Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1123/11 (L. T.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1123/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 26. oktobra 2011. godine, u predmetu broj AP-1123/11, rješavajući zahtjev Luce Tokalić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Luce Tokalić za donošenje privremene mjere.
Obustavlja se izvršenje rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj KVP-01/09 od 22. aprila 2011. godine, u dijelu u kom je Luca Tokalić obavezana da se javi na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod Tuzla 25. oktobra 2011. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o zahtjevu, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
OBRAZLOŽENJE
1. Luca Tokalić iz Novog Travnika (u daljnjem tekstu: apelantica), a koju zastupa Nikica Grižić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine i presude Suda BiH broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine.
2. Apelantica je 10. oktobra 2011. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere a kojom bi bilo odloženo izvršenje rješenja Suda BiH broj KVP-01/09 od 22. aprila 2011. godine, a prema kom je apelantica obavezna da se javi na izdržavanje izrečene kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod Tuzla (u daljnjem tekstu: KPZ Tuzla) 25. oktobra 2011. godine.
3. Sud BiH je presudom broj KVP-01/09 od 28. januara 2010. godine apelanticu oglasio krivom da je počinila produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. Krivičnog zakon aFederacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 36/03 – u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a u vezi sa članom 55. KZ FBiH, te joj je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 godine. Istom presudom oglašen je krivim i apelanticin suprug P.T. (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug), za produženo krivično djelo iz člana 273. stav 3. KZ FBiH, a u vezi sa članom 33. i 55. KZ FBiH. Najzad, istom presudom optuženi „TOCK PROMET“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: preduzeće) oglašeno je krivim za produženo za krivično djelo iz člana 273. stav 3. KZ FBiH, a u vezi sa članom
55. KZ FBiH. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su apelanticin suprug kao vlasnik i lice koje je imalo moć odlučivanja u preduzeću, te apelantica kao osnivač i direktor preduzeća, u periodu od 2001. do 2003. godine, a preduzeće u periodu od 1. avgusta 2003. godine do 31. decembra 2003. godine izbjegli plaćanje poreza na promet suprotno članu 13., 25. do 29 Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH tako što su u poslovnim knjigama iskazali da u vršili prodaju robe u označenim vrijednostima u toku 2001., 2002. i 2003. godine pojedinačno pobrojanim kupcima putem veleprodaje i ako između označenih kupaca i preduzeća nije došlo do stvarnog prometa, nego je roba prodavana na crnom tržištu za gotov novac, što predstavlja oporezivu krajnju potrošnju, a čime su izbjegli plaćanje poreza na promet u označenom iznosu. Apelantica, i njen suprug oslobođeni su od optužbe u dijelu kojim su terećeni da su počinili produženo krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa članom 54. i članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
4. Sud BiH je presudom broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine uvažio žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude i na odluku o krivičnopravoj sankciji, te je prvostepenu presudu preinačio tako da su apelantica, njen suprug i preduzeće oglašeni krivim i za produženo krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa čl. 54. i 29. KZ BiH pa im je u skladu sa čl. 39., 42. i 48. KZ BiH, a u odnosu na apelanticu i člana 49. KZ BiH za to krivično djelo utvrđena kazna zatvora i to: apelantici u trajanju od 10 mjeseci, apelanticinom suprugu u trajanju od 2 godine, a preduzeću, na osnovu člana 124. tačka c. te čl. 128., 131. i 135. KZ BiH je utvrđena novčana kazna u označenom iznosu. Nadalje, preinačena prvostepena presuda je preinačena i u dijelu odluke o kazani pa je apelantici za produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. KZ BiH, izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 godine, a apelantičinom suprugu u trajanju od 4 godine. Najzad, u skladu sa članom
53. KZ BiH izrečene su jedinstvene kazne zatvora i to: apelantici u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci, apelanticinom suprugu u trajanju od 5 godine, a preduzeću jedinstvena novčana kazna u označenom iznosu. Apelanticina žalba, te žalba njenog supruga i preduzeća odbijene su kao neosnovane.
5. Sud BiH je rješenjem broj KVP-01/09 od 22. aprila 2011. godine apelantici odložio početak izdržavanja kazne zatvora po presudi Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine za period od 6 mjeseci. Apelantica je obavezana javiti se na izdržavanje kazne zatvora dana 25. oktobra 2011. godine u KPZ Tuzla. Sud BiH je zaključio da je apelanticina molba za odlaganje izvršenja krivične sankcije djelimično osnovana, s obzirom da je apelantica majka troje djece od kojih he hedno malodobno, da su djeca materijalno neobezbjeđena, te da su ista u fazi redovonog školovanja, dok je jedno u fazi osposobljavanja za preuzimanje poslovanja u preduzeću. Nadalje, cijenjena je i činjenica da je apelanticin suprug još ranije upućen na izdržavanje kazne u trajanju od 5 godina, pa da se apelantica sama brine o djeci, pa da bi istovremeno izdržavanje kazne supružnika ugrozilo egzistenciju njihove zajedničke djece od kojih je jedno malodobno. Najzad, na temelju dokumentacije koju je predočila, zaključeno je da bi upućivanjem apelantice na izdržavanje zatvorske kazne nastupila i materijalna šteta koja bi njenu porodicu dovela u još nepovoljniji položaj, odnosno da je apelantica obavezna završiti posao koji je već započela inače bi u suprotnom mogla nastupiti šteta. Na temelju navedenog zaključeno je da su se stekli uslovi iz člana 131. stav 1. tač. 4., 6. i 8 Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija da se apelantici odobri odlaganje izvršenja izrečene zatvorske kazne, a s obzirom da apelantica ima nedovršeni posao koji se mora završiti zbog mogućih štetnih posljedica, da je zajedno s njom osuđen i njen suprug koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, te da je hranilac porodice. Međutim, primjenom člana 131. stav
2. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, a shodno navedenim razlozima ukazano je da sud može odložiti izvršenje kazne na period od 6 mjeseci, cijeneći da je to dovoljno vrijeme koje je apelantici potrebno da provede sa porodicom i pomogne im da se osamostale, da realizuje započete poslove kako bi omogućila egzistenciju djeci te tako izbjegne i nastupanje štetnih posljedica zbog neispunjenja obaveza koje je preuzela zaključivanjem ugovora na koji se u molbi za odlaganje pozvala.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7. Evropske konvencije. U odnosu na pravo na pravično suđenje apelantica ističe da joj je povrijeđena pretpostavka nevinosti, jednakost građana pred zakonom, jednakost stranaka pred sudom i pravo na obrazloženu presudu. U odnosu na garancije ustanovljene članom 7. Evropske konvencije apelantica ističe da krivična presuda može biti zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se desio inkrimisani događaj, te da se ne može nametati teža kazana od one koja je postojala u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno. Iz opširnih apelacionih navoda proizilazi da se apelantica žali na način na koji su utvrđene odlučene činjenice-vrijeme izvršenja krivičnog djela, te način njegovog učinjena a što je po njenom mišljenju od posebnog značaja za primjenu relevantnog krivičnog zakona koji se mijenjao u periodu izvršenja radnji, Po njenom mišljenju osuđena po zakonu koji u vrijeme kada su počinjena krivična djela koja joj se stavljaju na teret još uvijek nije bio donesen, a zbog čega joj je izrečena i teža kazna. Shodno navedenom apelantica smatra da je u njenom slučaju suprotno zakonu došlo do retroaktivne primjene prava. Najzad, apelantica osporava i način na koje su radnje koju joj se stavljaju na teret kvalifikovane kao produženo krivično djelo, a zbog čega smatra da su ponuđena obrazloženja nelogična, odnosno da je pravna kvalifikacija bila pravilna izbjegle bi se sve nelogičnosti u vezi sa činjeničnim utvrđenjem i obrazloženjem osporenih presuda.
7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je istakla da je, nakon što je njen suprug stupio na izdržavanje kazne zatvora, ostala sama voditi zajedničko domaćinstvo i starati se o djeci koja su na redovnom školovanju, a jedno je malodobno, da ista nemaju vlastitu egzistenciju niti su materijalno osigurana, te da je, nakon što je njen suprug lišen slobode, ostala sama voditi preduzeće od čijih prihoda osigurava egzistenciju za sebe i djecu. Apelantica smatra da bi stupanjem na izdržavanje kazne zatvora došlo do štete koja se ne bi mogla nadoknaditi, pa smatra da zbog iznesenih razloga kao i grubog kršenja njenih prava u krivičnom postupku pred Sudom BiH postoje uslovi iz člana 77. Pravila Ustavnog suda da se njen zahtjev za donošenje privremene mjere usvoji.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju, apelanticini navodi na kojima temelji osnovanost zahtjeva za donošenje privremene mjere u suštini se svode na tvrdnju da je hranilac porodice, da se stara o troje djece od kojih je jedno maloljetno i koja su materijalno neobezbijeđena, pa bi njenim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora bila dovedena u pitanje njihova egzistencija, posebno imajući u vidu da se njen suprug već nalazi na izdržavanju kazne zatvora. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da su ovi razlozi po ocijeni Suda BiH smatrani opravdanim i dovoljnim da se apelanticinoj molbi udovolji pa Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi zbog kojih ih i Ustavni sud ne bi tretirao dovoljnim i opravdanim pri odlučivanju o apelanticinom zahtjevu za donošenje privremene mjere. Pri tom, u okolnostima konkretnog slučaja s obzirom da je apelantica majka troje djece od kojih je jedno maloljetno i od kojih niko nije materijalno obezbijeđen očigledno je da je apelantica jedini hranilac u porodici pa da bi njenim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora došla u pitanje i njihova egzistencija, te nastupila šteta koju bi bilo teško nadoknaditi, posebno s obzirom na činjenicu da bi djeca tako bila lišena brige i drugog rodtelja, s obzirom da se otac već nalazi na izdržavanju kazne zatvora.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju stekli uslovi za primjenu člana 77. Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović