Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-964/09 (P. Š. i A. Š.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-964/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP 964/09, rješavajući apelaciju P. Š i A. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. Š. i A.Š. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001563 od 17. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. P. Š. i A. Š. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gruda, koje zastupa UOP Grgić & Co iz Ljubuškog, podnijeli su 30. marta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001563 od 17. februara 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-439/04 od 16. februara 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 248 od 19. jula 2007. godine odbijen je apelant P- Š sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se Općina Grude (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i «Putevi» d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: drugotuženi) solidarno obavežu da na ime nematerijalne štete, troškova liječenja i tuđe njege i pomoći isplate iznose pobliže navedene u stavu I dispozitiva presude. Stavom II dispozitiva presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanta A. Š. kojim je tražio da se prvotuženi i drugotuženi solidarno obavežu da na ime nematerijalne štete isplate iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Stavom III odbijen je zahtjev apelanata da im prvotuženi i drugotuženi solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 148.107,00 KM Stavom IV dispozitiva presude obavezani su apelanti na ime naknade troškova postupka prvotuženom isplatiti iznos od 10.662,00 KM a stavom V su obavezani na ime naknade troškova postupka drugotuženom isplatiti iznos od 5.964,00 KM.

3. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da među strankama nije sporno da su prvotuženi kao investitor a drugotuženi kao izvođač radova 2. aprila 1980 godine zaključili ugovor za izgradnju rezervoara pitke vode u Gradskom Vrelu, da je prilikom izvođenja radova drugotuženi minirao teren i te radove dovršio u ugovorenom roku 7. juna 1980. godine. Također, kako je dalje utvrdio Općinski sud, među parničnim strankama nije sporna činjenica da su apelanti 26. decembra 1987. godine u Gradskom Vrelu tada stari 15,5 godina (P. Š) i 14 godina (A. Š.) iz komadića brzogorućeg štapina (C-

10) sipali sadržaj-barut u jednu metalnu cijev, po njoj udarali čekićem, nakon čega je ista eksplodirala i nanijela im tjelesne povrede. Među parničnim strankama sporna je pasivna legitimacija oba tužena, sporno je porijeklo štapina koji su apelanti koristili za izradu eksplozivnih naprava a sporna je i neposredna uzročno-posljedična veza između štapine kao opasne stvari i same eksplozije, te je istaknut prigovor isključive odgovornosti samih apelanta nastanku eksplozije i ranjavanja.

4. Kod nesporne činjenice da je drugotuženi građevinske radove završio u ugovorenom roku (7. juna 1980 godine) Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije drugotuženog i da isti nije odgovoran sa naručiteljem radova za eventualnu štetu koja je u uzročnoj vezi sa nedostatcima na gradilištu rezervoara pitke vode Gradsko Vrelo. Naime, odgovornost drugotuženog kao izvođača radova prestala je danom završetka radova u smislu čl. 614. i 615. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br.2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) pa i odgovornost za eventualne skrivene nedostatke na gradilištu a kakvim bi se mogle smatrati znatna količina dijelova detonirajućeg štapina razbacanog po širem lokalitetu gradilišta, ukoliko bi se dokazalo da štetna posljedica potiče od štapina nađenom na tom lokalitetu.

5. Prigovor pasivne legitimacije prvotuženog, kako je dalje naveo sud, nije osnovan jer je prvotuženi bio naručilac radova na izgradnji rezervoara pitke vode u Gradskom Vrelu. Međutim iz provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je do ranjavanja apelanata došlo zbog eksplozije cijevi čiji su komadi teško ozlijedili apelante a metalnu cijev u koju su sipali prah iz štapine apelanti su sami napravili. Općinski sud je dalje zaključio da komadić štapine C-10 koji su apelanti koristili za izradu eksplozivne naprave nisu pronađeni na lokalitetu bivšeg gradilišta na kojem su radovi miniranja završeni sedam godina prije štetnog događaja i nakon toga izvođeni građevinski radovi i da komadići štapine nisu u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi sa ranjavanjem apelanata koje ranjavanje je posljedica eksplozije metalne cijevi pa nema odgovornosti za štetu od opasne stvari kako je to određeno članom 173. ZOO. Osim toga, kako je dalje naveo sud, apelanti su sami napravili eksplozivnu napravu-metalnu cijev, napunili eksplozivom i istu udarali čekićem od čega je eksplodirala pa su apelanti kao oštećeni sami odgovorni za eksploziju takve naprave i štetne posljedice koje je eksplozija metalne cijevi prouzročila. Apelanti su obzirom na uzrast (apelant P. Š. je tada imao 15,5 godina a apelant A. Š. 14 godina) u vrijeme štetnog događaja mogli znati i mogli biti svjesni posljedica izrade eksplozivne naprave (naveli u iskazu da su bježali kada bi eksplozivne naprave bacali u vatru jer su znali da od eksplozije uokolo lete komadi metala i kamenja) pa se imalac opasne stvari-štapina koji sadržava eksploziv kao opasnu stvar, oslobađa potpuno odgovornosti za štetu i njezinu posljedicu a kako je to određeno članom 177. stav 2. ZOO. Iz dokaza provedenih tokom postupka (Službena zabilješka) proizilazi da su apelanti toga dana već napravili dvije eksplozivne naprave koje su bacili u vatru da eksplodiraju, da su napravili i treću napravu koju su stavili u suhozid, i da su punili i četvrtu napravu prahom iz štapine kojeg su rezali žiletom te da je prilikom zatvaranja metalne cijevi udarcima čekića ista eksplodirala u ruci apelanta P. Š., pa su dakle mještani i roditelji tih pet dječaka nakon eksplozije dvije naprave mogli čuti i nije im moglo ostati nepoznato gdje se njihova malodobna djeca i čime se igraju. U konkretnom slučaju nije dokazana direktna uzročno posljedična veza između samog štapina i eksplozije jer je do eksplozije došlo isključivo zbog sipanja eksploziva u metalnu cijev i udaranja čekića po metalnoj cijevi te je tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na prvotuženog. u smislu čl. 173. u vezi člana 177. stav 2. ZOO.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i za svoju odluku dao valjane razloge koje je taj sud u cijelosti prihvatio. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 207. ZOO prema kojoj naručilac i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi sa izvođenjem tih radova, To znači, kako je dalje pojasnio sud, da naručilac i izvođač radova mogu solidarno odgovarati trećoj osobi za štetu samo za vrijeme dok se ti radovi ne dovrše. Obzirom da je drugotuženi kao izvođač radova, radove završio 7. juna 1980. godine a šteta je nastala sedam godina poslije (26. decembra 1987. godine) on za štetu trećoj osobi koja bi naknadno mogla nastupiti zbog izvođenja radova, ne može odgovarati ni po kojem osnovu, već bi za tu štetu eventualno mogao samo odgovarati naručilac radova. Odredbe čl. 614. i 615. ZOO koje je prvostepeni sud pogrešno primijenio tiču se samo odnosa između naručioca i izvođača i mogle bi biti samo osnov za regres. U odnosu na odgovornost prvotuženog kao naručioca radova, Kantonalni sud smatra pravilnim stav prvostepenog suda da se prvotuženi u smislu člana 177.. stav 2. ZOO oslobađa odgovornosti jer je tokom postupka dokazano da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika-apelanata o čemu je prvostepeni sud dao adekvatno obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.

7. Odlučujući o reviziji koju su protiv presude Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 248 od 19. jula 2007. godine, izjavili apelanti Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-001563 od 17. februara 2009. godine, reviziju djelomično uvažio, drugostepenu presudu u odnosu na drugotuženog ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Odbijen je prvotuženi sa zahtjevom za naknadu sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.500,00 KM.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nasuprot iznesenom stavu u nižestepenim odlukama apelanti su u pravu kada prigovaraju zauzetom pravnom stavu u pogledu oslobađanja od odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari (član 177. stav 2 ZOO). Naime, članom 2. stav 3. u vezi sa stavom 7. Zakona o prometu eksplozivnih materija i zapaljivih tečnosti i gasova («Službeni list «SR BiH» broj 10/77, važeći u vrijeme nastanka štetnog događaja, u daljnjem tekstu: Zakon o prometu eksplozivnih materija) propisano je da se kao eksplozivne materije smatraju sredstva za paljenje eksploziva, sve vrste kapisla, upaljača i štapina i pirotehnička sredstva koja se upotrebljavaju pri miniranju. Odredba člana 173. ZOO predviđa da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Štapina je opasna stvar samim tim što postoji te je Vrhovni sud prihvatio revizione navode vezane za opasnost od štapina i nakon proteka roka od sedam godina obzirom da je vještak u svom iskazu tvrdio da protek vremena i uticaj vremenskih prilika nemaju nikakvog značaja na eksplozivna svojstva tog tipa štapina (C-10) uz utvrđenje da je izvođač radova bio drugotuženi, da je on upotrebljavao predmetne štapine radi miniranja terena, dakle da je bio držalac opasne stvari. Drugotuženog član 25 Zakona o prometu eksplozivnih materija, obavezuje na uništenje ostatka neupotrjebljenih eksplozivnih materija i neupotrebljive ambalaže i prijavljivanje opštinskom organu za unutrašnje poslove na čijem se području vrši uništavanje ovih materija. Sama činjenica, kako je dalje naveo Vrhovni sud, da su ostatci štapina bili dostupni jer su i nakon sedam godina prouzrokovali opasnu štetu apelantima pokazuje da drugotuženi nije postupio po odredbama navedenog zakona, zbog čega je i odgovoran. Potpuno je drugo pitanje, kako je dalje naveo Vrhovni sud, koliko su apelanti svojim ponašanjem, doprinijeli nastanku štete i to je pitanje podijeljene odgovornosti (član 192. stav 1 ZOO) koja će se cijeniti prilikom ponovnog odlučivanja zavisno od utvrđenih činjenica.

9. Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog obzirom da je on naručilac radova koji su završeni 7. juna 1980 godine od strane drugotuženog a šteta je nastala sedam godina kasnije 26. decembra 1987. godine. Odgovornost prvotuženog, suprotno navodima drugostepenog suda, bila bi u slučaju da je šteta nastala u vrijeme izvođenja radova pošto bi se tada radilo o opasnoj djelatnosti. Međutim u konkretnom slučaju se radi o šteti nastaloj od opasne stvari koju je drugotuženi morao na opisan način i u smislu navedenog Zakona o prometu eksplozivnih materija očistiti i potom prijaviti nadležnom organu prvotuženog a to u toku postupka, nije dokazano da je učinio. Prvotuženi je u skladu sa članom 614. ZOO izvršio tehnički pregled obavljenih radova koji se odnose na tehničku ispravnost objekta. Po ocjeni Vrhovnog suda ne postoji uzročna veza između bilo kakvih radnji prvotuženog i nastanka štete za apelanta obzirom da je šteta nastala od opasne stvari a temeljem člana 174. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac dakle sopstvenik stvari kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja odnosno kome je stvar data na privremeno korištenje U konkretnom slučaju, kako je zaključio Vrhovni sud, sasvim je jasno da je imalac opasne stvari bio drugotuženi.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su istakli da u odnosu na drugotuženog postupak nije okončan obzirom da je Vrhovni sud u odnosu na drugotuženog ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak tako da apelaciju podnose protiv dijela presude Vrhovnog suda kojom je revizija odbijena i kojim je postupak pravosnažno okončan u odnosu na prvotuženog. Apelanti smatraju da su im navedena prava povrijeđena jer redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno su primijenili materijalno pravo. Naime apelantima je nejasno kako redovni udovi nisu prepoznali uzročnu vezu između radova i propusta tuženih i tragičnog događaja i kako nisu prepoznali da se u ovom slučaju radilo o opasnoj stvari koje i sami Zakoni kao takve propisuju kao i način uništavanja nakon završetka radova. Apelanti smatraju da je proizvoljno primijenjen ZOO u odnosu na odgovornost tuženih jer naručilac radova i izvođač radova solidarno odgovaraju za štetu koju su pretrpile treće osobe u vezi sa izvođenjem radova, Odgovornost naručioca i izvođača radova u odnosu na treću osobu je jednaka i ne može se dijeliti a apelante kao treću osobu apsolutno ne zanima sadržaj ugovora u pogledu podjele poslova, nadležnosti a što eventualno oni mogu raspraviti u regresnoj parnici. Obadva tužena su bila zajednički u poslu i oni zajednički i jednako odgovaraju trećim osobama i njihova odgovornost se ne može odvojiti. Kao što je drugotuženi morao i bio dužan da u smislu Zakona o premetu eksplozivnih materija uništi neupotrjebljen eksplozivni materijal tako je i prvotuženi kao naručilac radova mogao i bio dužan putem svojih službi izvršiti pregled terena kako bi se sam uvjerio da su obavljeni svi poslovi koji su se trebali obaviti. Prvotuženi je izvršio pregled objekta a štapin je ostao rasut po cijelom terenu što je upravo dokaz da pregled objekta nije izvršen na valjan način. Predložili su da Ustavni sud preinači osporenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i da utvrdi postojanje solidarne odgovornosti oba tužena. Također su apelanti predložili da Ustavni sud obaveže Vrhovni sud da im prizna troškove sastava revizije navodeći da su sa revizijom uspjeli a da im troškovi nisu dosuđeni.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u dijelu osporene presude kojom je revizija odbijena i kojom je pravosnažno okončan postupak u odnosu na prvotuženog, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zašto je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se solidarno obavežu tuženi da im nadoknade štetu, u odnosu na prvotuženog neosnovan. Naime, redovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o šteti nastaloj od opasne stvari u smislu člana 174. ZOO prema kojem za štetu od opasne stvari odgovora njen imalac te se pozvao na odredbe Zakona o prometu eksplozivnih materija kojim je izričito propisano da se kao eksplozivne materije smatraju sredstva za paljenje eksploziva, sve vrste kapisla, upaljača i štapina i pirotehnička sredstva koja se upotrebljavaju pri miniranju. Također je redovni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je štapina (C-10) koju je drugotuženi kao izvođač radova koristio radi miniranja terena opasna stvar i nakon proteka roka od sedam godina a da je drugotuženi koji je štapinu koristio za miniranje terena prilikom izvođenja radova bio držalac opasne stvari. Drugotuženi kao imalac opasne stvari nije u smislu člana

2. Zakona o prometu eksplozivnih materija uništio ostatke neupotrjebljenih eksplozivnih materija i ambalaže i to prijavio opštinskim organima za unutrašnje poslove te je redovni sud utvrdio odgovornost drugotuženog za nastalu štetu. Obzirom da je šteta nastala od opasne stvari za koju u smislu člana 174. ZOO odgovara njen imalac tj. drugotuženi redovni sud je jasno obrazložio da ne postoji uzročna veza između bilo kakvih radnji prvotuženog kao investitora-naručioca radova, koji su okončani i tehnički primljeni sedam godina prije nastanka štetnog događaja i nastanka štete za apelante. U vezi navoda apelanata da im nisu dosuđeni troškovi sastava revizije sa kojom su uspjeli, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 397. stav

3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73705 i 19/06) prema kojem kada se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje ostavit će se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci. Stavom 4 navedenog člana je propisano da sud može postupiti prema odredbi stava 3 ovog člana i kada odluku protiv koje je podnesen pravni lijek samo djelomično ukine. Obzirom da je u konkretnom slučaju revizija djelomično uvažena i drugostepena presuda u odnosu na drugotuženog ukinuta i predmet vraćen na ponovni suđenje o odluci o troškovima u povodu izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci a kako je to propisano citiranim članom zakona. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka u odnosu na prvotuženog. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-964/09 (P. Š. i A. Š.) | Sudska praksa | Aktio