Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-839/09 („Arda Promet“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-839/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 839/09, rješavajući apelaciju „Arda Promet“ d.o.o. Banja Luka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Arda Promet“ d.o.o.
Banja Luka podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 572 od 3. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Pž-229/04 od 30. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Arda Promet“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 572 od 3. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-229/04 od 30. januara 2007.
2. Presudom Osnovnog suda broj PS-896/02 od 25. juna 2004. godine utvrđeno je da potraživanje tužitelja-protivtuženog Hypo-Alpe-Adria Bank Banja Luka prema apelantu kao tuženom-protivtužitelju iznosi 157.432,50 KM, a da potraživanje apelanta kao tuženog-protivtužitelja prema tužitelju-protivtuženom iznosi od 934.582,31 KM. Istom presudom je utvrđeno da se navedena potraživanja prebijaju pa je tužitelju-protivtuženom naloženo, da apelantu kao tuženom-protivtužitelju isplati iznos od 777.149,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. juna 2004. godine kao dana presuđenja pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.610,00 KM sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Apelant je odbijen sa viškom protivtužbenog zahtjeva u iznosu od 37.858,75 KM, sa zahtjevom za isplatu kamata počev od 7. novembra 2000. godine pa do 25. juna 2004. godine kao i sa viškom zahtjeva za troškove parničnog postupka preko dosuđenih.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužitelj Hypo-Alpe-Adria Bank Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) podnio tužbu protiv apelanta kao tuženog, radi duga po osnovu Ugovora o kreditu broj 203-8001/2000 od 12. maja 2000. godine, kojim je apelantu odobren kredit u iznosu od 300.000,00 KM sa ugovorenom redovnom kamatom po stopi od 17% godišnje, i zateznom kamatom u slučaju docnje po stopi od 26% godišnje i koji dug je apelant bio dužan vratiti tužitelju-protivtuženom u roku od 90 dana. Tužitelj-protivtuženi i apelant su 21. marta 2001. godine zaključili Aneks na osnovni ugovor od 12. maja 2000. godine, kojim je tužitelj-protivtuženi apelantu rok za vraćanje kredita produžio do 21. maja 2001. godine, pa kako je apelant tužitelju-protivtuženom tužitelju-protivtuženom ostao dužan iznos odobrenog kredita od 157.432,50 KM, tužitelj-protivtuženi je protiv apelanta podnio tužbu ovom sudu radi duga. Apelant je 21. aprila 2003. godine protiv tužitelja podnio protivtužbu, kojom je tražio da sud utvrdi da njegovo potraživanje prema tužitelju-protivtuženom iznosi 934.582,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Apelant je stavio i prigovor prebijanja predmetnih potraživanja, tražeći da sud njegovo potraživanje prebija sa potraživanjem tužitelja-protivtuženog ističući da u cijelosti priznaje njegovo potraživanje po tužbenom zahtjevu, te da sud nakon izvršenog prebijanja potraživanja obaveže tužitelja-protivtuženog da mu isplati iznos od 814.908,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. novembra 2000. godine pa do isplate, iznos od 4.568,19 KM na ime zakonskih zateznih kamata koje su dospjele do 7. novembra 2000. godine kao i naknadu troškova parničnog postupka.
4. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, posebni cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant dužan tužitelju-protivuženom izmiriti obaveze po Ugovoru o kreditu od 12. maja 2000. godine i Aneksu na ovaj ugovor od 21. marta 2001. godine iznos od 105.000,00 KM na ime glavnog duga, iznos ugovorene kamate na glavni dug i zakonske zatezne kamate na ovaj iznos, što ukupno iznosi 157,432,50 KM. Među parničnim strankama takođe nije sporno da su apelant i fabrika „Birač“ Zvornik (u daljnjem tekstu: Birač Zvornik) bili komitenti tužitelja-protivtuženog, da je između apelanta i Birača Zvornik postojao zaključen Ugovor o isporuci robe, a da je tužitelj-protivtuženi bio garant Biraču Zvornik za sve neizmirene obaveze apelanta, po osnovu bankarskih garacija izdatih u njegovu korist (garancija broj 02-03-8 od 7. februara 2000. godine koja je glasila na iznos od 2.160.000,00 KM sa rokom važenja do 15. jula 2000. godine, koja je aneksom od 19. jula 2000 produžena u dijelu važenja do 15. oktobra 2000. godine; garancija broj 2024-5-01419 izdata 19. jula 2000. godine koja glasi na iznos od 630.000,00 USD sa rokom važenja do 15. januara 2001. godine). Osnovni sud je utvrdio da je apelant u više navrata postavljao zahtjev za isplatu dospjelih računa tužitelju-protivtuženom kao garantu Birača Zvornik po osnovu izdatih bankarskih garancija, nakon čega je Birač Zvornik podnio zahtjev tužitelju-protivtuženom za odobrenje namjenskog kredita, koji mu je odobren odlukom tužitelja-protivtuženog od 20. septembra 2000. godine u iznosu od 413.622,04 USD (u protivvrijednosti iznos od 934.582,31 KM). Na temelju nalaza vještaka Osnovni sud je utvrdio da su apelant i Birač Zvornik istog dana, 20. septembra 2000. godine zaključili Ugovor o cesiji, kojim je Birač Zvornik kao cedent svoja potraživanja po osnovu odobrenog kredita od strane tužitelja-protivtuženog u cjelokupnom iznosu prenio po osnovu duga na apelanta. Vještak je u nalazu konstatovao da su Ugovor o cesiji potpisali apelant i Birač Zvornik, da isti nije potpisan od strane tužitelja-protivtuženog, što kako je naveo i nije bilo potrebno jer su dužnik i povjerilac ovim ugovorom iskazali svoju volju. Osnovni sud je dalje utvrdio da je tužitelj-protivtuženi 30. oktobra 2000. godine odobreni iznos kredita Biraču Zvornik uplatio na račun apelanta, da bi isti dan stornirao interni devizni nalog i izvršio skidanje uplaćenog iznosa sredstava sa njegovog računa. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanta Osnovni sud je utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sporno da li je tužitelj-protivtuženi imao pravni osnov na temelju kojeg je izvršio storniranje i povrat uplaćenih sredstava sa računa apelanta, pa je na temelju nalaza vještaka konstatovao da je pravni osnov za uplatu odobrenih kreditnih sredstava Biraču Zvorniku u korist apelanta bio Ugovor o cesiji, ali isto tako da je tužitelj-protivtuženi bez pravnog osnova izvršio storniranje internog naloga i skinuo uplaćena sredstava sa njegovog računa, dakle suprotno odredbi člana 21. Zakona o platnom prometu („Službeni glasnik RS-a“, broj 15/96, 3/98, 6/99 i 18/99), člana 17. Zakona o unutrašnjem platnom prometu („Službeni glasnik RS-a“, broj 44/00) i člana 28. Zakona o deviznom poslovanju („Službeni glasnik RS-a“, broj 15/96). Osnovni sud je primjenom člana 336. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano, da dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela zaključio da dug tužitelja-protivtuženog prema apelantu iznosi 934.582,31. KM. S obzirom da je odobreno prebijanja potraživanja sud je apelantu-protivtužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja pa do konačne isplate, a odluku o troškovima parničnog postupka je donio na osnovu čl. 383. stav 1., 386. stav 1 i 387, stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 i 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP). Osim toga sud je odbio apelanta apelant sa viškom tužbenog zahtjeva za troškove parničnog postupka zbog uspjeha u ovoj parnici od 90%.
5. Okružni sud je Presudom broj Pž-229/04 od 30. januara 2007. godine žalbu tužitelja-protivtuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj PS-896/02 od 25. juna 2004. godine preinačio u dijelu odluke kojom je utvrđeno da potraživanje apelanta prema tužitelju-protivtuženom iznosi 934.582,31 KM i kojom je odlučeno da se potraživanja apelanta i tužitelja-protivtuženog prebiju, a tužitelju-protivtuženom je naloženo da apelantu isplati iznos od 777.149,81 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. juna 2004. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.610,00 KM, dok je protivtužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan. Istom presudom žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda je potvrđena u dijelu odluke kojim je utvrđeno da potraživanje tužitelja-protivtuženog prema apelantu iznosi 157.432,50 KM i u dijelu kojim je apelant odbijen sa protivtužbenim zahtjevom u iznosu od 37.858,75 KM, sa zahtjevom za isplatu kamata počev od 7. novembra 2000. godine do 25. juna 2004. godine kao i sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Istom presudom sud je obavezao apelanta da tužitelju-protivtuženom na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 4.425,00 KM.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je uvidom u spis predmeta prvostepenog suda utvrdio da je nesporno da dug apelanta prema tužitelju-protivtuženom po osnovu Ugovora o kreditu na ime glavnog duga iznosi 105.000,00 KM i iznos ugovorene i zakonske zatezne kamate obračunate na ovaj iznos. Takođe kao nesporno je utvrđeno da su apelant i Birač Zvornik bili komitenti tužitelja, da je između ovih pravnih lica bio zaključen Ugovor o isporuci robe i da je tužitelj-protivtuženi bio garant Biraču Zvornik za obaveze po navedenom ugovoru prema apelantu, na temelju bankarskih garancija izdatih u korist apelanta. Dalje je utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj-protivtuženi na zahtjev Birača Zvornik odobrio kredit u iznosu od 413.622,04 USD, u protivvrijednosti iznos od 934.582,31 KM. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je konstatovao, da je u ovoj pravnoj stvari sporno da li je tužitelj-protivtuženi navedeni iznos odobrenog kredita koji je internim deviznim nalogom 30. septembra 2000. godine uplatio na račun apelanta, istog dana mogao stornirati i izvršiti povrat uplaćenih sredstava, odnosno da li je za ovakve transakcije tužitelja postojao pravni osnov. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrđeno je da je tužitelj–protivtuženi za sve promjene na stanju računa apelanta istom odmah dostavljao obavijest o izvršenoj transakciji a da apelant na ova obavještenja nije reagovao sve do podnošenja protivtužbe. Dalje, Okružni sud je utvrdio da apelant tokom trajanja ovog postupka nije dokazao da je postojalo njegovo potraživanje prema tužitelju-protivtuženom, jer nije dokazao da je Ugovor o cesiji koji je zaključio sa Biračem Zvornik dostavljen tužitelju da bi ovaj po njemu postupio, niti je izveo dokaz čitanjem tog ugovora. S tim u vezi je ukazao na odredbu čl. 7. i 123. ZPP, kojima je popisano da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Svaka stranka u postupku je dužna takođe da dostavi dokaze kojima dokazuje istinitost svojih navoda i da tim sredstvima dokaže svoje činjenične navode izvođenjem tih dokaza, ili da pak dokaže navode na kojima zasniva svoj prigovor, odnosno svoj zahtjev da se neki zahtjev suprotne stranke odbije. Okružni sud je na kraju zaključio da je osnovan žalbeni navodi tužitelja-protivtuženog i da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je postojao pravni osnov za uplatu iznosa od 413.622,04 USD u korist apelanta, jer se nalaz vještaka zasniva na pretpostavci da je do ovog prenosa došlo po osnovu Ugovora o cesiji što apelant nije dokazao u prvostepenom postupku, iz kojeg razloga je sud žalbu tužitelja-protivtuženog u ovom dijelu uvažio i pobijanu presudu preinačio kao u izreci presude u skladu sa članom 229. stav 1. tačka 3. ZPP-a. Iz navedenih razloga žalba apelanta-protivtužitelja je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda je potvrđena kao u izreci ove presude u skladu sa članom 226. ZPP.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 572 od 3. decembra 2008. godine reviziju apelanta izjavljenu pritiv presude Okružnog suda od 30. januara 2007. godine odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev tužitelja-protivtuženog za naknadu troškova parničnog postupka na ime sastava odgovora na reviziju.
8. Vrhovni sud je presudu Okružnog suda od 30. januara 2007. godine ocijenio kao pravilnu i na zakonu utemeljenu, pa je odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv navedene presude. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan revizioni navod apelanta da je tužitelj-protivtuženi postupao nezakonito kada je bez njegovog naloga i sa njegovog računa internim nalogom stornirao uplaćeni iznos od 413.622,04 USD. Vrhovni sud je ocijenio pogrešnim stav prvostepenog suda koji je utemeljen na nalazu vještaka da je između apelanta i Birača Zvornik 20. septembra 2000. godine zaključen Ugovor o cesiji, kojim je Birač Zvornik apelantu ustupio cjelokupan iznos kredita odobren od strane tužitelja-protivtuženog, i da je uplatom navedenog iznosa na račun apelanta tužitelj-protivtuženi realizovao navedeni ugovor, te da stoga uplaćeni iznos na račun apelanta nije mogao stornirati bez njegovog naloga zbog čega smatra da apelant ima pravo na vraćanje neosnovano skinutog iznosa sredstava. Vrhovni sud je takođe ocijenio pogrešnim stav prvostepenog suda da s obzirom da je apelant priznao potraživanje tužitelja-protivtuženog po osnovu Ugovora o kreditu od 12. maja 2000. godine, ovaj sud je dozvolio prebijanje međusobnih potraživanja parničnih stranaka. Ovo iz razloga što smatra da je drugostepeni sud kod činjenice da nema dokaza da je Ugovor o cesiji dostavljen tužitelju-protivtuženom, te da u momentu kada je tužitelj-protivtuženi uplatio na račun apelanta iznos kredita odobren Biraču Zvornik nisu bile dospjele na plaćanje sve njegove obaveze prema apelantu, pravilno zaključio da je tužitelj imao pravni osnov da izvrši storniranje internog naloga na temelju kojeg je izvršio uplatu navedenih sredstava, i jer je apelant za navedenu transakciju znao a nije reagovao, pa je stoga odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav drugostepenog suda, te je odbio kao neosnovane navode apelanta-protivtužitelja da je postojao pravni osnov za uplaćivanje odobrenog iznosa kredita Biraču Zvornik na njegov račun, a to je po njegovim navodima Ugovor o cesiji, jer je uvidom u pismenu obavjest apelanta upućenu tužitelju-protivtuženom 27. septembra 2000. godine utvrdio da je apelant od tužitelja zatražio uplatu iznosa od 165.249,27 USD, koji se odnosi samo na dospjele bankarske garancije. Slijedom toga Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj-protivtuženi postupio zakonito kada je na osnovu ovlaštenja iz člana 21. stav 1. tačka 3. Zakona o platnom prometu internim nalogom stornirao izvršenu uplatu i sa računa apelanta skinuo uplaćeni iznos od 413.622,04 USD i o istoj transakciji odmah obavijestio apelanta, da bi odmah nakon toga na račun apelanta uplatio iznos pokriven bankarskim garancijama od 165.249,27 USD prema odredbi člana 1083. ZOO, da bi mu u narednom periodu izvršio uplatu i preostalog iznosa pokrivenog bakarskim garancijama od 217.116,50 USD. Vrhovni sud je istakao činjenicu da je revident izgubio iz vida da Ugovor o cesiji koji su zaključili apelant i Birač Zvornik nije potpisao tužitelj-protivtužen, niti postoji dokaz da je taj ugovor dostavljen tužitelju, pa prema članu 438. ZOO taj ugovor ne obavezuje tužitelja-protivtuženog. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud u razriješenju ove pravne stvari pravilno primjenio materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o platnom prometu. Osim toga je ukazao da je tačno da je članom 1. Zakona o deviznom poslovanju (Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 15/96) propisano da se tim zakonom uređuje materija deviznog poslovanja, ali je isto tako propisano da na sve što nije regulisano ovim zakonom se primjenjuju odredbe Zakona o platnom prometu i odredba Zakona o finansijskom poslovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 5/93 i 19/93) i drugi zakoni koji regulišu materiju paltnog prometa i finansijskog poslovanja.
9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe da je pobijanim presudama proizvoljno primjenjeno materijalno pravo, odredbe Zakona o platnom prometu na koji se poziva Vrhovni sud, koje kako navodi ne daju pravo banci da prema vlastitom nahođenju stornira naloge a nakon toga prebacuje sredstava sa jednog na drugi račun, zbog čega prvenstveno smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant navodi da je postojao pravni osnov da mu tužitelj uplati cjelokupan iznos kredita odobrenog Biraču Zvornik na osnovu Ugovora o cesiji koji je zaključio sa Biračem Zvornik, pa tvrdi da je tužitelj bez ikakvog pravnog osnova izvršio storniranje uplaćenog iznosa internim nalogom i skidanje ovih sredstava sa njegovog računa a da pri tome ničim nije dokazao razloge na temelju kojih je izvršio navedene transakcije, pogotovo iz razloga što je tužitelj odobrio namjenski kredit Biraču Zvornik radi izmirenja duga prema njemu.
10. Zakon o platnom prometu („Službeni glasnik RS-a“, broj 15/96, 3/98, 6/99 i 18/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Platni promet obavljaju Narodna banka Republike Srpske, banke i druge finansijske organizacije i preduzeća PTT saobraćaja (u daljnjem tekstu. nosioci platnog prometa). Član 18.
Bezgotovinsko plaćanje (prenos sa računa na račun) i gotovinsko plaćanje (uplate i isplate) preko računa vrše se ispostavljanjem naloga za plaćanje u korist, odnosno na teret računa koji se vodi kod nosioca platnog prometa.
Član 21. stav 1. tačka 3..
Nalog za plaćanje računa ispostavljaju:
3. nosioci platnog prometa na osnovu sudskih i drugih izvršnih naslova, zakonskih ovlaštenja i svojih internih naloga, radi djelimičnog izvršenja naloga, naplate usluga ispravke greške i dr.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog toga što su sudovi pogrešno primjenili relevantne odredbe Zakona o platnom promrtu, te što su pogrešno cijenili činjenice i dokaze na kojima su temeljili svoje odluke.
14. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
15. Ustavni sud uočava da su obrazloženja osporenih odluka jasna i argumentirana i bez elemenata proizvoljnosti. Naime, sudovi su zaključili da je neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta, jer je tužitelj storniranje uplaćenih sredstava internim deviznom nalogom sa računa apelanta izvršio na temelju ovlaštenja iz člana 21. stav 1. tačka 3. Zakona o platnom prometu i o kojoj transakciji je apelanta odmah obavijestio na što ovaj nije regovao sve do podnošenja protivtužbe. Osim toga, Ustavni sud smatra da su sudovi argumentirano obrazložili da je tužitelj bio garant Biraču Zvornik za dug prema apelantu na temelju bankarskih garancija izdatih u korist apelanta, koji dug je u momentu kada je tužitelj izvršio storniranje uplaćenog iznosa po osnovu izdatih bankarskih garancija bio dospio samo na iznos od 165.249,27 USA dolara, a što jasno proizilazi i iz obavijesti apelanta upućene tužitelju 27. septembra 2000. godine, kojom od tužitelja potražuje navedeni iznos koji je u tom momentu bio prokriven bankarskim garancijama. Osim toga Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda takođe jasno obrazložili da navedenom transacijom tužitelja apelant nije pretrpio štetu, jer mu je tužitelj odmah nakon storniranja uplaćenog iznosa izvršio uplatu duga Birača Zvornik pokrivenog izdatim garacijama u iznosu od 165.249,27 USD, da bi u narednom periodu izvršio uplatu i preostalog dospjelog duga u iznosu od 217,116,50 USD. Ustavni sud uočava da su sudovi takođe jasno obrazložili da apelant svoje tvrdnje da je postojao pravni osnov (Ugovor o cesiji) za uplatu navedenih sredstava tokom trajanja postupka ničim nije dokazao, jer ugovor nije dostaljen tužitelju, niti je od strane tužitelja potpisan. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Takođe, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, po kojem osnovu, niti je dostavio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U pogledu navoda apelanta da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da odredbom člana 13. Evropske konvencije pravo na djelotvoran pravni nije zagarantovano samo po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od drugih prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant protiv presude Okružnog suda podnio reviziju Vrhovnom sudu, koji je, nakon brižljive ocjene revizionih navoda, donio presudu u kojoj je detaljno obrazložio zašto navodima apelanta nije moglo biti udovoljeno. Činjenica da pravni lijek nije rezultirao na način na koji je apelant želio ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, kao i stav Ustavnog suda u ovoj odluci da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo iz člana 6. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o povredi člana 13. u vezi sa članom 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović