuju, odnosno da se apelant kao naručitelj radova, potpisujući pismeni obračun, suglasio sa sadržajem obračuna zbog čega ne postoje bilo kakve nejasnoće koje bi eventualno trebalo tumačiti u apelantovu korist. Dalje, sud smatra da su tužitelji izvršili svoje obveze iz ugovora o djelu i pismenog obračuna tako što su izvršili posao, predali izvršeni rad apelantu koji nije imao primjedbe i izdali apelantu račun, a apelant je djelomično izvršio svoju obvezu tako da tužitelji, u smislu članka 148. ZOO, imaju pravo potraživati navedeni iznos. Ustavni sud ne nalazi da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant predlagao izvođenje dokaza na okolnosti vjerodostojnosti njegovog potpisa na pismenom obračunu. Dakle, Ustavni sud ne može naći da nije izvršena analiza dokaza, niti da je njihova ocjena bila proizvoljna, nego upravo suprotno, da je Okružni sud u smislu načela slobodne ocjene dokaza dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Stoga, imajući u vidu navedene standarde i principe, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović