Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-838/09 (Đ. G.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-838/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. listopada 2011. godine, u predmetu broj AP 838/09, rješavajući apelaciju Đorđa Grahovca, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Grahovca podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pžp- 08-000 077 od 21. siječnja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Pr-08-001 135 od 5. rujna 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđe Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja podnio je 17. ožujka 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pžp-08-000 077 od 21. siječnja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Pr-08-001 135 od 5. rujna 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-Pr-08-001 135 od 5. rujna 2008. godine apelant je proglašen odgovornim zato što je u vrijeme i na način naveden u izreci rješenja počinio prekršaj iz članka 49. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 13/07, u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti prometa), zbog čega mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, zaštitna mjera zabrane upravljanja putničkim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne počini isti ili sličan prekršaj. Istim rješenjem apelantu je, zbog počinjenog prekršaja, izrečen jedan kazneni bod, te obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza (zabilješke o prometnoj nezgodi sa skicom lica mjesta, zapisnika, te iskaza oštećenog i apelanta) slijedi da je za nastalu štetu isključivo kriv apelant koji se nije sa dovoljnom pažnjom kretao prilikom uključenja u dio puta na kojem vozila koja nailaze sa desne strane imaju pravo prvenstva prolaza. Naime, odredbama članka 49. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa propisano je da je vozač dužan na raskrižju propustiti vozilo koje mu dolazi sa desne strane, a i apelant u izjavi navodi da mu je bilo otežano uključivanje na put zbog postojanja šiblja sa desne strane vozila, te da se, kad je došao na raskrižje, morao uključiti tako da ne ugrozi sigurnost drugih u prometu. Međutim, apelant se kretao suviše naprijed, zbog čega je došlo do prometne nezgode i nastanka štete.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Pžp-08- 000077 od 21. siječnja 2009. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da se žalbom u cijelosti problematizira pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega se traži rekonstrukcija događaja, odnosno prometne nezgode. S tim u svezi, a imajući u vidu odredbe članka

61. Zakona o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 34/06), kojim je propisano da se žalba može izjaviti zbog povreda prekršajnog postupka, materijalnog prava i odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri ili troškovima postupka, to je zaključio da nema uvjeta za razmatranje žalbe zbog čega je potvrdio prvostupanjsko rješenje.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je žalba izjavljena zbog svih žalbenih razloga, a da ih Okružni sud nije razmatrao. Naime, do prometne nezgode je došlo na seoskom putu, a isključivi krivac je B.V., koji je vozio prebrzo, te da je predložio prometno vještačenje, ali da navedeno nije prihvaćeno.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud prvo ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «kaznenoj» optužbi protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «kaznena» u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «kaznenoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «kaznenoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. siječnja 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, toč. 21. i 22).

8. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije, zato što Okružni sud nije ispitao žalbu, a činjenično stanje je pogrešno utvrđeno. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-838/09 (Đ. G.) | Sudska praksa | Aktio