Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-783/09 (P. T., P. J. i Z. J.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-783/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 783/09, rješavajući apelacije Petre Todorović, Petra Jovanovića i Zorice Jovanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Petre Todorović, Petra Jovanovića i Zorice Jovanović podnesene protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-08-000 227 od 25. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-06-000 363 od 24. januara 2008. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Petra Todorović, Petar Jovanović i Zorica Jovanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Željko Todorović i Miloš Milošević, advokati iz Bijeljine, podnijeli su 13. i 27. marta 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-08-000 227 od 25. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-06-000 363 od 24. januara 2008. godine.

2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 783/09 i AP 935/09 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 783/09.

3. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-06-000 363 od 24. januara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-08-000 227 od 25. decembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se raskine kupoprodajni Ugovor ovjeren kod tog suda pod brojem OV-2673/98 od 11. juna 1998. godine a kojim je Ljubomir Jovanović (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) prodao Radislavu Radišiću (u daljnjem tekstu. tuženi) zemljište označeno kao dio k.č. broj 3049, upisano u pl. broj 1161 k.o. Suvo Polje, površine 7.871 m2 (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanata kojim su predložili da se utvrdi da tuženi drži bez pravnog osnova zemljište označeno kao k.č. broj 3049, površine 1.000 m2, što je tuženi dužan priznati, te pristati da se na nekretninama upisanim u pl. broj 1161 k.o. Suvo Polje uspostavi stanje kako je bilo prije provođenja navedenog kupoprodajnog ugovora i da im preda u posjed cjelokupno zemljište i naknadi troškove postupka. Apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 560,00 KM.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je u toku postupka utvrdio da su 12. juna 1998. godine prednik apelanata kao prodavac i tuženi kao kupac zaključili kupoprodajni ugovor kojim je prodavac prodao kupcu suvlasnički dio sporne nekretnine, i to površine 7.871 m2 (izražen kao razlomak 7871/8871) za kupoprodajnu cijenu od 15.000 dinara, da je tuženi od 1998. godine pa dalje bio u posjedu određenog dijela sporne parcele koji mu je izdvojio i predao u posjed prednik apelanata uz pomoć vještaka geometra. Također je utvrđeno da se na osnovu označenog ugovora tuženi uknjižio kao suposjednik spomenute parcele sa dijelom 7871/8871, upisane u pl. broj 1481/0 k.o. Suho Polje, i kao vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. broj 33 k.o. Suho Polje sa suvlasničkim dijelom 7871/60179. Među parničnim strankama, kako je dalje naveo sud, sporno je da li je tuženi isplatio prodavcu-predniku apelanata kupoprodajnu cijenu, pa samim tim da li ima osnova za raskid ugovora. Sud je istakao da postoji razlika u iskazima saslušanih stranaka i svjedoka o načinu isplate kupoprodajne cijene, te u kojoj valuti je izvršena isplata. Međutim, sud je našao da je tuženi predniku apelanata isplatio kupoprodajnu cijenu, jer je u članu 3. ugovora navedeno da je tuženi isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti a što su potvrdili i svjedoci Z.M., R.K, i J.Lj.

5. Također, Osnovni sud je naveo da je od dana zaključenja ugovora i ulaska u posjed spornih nekretnina tuženog (12. juni 1998. godine) pa do smrti prodavca-prednika apelanata (22. septembra 2004. godine) proteklo više od šest godina. Apelanti nisu ponudili dokaze da je njihov prednik vodio eventualno sudski spor zbog neplaćanja kupoprodajne cijene, niti da se neposredno obraćao tuženom za isplatu cijene, što, također, navodi na zaključak da je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti. Činjenica da je tuženi bio u posjedu spornog zemljišta i da ga je izdavao u zakup a da prednik apelanata nije ništa preduzimao, također, upućuje na zaključak da je tuženi isplatio kupoprodajnu cijenu. Na kraju je Osnovni sud istakao da apelanti nisu sudu ponudili dokaze da je između njihovog prednika i tuženog postojao dodatni dogovor ili ugovor na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da se tuženi zaista obavezao da će mu naknadno isplatiti još jedan dio kupoprodajne cijene, što su tvrdili tokom postupka, te je zaključio da nema osnova da se predmetni kupoprodajni ugovor raskine. Također, apelanti nisu ponudili ni dokaze da tuženi drži u posjedu preostali dio parcele broj 3049, površine 1.000 m2, pa je sud zaključio da je tužbeni zahtjev i u ovom dijelu neosnovan.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, imajući u vidu iskaze tuženog i iskaze svjedoka V.J. (brata prednika apelanata), Lj.J., K.R. i M.Z., te činjenice da prednik apelanata nije podnio tužbu za utvrđenje ništavosti ili raskida označenog ugovora o kupoprodaji i povraćaja predmetnog zemljišta od 1998. godine (kada je tuženi stupio u posjed spornih nekretnina) do svoje smrti 2004 godine, prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi isplatio predniku apelanata ugovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 7.870,00 KM za prodato zemljište odmah nakon zaključenja označenog ugovora o kupoprodaji. Također je prvostepeni sud pravilno utvrdio, kako je dalje istakao Okružni sud, da je odmah po zaključenju ugovora prednik apelanata uz pomoć vještaka geometra izdvojio određeni dio parcele broj 3049, površine 7.871 m2, i predao ga u posjed tuženom i da je tuženi od tada pa dalje bio u posjedu tog dijela zemljišta, te da nije tačna tvrdnja apelanata da je tuženi na ime naknade za predmetno zemljište dao samo automobil marke «golf». Okružni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da tuženi drži u posjedu i preostali dio parcele broj 3049, površine 1.000 m2, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

7. Okružni sud je istakao da apelanti kao nasljednici svoga oca imaju pravo da u posebnom postupku protiv tuženog traže da se izvrši fizička dioba sporne parcele tako da se fizički izdvoji i preda u posjed određeni dio u toj parceli, površine 1.000 m2. i da se oni uknjiže kao suvlasnici tako izdvojenog dijela sporne parcele razmjerno suvlasničkim dijelovima prema rješenju o nasljeđivanju iza umrlog prednika apelanata. Okružni sud je istakao da se osnovano žalbom ukazuje da postoje protivrječnosti između činjenice da je u naznačenom ugovoru napisano da je kupoprodajna cijena za predmetno zemljište 15.000,00 dinara i da je ta cijena isplaćena i činjenice da je, prema iskazu tuženog i svjedoka Lj.J., cijena iznosila 7.870,00 KM. Međutim, to sve ne znači da su tačni navodi apelanata da je tuženi za prodato zemljište dao samo vozilo u vrijednosti od 300 KM. Pretpostavka je, kako dalje navodi sud, da je u ugovoru o kupoprodaji naznačena cijena u dinarima zbog toga što je u vrijeme zaključenja ugovora važeće platežno sredstvo bio dinar, a ne njemačka marka i da je naznačena manja kupoprodajna cijena upravo u dinarima da bi se platio manji porez na promet nepokretnosti Također je sud istakao da se ne može zaključiti da tuženi nije isplatio ugovorenu cijenu za prodato zemljište, jer postoji protivrječnost u iskazima tuženog i svjedoka LJ.J., sa jedne strane, i svjedoka K.S., sa druge strane, u pogledu vremena isplate kupoprodajne cijene s obzirom na to da je varljivo sjećanje ljudi o vremenu nekog događaja. U konkretnom slučaju je odlučno, kako je dalje naveo sud, da iz iskaza tuženog i svjedoka LJ.J., K.R., M.Z. i V.J., kojima je sud u cijelosti poklonio vjeru, proizlazi da je tuženi isplatio predniku apelanata kupoprodajnu cijenu u 1998. godini, da je u toj godini tuženi ušao u posjed zemljišta i da od tada pa dalje tuženi posjeduje predmetno zemljište, kao i da prednik apelanata nije za života tražio da se utvrdi ništavost ili raskid naznačenog ugovora o kupoprodaji i povraćaj predmetnog zemljišta u posjed, te da apelanti nisu pružili dokaz da tuženi drži u posjedu i određeni dio sporne parcele, površine 1.000 m2.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su opširno analizirali iskaze saslušanih svjedoka tokom prvostepenog postupka, te iskaz tuženog dat u svojstvu parnične stranke. Apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom kupoprodajnom ugovoru sačinjenom u režiji njihove maćehe a s namjerom da se ugovor nikada ne ispoštuje, već da to zemljište njihova maćeha preko njihovog oca pokloni svojoj kćerki i zetu, te su podaci u kupoprodajnom ugovoru netačni i ne odgovaraju stvarnom stanju. Apelanti su dalje naveli da na osnovu dokaza koje su dostavili sudu nedvosmisleno proizlazi da je tuženi njihovom ocu kao prodavcu zemljišta isplatio samo 300 KM od prodatog «golfa» a da preostali dio duga, kako su dalje naveli apelanti, tuženi nije nikada izmirio, niti je ušao u posjed zemljišta, niti se upisao u javne knjige kao nosilac stvarnih prava na zemljištu. Iskaz tuženog i njegovih svjedoka apelanti smatraju neistinitim i ti iskazi ne mogu predstavljati vjerodostojne dokaze na koje se sudovi mogu pozivati i tome poklanjati povjerenje. Apelanti su dalje istakli da neutvrđeno činjenično stanje iz prvostepene presude Okružni sud obrazlaže neosnovanim pretpostavkama, a ne nudi nikakve validne i relevantne dokaze o isplati ugovorene cijene. Apelanti su naveli da je navedeni ugovor ništav jer su zaključenjem ugovora narušena osnovna načela Zakona o obligacionim odnosima, i to načelo savjesnosti, poštenja, dužnosti ispunjenja obaveze, a posebno obavezni sadržaj ugovora.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navode apelanata koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacija, izvršili analizu provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te u smislu načela slobodne ocjene dokaza dali jasna i iscrpna obrazloženja o svim odlučnim činjenicama. Redovni sudovi su naveli razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan, te za takav svoj zaključak dali jasno, detaljno i argumentovano obrazloženje. Redovni sudovi su obrazložili da su povjerovali iskazu tuženog jer je njegov iskaz potvrđen drugim provedenim dokazima (saslušanje svjedoka LJ.J., K.R., M.Z., i V.J.) iz kojih proizlazi da je tuženi isplatio predniku apelanata kupoprodajnu cijenu u 1998. godini, da je u toj godini tuženi ušao u posjed zemljišta i da od tada pa dalje tuženi posjeduje predmetno zemljište, kao i da prednik apelanata nije za života tražio da se utvrdi ništavost ili raskid naznačenog ugovora o kupoprodaji zbog neplaćanja kupoprodajne cijene i povraćaj predmetnog zemljišta u posjed. Sudovi su naveli da apelanti nisu, u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06), dokazali da je njihov prednik vodio eventualno sudski spor zbog neplaćanja kupoprodajne cijene, niti da se neposredno obraćao tuženom za isplatu cijene, što, također, navodi na zaključak da je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti. Također su redovni sudovi obrazložili da apelanti nisu dokazali da je između njihovog prednika i tuženog postojao dodatni dogovor ili ugovor na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da se tuženi zaista obavezao da će naknadno isplatiti još jedan dio kupoprodajne cijene, niti su pružili dokaz da tuženi drži u posjedu i određeni dio sporne parcele, površine 1.000 m2, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

12. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-783/09 (P. T., P. J. i Z. J.) | Sudska praksa | Aktio