Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-832/09 (S. S.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-832/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 832/09, rješavajući apelaciju Sulje Suljkanovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulje Suljkanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

000633 od 6. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji broj 029-0-P-06-000247 od 8. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suljo Suljkanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz D. Rainaca, podnio je 19. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000633 od 6. februara 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 029-0-P-06-000247 od 8. februara 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 029-0-P-06-000247 od 8. februara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000633 od 6. februara 2009. godine utvrđeno je da je apelant smetao tužitelja Fahrudina Suljkanovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta, koji u dužini od 30 m a u širini od 3 m ide preko parcela apelanta pobliže označenih izrekom ovog rješenja, na način što je u periodu od 20. jula 2006. godine do 27. jula 2006. godine na dijelovima ovih parcela koje u naravi predstavljaju put postavio ogradu od drvenih kolaca i bodljikave žice, betonirano u zemlji u dužini od 30 m kako je to predstavljeno na skici vještaka geometra od 30. augusta 2007. godine koja je sastavni dio ovog spisa, i na taj način je onemogućio tužitelja da se navedenim putem nesmetano služi za prolaz pješice, zaprežnim kolima i motornim vozilima i progona stoke da bi došao do svoje parcele označene kao k.č. broj 2099 upisane u pl. broj 909/02 KO Donji Rainci, pa je apelantu naloženo da uspostavi pređašnje stanje i ukloni postavljenu ogradu sa mjesta na kome se nalazi te omogući tužitelju da se ubuduće nesmetano služi ovim putem kako je to i ranije činio. Istim rješenjem apelantu je naloženo da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.320,00 KM.

3. Prvostepeni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je nakon provedenog dokazog postupka utvrdio da je tužitelj 16. augusta 2006. godine podio tužbu ovom sudu radi smetanja posjeda, kojom je zatražio da se utvrdi da ga je apelant smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti puta na način što je u periodu od 20. jula do 27. jula 2006. godine na dijelovima parcela označenih kao k.č. 2106, 2107 i 2108 postavio ogradu od drvenih kolaca i bodljikave žice u dužini od 30 m čime je onemogućio tužitelja da se nesmetano služi putem za prolazak pješice, zaprežnim kolima, motornim vozilom i progona stoke da bi došao do svoje parcele. Postavljanjem ograde apelant je na taj način suzio raniji put pomjeranjem ograde i svojih parcela na granicu sa parcelom k.č. 2108. Na temelju nalaza vještaka geometra i iz skice lica mjesta utvrđeno je da je apelant postavljanjem navedene ograde raniju širinu puta od oko 3 m suzio tako da na najužem dijelu širina puta sada iznosi 1,15 m što nije dovoljno da bi tužitelj mogao da vrši prolaz navedenim putem. Vještačenjem na licu mjesta takođe je utvrđeno da je na tom mjestu i ranije bio put, da je tužitelj sve do 20. jula 2006. godine bio u dugogodišnjem posjedu prava služnosti tog puta, označenog kao javni put, kojim je prolazio pješice, zaprežnim kolima i motornim vozilom, koji je prolazio dijelom preko parcela apelanta označenih kao k.č. 2106. 2107 i parcele 2108 koja je kako je utvrđeno u katastarskom operatu upisana kao javno dobro. Sud je postupajući prema odredbi člana 83. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja zaključivši, da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Kantonalni sud je prvostepeno rješenje ocjenio kao pravilno i zakonito donesenom pa je na temelju stanja spisa predmeta žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Herecegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evrospka konvencija). Suština povrede prava na imovinu odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je u konkretnom slučaju po starom premjeru predmetni put bio obilježen isprekidanim crticama, što prema topografskim znacima znači da je to put, pješačka staza, da postoji drugi pristupni put koji je okarakterisan kao javno dobro i koji je vezan za lokalni put, koji tužitelj može koristiti kao pristupni put do svoje parcele. Dalje navodi da je sud poklonio vjeru iskazima svjedoka koji su svoj iskaz dali u prilog tužitelju, iako su znali da put na kojem tužitelj traži pravo služnosti nije nikad korišten za prolaz vozilima.

5. Zakon o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“, broj 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 82.

Posjednik ima pravo zahtjevati sudsku zaštit o smetanju posjeda u roku od trideset dana od saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

Član 83. stav1.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali jasne, detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti za je primjena relevantih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Iamjući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-832/09 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio