Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/09 (I. T.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-779/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 779/09, rješavajući apelaciju Ilije Trivunčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Trivunčevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 000102 08 Kž od 26. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 K 000102 08 K od 29. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Trivunčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnio je 16. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 000102 08 Kž od 26. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 K 000102 08 K od 29. augusta 2008. godine.
2. Osnovni sud je Presudom broj 87 0 K 000102 08 K od 29. augusta 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 87 0 K 000102 08 Kž od 26. decembra 2008. godine, apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa mu je izrekao uslovnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Optužena B.D. oslobođena je od optužbi.
3. Osnovni sud je, dovodeći u međusobnu vezu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke sa iskazima svjedoka N.D. i D.V., te ljekarskim uvjerenjem izdanim na ime B.D., te iskaz optužene B.D. koji je bio saglasan sa iskazima saslušanih svjedoka, utvrdio da je apelant kritične prilike došao u verbalni sukob sa djecom koja su se igrala na ulici, pa kada je optužena B.D., u namjeri da provjeri o čemu se radi i da zaštiti djecu, izašla iz kuće sa N.D., došlo je do verbalnog sukoba sa apelantom, nakon čega ju je apelant uhvatio u predjelu vrata i počeo daviti, pri čemu je došlo do obostranog guranja pa je apelant optuženu B.D. gurnuo na obližnju živu ogradu sa bodljikavom žicom, a nakon čega su D.V. i N.D. od apelanta oduzeli kolac koji je držao u rukama i razdvojili apelanta i optuženu B.D. pritiskujući apelanta na živu ogradu, a nakon čega su B.D. i N.D. držale apelanta do dolaska policije. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključeno je da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. KZRS. Osnovni sud je zaključio da je apelant postupao sa umišljajem jer je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio svjestan da hvatanjem rukama B.D. u predjelu vrata i guranjem na živu ogradu sa bodljikavom žicom može da joj nanese tjelesne povrede, što je ipak i učinio, čime je pokazao i htjenje krivičnog djela, pri čemu je kod optužene B.D. došlo do oguljotine kože vrata, desne nadlaktice i podlaktice i krvnog podliva desne nadlaktice. Osnovni sud nije prihvatio apelantov prijedlog da se izvrši identifikacija na licu mjesta kako bi se uporedila poderana bunda, a da bi se utvrdilo da li je bilo potrebno da ga drže uz žicu, jer je ocijenio da bi se time samo odugovlačio postupak a ne bi se doprinijelo razrješenju bitnih činjenica. S tim u vezi, u obrazloženju je konstatovano i da je apelantov branilac izjavio da lično smatra da ne treba izlaziti na lice mjesta ali da na tome insistira apelant.
4. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, zaključio da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i iz njih izveo ispravan zaključak da je apelant u vrijeme i na način kako je to opisano u prvostepenoj presudi počinio radnju izvršenja koja je pravilno pravno kvalifikovana kao krivično djelo iz člana 155. KZRS. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud s pravom prihvatio iskaze svjedoka N.D. i D.V. kao i odbranu optužene B.D. jer su navedeni iskazi ocijenjeni kao logični i uvjerljivi, te ja na osnovu njih, kao i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i njegovog svjedočenja, te medicinske dokumentacije zaključio da je apelant kritične prilike uhvatio optuženu B.D. za vrat i zatim je bacio na živu ogradu sa bodljikavom žicom pri čemu je ona pretrpjela povrede opisane u prvostepenoj presudi. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da postoji osnov za isključenje postojanja krivičnog djela jer je postupao u nužnoj odbrani. S tim u vezi je ukazano da se apelant ne može pozivati na nužnu odbranu jer je sam prethodno napao djecu, te je trčeći za njima ušao u dvorište N.D. što je i iniciralo opravdane radnje, postupke i ponašanje optužene B.D. kao i svjedoka N.D. i D.V. preduzete radi zaštite djece.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje pa shodno tome i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ističe da je imao pravo da zaštiti svoju ličnost nedozvoljavanjem verbalnog vrijeđanja, bez obzira na to što je ono došlo od maloljetne djece, da je bio isprovociran njihovim ponašanjem, a zbog čega smatra da se ne može zaključiti da je provokacija djece legitimna a njegova reakcija neispravna, odnosno da on ne može biti proglašen za isključivog krivca. Dalje, apelant navodi da su povrede kod B.D. nastupile dok je on pružao otpor, odnosno dok se branio od njenog napada i napada drugih lica. Također, apelant navodi da njegovo nastojanje da pokaže svoje tvrdnje uvjerljivim tako što će biti pokazana bunda koju je imao prije, tj. da je odbačen na ogradu, nije moglo biti razlog da bude udaljen iz sudnice prije završetka raspravljanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno neosnovani.
10. Dalje, apelant tvrdi da je bio udaljen iz sudnice prije završetka raspravljanja jer je tražio da bude predočena kao dokaz bunda koja mu je pocijepana prilikom kritičnog događaja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da sudovi, na osnovu svog diskrecionog prava, odlučuju koje će dokaze izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne, ali da imaju obavezu da s tim u vezi daju valjane i relevantne razloge u obrazloženju presude. U konkretnom slučaju, u obrazloženju osporene prvostepene presude je konstatovano da prijedlog za provođenje dokaza (pokazivanje bunde) nije prihvaćen jer je zaključeno da to neće doprinijeti utvrđivanju odlučnih činjenica. Najzad, apelant ničim nije potkrijepio navod da je zbog predlaganja provođenja ovog dokaza bio udaljen iz sudnice prije okončanja glavnog pretresa, a ovo nije moguće zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu očigledno neosnovani.
11. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović