Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3525/08 (S. K. i H. R.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Nadležan sud
- Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Nadležnost suda
- Ratni zločin
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 451
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine · čl. 459
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3525/08
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3525/08, rješavajući apelaciju Seada Karagića i Harisa Rajkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Karagića i Harisa Rajkića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000484 od 18. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-K-07-000 006 od 8. augusta 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sead Karagić i Haris Rajkić (u daljnjem tekstu: apelanti ili I-apelant i II-apelant) iz Sarajeva, koje zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. novembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000484 od 18. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-K-07-000 006 od 8. augusta 2007. godine. Apelanti su, također, zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud privremeno odložio izvršenje kazne zatvora apelantima, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelanti su potom, 29. decembra 2009. godine, Ustavnom sudu ponovno dostavili identičan zahtjev za donošenje privremene mjere.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3525/08 od 18. decembra 2008. godine kojom je odbio, kao neosnovan, zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) kao i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo je 13. maja 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 20. maja 2011. godine. Federalno tužilaštvo i Vrhovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 27. maja i 2. juna 2011. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 15. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Kantonalno tužilaštvo je 28. decembra 2006. godine Kantonalnom sudu podnijelo Optužnicu broj Kt-395/05 protiv Nihada Vlahovljaka (u daljnjem tekstu: N.V.), kao I-osumnjičenog, i apelanata kao II-osumnjičenog i III-osumnjičenog. Sudija za prethodno saslušanje je 8. januara 2007. godine potvrdio optužnicu, te je ročište za izjašnjenje o krivici održano 22. februara 2007. godine. Budući da su se, na navedenom ročištu, apelanti i N.V. izjasnili da nisu krivi, predmet je proslijeđen pretresnom vijeću.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-K-07-000 006 od 8. augusta 2007. godine, N.V. i apelanti su proglašeni krivim što su na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1, a apelanti i u vezi s članom 22. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (KZ SFRJ), pa su na osnovu istog zakonskog propisa svi optuženi osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 13 godina. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), oštećeni Z.Z. i G.Z. su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, nakon analize i ocjene provedenih dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da su apelanti 9. septembra 1993. godine, kao pripadnici 9. Motorizovane brigade Armije RBiH, u mjestu Grabovica, općina Mostar, postupili po naredbi N.V. i lišili života tri člana porodice Zadro. Navedeno je da je treći vojnik, E.Š., koji je izvršavajući naredbu N.V. lišio života još dva člana porodice Zadro, osuđen u drugom postupku na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Naime, E.Š. je osuđen nakon što je zaključio sporazum o priznanju krivice, a u predmetnom postupku je učestvovao kao svjedok optužbe.
10. Kantonalni sud je naveo da tokom postupka nije bilo sporno da je u vrijeme inkriminiranog događaja na području BiH, a time i na području Grabovice, postojao oružani sukob između Armije RBiH i snaga Hrvatskog vijeća obrane, te da su apelanti bili pripadnici 9. Motorizovane brigade. Osim toga, navedeno je kao nesporno i da je jedinica, čiji su pripadnici bili apelanti, boravila u Grabovici u vrijeme kada su vršena ubistva civila hrvatske nacionalnosti. Također je navedeno i da je u inkriminirano vrijeme pet članova porodice Zadro lišeno života (djed I.Z., baka M.Z., otac M.Z., majka LJ.Z. i kći M.Z.) i da su preživjela samo dva člana, tada malodobni G.Z. (rođen 1982. godine) i Z.Z. (rođen 1980. godine). Utvrđeno je da su svi članovi porodice Zadro bile zaštićene civilne osobe.
11. Sporno je bilo da li su apelanti izvršili ubistva koja su im optužnicom stavljena na teret. Naime, odbrana apelanata je tvrdila da je ta ubistva izvršio svjedok E.Š. a ne oni, što je, prema zaključku suda, suprotno navodima iz optužnice te dokazima koji su joj osnov. Osim toga, navedeno je da tokom postupka odbrana nije ni pokušavala da dokaže da postoje razlozi za neosnovano terećenje apelanata. Naime, svjedok E.Š. je tvrdio da su apelanti ubili tri člana porodice Zadro, a odbrana na tom unakrsnom ispitivanju nije ni pokušala predočiti da postoje motivi za lažno terećenje već je izvela dokaze ispitivanjem oštećenog Z.Z. i dr. Šimuna Anđelića o okolnostima pucnjave samo u jednom slučaju, te da je povreda ubijenog M.Z. mogla nastati i od djelovanja tupog mehaničkog oružja a ne samo ustrelom iz vatrenog oružja.
12. Kantonalni sud je također naveo da je, u konkretnom slučaju, imao u vidu da se kritični događaj desio dan nakon dolaska pripadnika Armije BiH u selo Grabovica i da su, zaključno s tim danom, ubijani mještani-civili, njih preko 30 (sud je naveo da o preciznom broju ubijenih nije dostavljen dokaz), zbog čega se stalno po selu čula pucnjava. Sud je istakao da nema razloga da ne vjeruje svjedocima-oštećenim Z.Z. i G.Z. Oni, kao jedini preživjeli iz porodice Zadro, nemaju saznanja o ličnostima apelanata (i svjedoka E.Š.) jer ih ne mogu prepoznati kao osobe koje su im ubile porodicu, a s druge strane oni su svjedočili o onome što su zapamtili u vezi s okolnostima kojima su bili očevici. Sud je na osnovu njihovih iskaza zaključio da su tri vojnika (a to su nesporno apelanti i svjedok E.Š.) došla do njihove kuće i tražili od njihovog oca da im pokaže stoku i da ih odvede do štale i da su im se, prilikom odlaska do štale, pridružili djed i baka. Navedeno je da su svjedoci izjavili da su vojnici, dolazeći pred ulaz u njihovu kuću, nosili u rukama puške. Prema mišljenju Kantonalnog suda takvo držanje oružja – u pripravnosti za pucanje, je dokaz o „agresivnosti i zlim namjerama“, s obzirom da za takav nastup prema civilima nije bilo nikakve potrebe, jer je selo bilo više mjeseci pod kontrolom snaga Armije RBiH. Kantonalni sud je istakao da ove činjenice ukazuju na potpunu neosnovanost odbrane apelanata da su oni sa udaljenosti od 20-ak metara posmatrali razgovor svjedoka E.Š. sa članovima porodice i da su oni zbog toga pošli iza kuće prema štali iz čiste radoznalosti. Naime, svjedok E.Š. je na istovjetan način kao i oštećeni Z.Z. i G.Z. opisao ovaj dio događaja koji se dešava pred kućom porodice Zadro do odlaska pred prostor štale.
13. Navedeno je da o onome što se desilo ispred štale oštećeni Z.Z. i G.Z. nisu bili očevici, jer je taj prostor zaklonjen i oni su s majkom ušli u kuću, nakon čega su čuli pucnjavu poslije koje su pobjegli u šumu koja se nalazila iza kuće. O izvršenom ubistvu, svjedok E.Š. je izjavio kako je sa M.Z. ušao u štalu u namjeri da ga ubije, a da su apelanti ostali vani sa djedom i bakom te da je odmah nakon ulaska čuo pucnjavu i da je M.Z., uz povik da mu ubiše roditelje, potrčao vani gdje su vidjeli apelante s uperenim puškama „na gotovs“ koje drže u visini pojasa i usmjerenim prema tijelima I.Z. i M.Z., koji su ležali. Nakon toga, apelanti su pucali i u M.Z. Kantonalni sud je naveo da je oštećeni G.Z. u svom svjedočenju izjavio kako je čuo pucnjavu u dva navrata, te da kratkoća vremena između dvije pucnjave upravo odgovara vremenu potrebnom da ubijeni M.Z. istrči iz štale na prostor ispred ulaznih vrata. Dalje je navedeno da je svjedok E.Š. potom otišao do kuće gdje je pronašao samo LJ.Z. koja je u naručju držala kćerku M.Z., pošto su dječaci G.Z. i Z.Z. već pobjegli u šumu, i odveo ih do štale gdje ih je ubio. Sud je naveo da ovaj dio događaja – ubistvo majke i kćerke Zadro - i apelanti navode u svojim odbranama.
14. Sud je naveo da je svjedok-oštećeni Z.Z. u svom iskazu naveo da je čuo samo jedan rafal. Međutim, sud je u vezi s tim istakao da je uzeo u obzir činjenicu da je objašnjenje vrste pucnjave, njenog trajanja ili ponavljanja veoma teško dati, s obzirom da se događaj odigravao u specifičnim okolnostima i ostavio je teške posljedice ne samo na braću Zadro nego i na svjedoka E.Š. Osim toga, sud je istakao da su oštećeni bili izrazito mladi i neiskusni, te da je interpretacija veoma otežana i zbog proteka vremena. Pored toga, navedeno je da je, zbog činjenice da je cijeli događaj bio veoma stresan, na oštećenog Z.Z. ostavio teške psihičke posljedice koje su i danas prisutne (nalaz ljekara), te da je sasvim razumljivo da se ovaj svjedok ne sjeća te naknadne pucnjave odnosno da se radi o „praznini u sjećanju“. Također, sud je naveo da se ovaj svjedok ne sjeća ni pucnjave kada su ubijene njegova majka i sestra. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da tokom postupka iskaz svjedoka E.Š. nije bio diskreditiran i da niko od optuženih nije smatrao da ih bezrazložno tereti, niti je negirao prijateljske odnose s njim, te da odbrana nije tražila ni da ga unakrsno ispita. Kantonalni sud je dalje istakao da je iskaz svjedoka E.Š. ocijenio kao vjerodostojan, ne samo zbog toga što je u potpunoj saglasnosti s iskazima oštećenih G.Z. i Z.Z. o onim činjenicama koje su zajednički zapazili, nego i zbog toga što on nema razloga da neosnovano tereti apelante. Sud je naveo da je sasvim logično da jedan saizvršilac (a on to jeste, jer je osuđen u zasebnom postupku) odluči da istinito prikaže cijeli događaj koji predstavlja krivično djelo a da pri tome sam prizna svoje učešće u njemu.
15. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je, s ciljem da otkloni sumnju u istinitost iskaza svjedoka E.Š., u konkretnom slučaju sagledao i druge relevantne činjenice. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je svjedok E.Š. bio pripadnik iste vojne jedinice kao i apelanti; da su bili smješteni u istoj kući i da su svi bili prijatelji, te da je to prijateljstvo bilo osnovni razlog zbog kojeg se pridružio jedinici. Dalje, da je svjedok E.Š. osuđen za događaj tokom kojeg su ubijene i još tri osobe, a samo on i apelanti su bili očevici i samo su oni mogli reći istinu o događaju. Svi ostali, koji su svjedočili u postupku protiv E.Š. su mogli biti samo posredni svjedoci. Navedeno je da je taj postupak vođen samo za ubistvo dvije osobe. Dalje je navedeno da su bilo kakvi dokazi za pokretanje postupka morali biti bazirani isključivo na iskazima ili informacijama nekog od njih trojice. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je svjedok A.K. potvrdio da je njemu lično II-apelant rekao da je “lično vidio da je E.Š. ubio ženu i dijete“. Dakle, nije spominjao ostala tri ubistva. Kada se ova činjenica, dakle prisustvo II-apelanta ubistvu žene i djeteta dovede u vezu s iznesenim činjenicama koje su utvrđene iskazom oštećenog G.Z. da su sva trojica vojnika odveli I.Z., M.Z. i M.Z. i sa njima otišli iza kuće prema štali, onda je jasno da II-apelant (ni I-apelant) nije bio pasivni posmatrač, već da je istinito identifikovanje njega i I-apelanta kao osoba koje su prethodno izvršile ubistvo troje članova porodice Zadro. Kantonalni sud je također istakao da je nelogičan zaključak odbrane apelanata da je svjedoku A.K. „tako rečeno“ jer II-apelant nije vidio ubistvo troje ostalih članova porodice Zadro koja bi također izvršio E.Š. tako što bi ih uveo u štalu i u tami ispalio rafal a onda istrčao, doveo ženu sa djetetom i njih ubio, sada na puteljku kod štale.
16. Presuda Kantonalnog suda dalje sadrži detaljno obrazloženje u pogledu dokaza odbrane i optužbe, uključujući obrazloženje zašto određene dokaze sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke kao i razloge za odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga optužbe i odbrane. Kantonalni sud je nakon ocjene svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti zaključio da je izrečena kazna zatvora (od po 13 godina za svakog od optuženih) u skladu s principima svrhe kažnjavanja.
17. Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelanti i N.V. U žalbi apelanata je, između ostalog, zatraženo da se pobijana presuda ukine i predmet proslijedi Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) na daljnje postupanje ili „da se presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje“.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000 484 od 18. septembra 2008. godine djelomično su uvažene žalbe apelanata i presuda Kantonalnog suda je preinačena u pravnoj ocjeni krivičnog djela, pa su radnje za koje su apelanti proglašeni krivim kvalifikovane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a u odnosu na apelante i u vezi s članom 29. istog zakona. Vrhovni sud je apelante, kao i N.V. (po principu beneficium cohaesionis), osudio na istu kaznu zatvora koju je ranije izrekao Kantonalni sud (13 godina). U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je od Kantonalnog tužilaštva zatražio kopije svih izvještaja i drugih materijala u njihovom predmetu, s ciljem da provjeri žalbene prigovore apelanata o stvarnoj nenadležnosti Kantonalnog suda. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu, u smislu odredbe člana 248. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, podnijeli prethodne prigovore i osporili stvarnu nadležnost prvostepenog suda. Također, apelanti to nisu učinili ni prije početka glavnog pretresa, nego se, štoviše, branitelj apelanata određeno izjasnio da ne dovodi u pitanje stvarnu nadležnost prvostepenog suda. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nema dokaza da su se apelanti ili njihov branitelj, u smislu odredbe člana 454. stav 4. ZKP FBiH, pismeno obraćali Sudu BiH s obrazloženim prijedlogom da preuzme krivični predmet radi suđenja. Slijedom toga, Vrhovni sud je naglasio da apelanti nisu koristili procesne mogućnosti koje se odnose na osporavanje stvarne nadležnosti prvostepenog suda i da su to učinili tek u žalbenom postupku.
20. Dalje je navedeno da je, i pored takvih propusta apelanata, Vrhovni sud uzeo u obzir da je prije reforme krivičnog zakonodavstva 2003. godine kod tužilaštva postojao predmet koji se odnosio na apelante i I-optuženog N.V., što se vidi i iz njihovih žalbenih navoda, prema kojim je federalni tužitelj donio Rješenje broj POV-5/97 od 18. februara 1998. godine, kojim je, u to vrijeme, nadležnost za daljnje postupanje u predmetnom spisu prenesena na Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu. Predmet je, također, bio na razmatranju ne samo kod Tužilaštva Haškog tribunala da bi ono utvrdilo da li prema međunarodnim standardima postoji dovoljno dokaza da se vjeruje da su apelanti možda počinili ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, već i kod Tužilaštva BiH koje je nakon 1. oktobra 2004. godine preuzelo funkciju pregleda predmeta, i to Poseban odjel za ratne zločine koji je svojom Obavijesti broj KTA-RZ 137/05 od 1. juna 2005. godine izvršio kategorizaciju predmeta i odredio Kantonalno tužilaštvo (u Mostaru) da dalje postupa.
21. Prema stavu Vrhovnog suda, pitanje nadležnosti prvostepenog suda u ovoj krivičnoj stvari nije bilo zavisno od okolnosti kada je bila donesena naredba o provođenju istrage protiv apelanata. Ono što je bitno jeste da je prije reforme krivičnog zakonodavstva predmet postojao kod tužilaštva i da su preduzete određene radnje koje su bile u funkciji krivičnog gonjenja apelanata. Navedeno je da je, također, odredbom člana 452. stav 4. ZKP FBiH propisano da će u tom slučaju predmete (ako su primljeni u rad kod tužilaštva prije stupanja na snagu ZKP FBiH tj. 1. augusta 2003. godine) dovršiti sudovi u Federaciji, osim ako Sud BiH po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja ne odluči da preuzme takav predmet. Pošto je u konkretnom slučaju očito da do toga nije došlo i da je Tužilaštvo BiH nakon pregleda predmeta odredilo da dalje postupa Kantonalno tužilaštvo (u Mostaru), proizilazi da je vođenje ovog krivičnog postupka u konačnici prepušteno Kantonalnom sudu. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Vrhovni sud je zaključio da su navodi apelanata o nenadležnosti Kantonalnog suda neosnovani.
22. Dalje, u pogledu navoda apelanata, Vrhovni sud je istakao da je, po njegovom shvatanju, postojala mogućnost da apelanti predlože nižestepenom sudu da oni pozovu svjedoka E.Š. „i direktno ga ispitaju ali pod uvjetima da su za svoja pitanja bili ograničeni odgovorima koje je taj svjedok dao prilikom direktnog ispitivanja od strane tužitelja, zatim da se ta pitanja koja bi postavljali odnose na krivično djelo, učinitelja i druge važne okolnosti kao i to da oni nisu propustili ispitati ovog svjedoka na okolnosti o kojima se izjasnio prilikom direktnog ispitivanja od strane tužitelja“. Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika o glavnom pretresu od 5. juna 2007. godine ne proizlazi da je apelantima prvostepeni sud zabranio postavljanje bilo kojeg pitanja svjedoku E.Š., pa su u tom pogledu netačne njihove žalbene tvrdnje da im je uskraćeno da to predlože. I ne samo to, Vrhovni sud je naveo da su u žalbi apelanti naveli da bi svjedoka E.Š. ispitivali na okolnosti „kako je izvršio krivično djelo, gdje su leševi, koliko je puta pucano, je li on ubio preostala tri člana porodice Zadro, pogotovo je li to učinio u štali“. Pri tome su potpuno izgubili iz vida da je svjedok E.Š. detaljno ispitan na glavnom pretresu, kada je davao odgovore na mnoga pitanja uključujući i pitanja koja su apelanti i njihov branitelj naveli da bi svjedoku postavili prilikom direktnog ispitivanja. Dakle, kao protustranka, apelanti i njihov branitelj su mogli obaviti unakrsno ispitivanje ovog svjedoka u vezi sa svim pitanjima na koja su ukazali u žalbi, jer ta pitanja nisu bila limitirana odgovorima koje je davao u direktnom ispitivanju. Uostalom, kao što je već navedeno, Kantonalni sud apelantima nije zabranio postavljanje nijednog pitanja što samo po sebi dovoljno govori o ispravnosti navedene argumentacije u smislu neopravdanosti prijedloga za ponovno saslušanje svjedoka E.Š. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog odbrane za ponovno saslušanje svjedoka E.Š. i u vezi s tim u obrazloženju pobijane presude naveo potrebne razloge.
23. Osim toga Vrhovni sud je, u pogledu žalbenih prigovora da se pobijana presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka E.Š. sa kojim je tužitelj sklopio sporazum o priznanju krivice ali ne kao saučesnikom za isto krivično djelo, istakao da je potrebno prvo vrednovati njene razloge a potom izvoditi zaključke. Takvo ocjenjivanje nije moguće obavljati segmentarno s obzirom da se, prema izreci i obrazloženju presude, radi o koordiniranim radnjama svih optuženih koje su vremenski i prostorno povezane, pa kao takve predstavljaju jedinstvenu cjelinu. Imajući u vidu žalbene razloge apelanata, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada se na način izložen u obrazloženju pobijane presude prvenstveno bavio utvrđivanjem odlučnih činjenica koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih pojmova krivičnog djela za koje su oni proglašeni krivim, a s druge strane u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem ocijenio i njihove odbrane.
24. Po mišljenju Vrhovnog suda, u okolnostima koje su tada bile u selu Grabovica, kako je to i uočio Kantonalni sud u obrazloženju pobijane presude, nije bilo nikakve potrebe da svjedok E.Š., kao ni apelanti, na mjesto inkriminiranog događaja idu s naoružanjem (neosporna činjenica) i da oružje drže u rukama „na gotovs“, ako svemu tome nije prethodila naredba N.V. kao komandira voda, ili da se kriju kako ih ne bi prepoznali oštećeni G.Z. i Z.Z., ako nisu počinili radnje za koje su pobijanom presudom proglašeni krivim. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju presude Kantonalni sud naveo da je iskaz svjedoka E.Š., nasuprot odbranama apelanata, potkrijepljen i navodima oštećenih G.Z. i Z.Z., naročito u pogledu toga da su apelanti nosili puške „na gotovs“, a iskazom svjedoka G.Z. i u vezi s brojem pucanja (da je pucano u tri navrata), pa nije bilo razloga da Kantonalni sud, prilikom ocjene njegovih navoda i ocjene vjerodostojnosti njihovih iskaza, te okolnosti ne prihvati kao tačne.
25. Navedeno je da je relevantan i iskaz svjedoka A.K. na koji se, također, pozvao Kantonalni sud u obrazloženju pobijane presude i ukazao da nije unakrsno ispitan. U vezi s ovim svjedokom, Vrhovni sud je istakao da, ako su apelanti kao i njihov branitelj propustili unakrsno ispitati ovog svjedoka radi dovođenja u pitanje kredibiliteta njegovog iskaza i uz to ga u žalbi ne osporavaju, onda nije bilo razloga da ga Vrhovni sud ne prihvati kao vjerodostojan i zaključi da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je i na njemu zasnovao svoje činjenične zaključke iznesene u obrazloženju pobijane presude. Po mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud se u obrazloženju pobijane presude vrlo detaljno bavio analizom svih provedenih dokaza, i to kako svakog dokaza pojedinačno tako i zajedno, dovodeći ih u uzajamnu i logičnu vezu u smislu načela slobodne ocjene dokaza. U tom smislu, dovedeni su u međusobnu vezu ne samo dokazi optužbe nego i dokazi odbrane, i to iskazi svjedoka P.G., Z.I., S.P. i S.DŽ., te vještaka dr. Šimuna Anđelovića, koji su bili izvođeni na isti način kao i dokazi optužbe. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud tek nakon svih tih ocjena u obrazloženju pobijane presude izvodio zaključke o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i krivičnu odgovornost apelanata i N.V. Imajući u vidu njihove žalbene prigovore, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno postupio kada se na način izložen u obrazloženju pobijane presude prvenstveno bavio utvrđivanjem odlučnih činjenica koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih pojmova krivičnog djela za koje su oni proglašeni krivim, a s druge strane u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem ocijenio i njihove odbrane.
26. U tom pogledu, Vrhovni sud je istakao da prihvata razloge iz obrazloženja pobijane presude koji nisu u najvećoj mjeri zasnovani na iskazu svjedoka E.Š., već i na nizu posrednih dokaza koji su takvi da predstavljaju sistem čvrsto i logički povezanih indicija. I po zaključku Vrhovnog suda, svi posredni i neposredni dokazi, u svojoj ukupnosti, pouzdano upućuju na jedini mogući zaključak a to je da su upravo N.V. i apelanti postupali na način opisan u izreci pobijane presude i time počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim.
27. U pogledu žalbenih prigovora apelanata vezanih za primjenu krivičnog zakona, Vrhovni sud je naveo da je uvažio navode apelanata da je, prema Odluci Ustavnog suda broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine, KZ BiH povoljniji za njih. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je preinačio presudu u pogledu pravne kvalifikacije počinjenog krivičnog djela, na način naveden u izreci presude. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su, i po njegovoj ocjeni, izrečene kazne apelantima pravilno odmjerene u skladu s težinom krivičnog djela, te utvrđenim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, prije svega, ističu da se povrede odnose na procesna prava apelanata, jer je postupak koji je vođen protiv njih „bio očigledno nepravičan“ i vodili su ga nenadležni sudovi, protivno odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) i Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, te „činjenica da je apelantima u takvom postupku faktički onemogućeno da iznesu sve činjenice i dokaze koji im idu u korist“, da sudovi u FBiH nisu istinito i potpuno utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, da nisu s jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje terete apelante i one koje im idu u korist, što je dovelo do onemogućavanja prava na odbranu apelanata i u konačnici do osuđujuće presude.
29. U vezi s navodima o stvarnoj nenadležnosti redovnih sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, apelanti ističu da je protiv njih Kantonalno tužilaštvu (u Mostaru) donijelo naredbu o provođenju istrage 12. maja 2006. godine. Također, navode da je Kantonalno tužilaštvo [u Sarajevu] 15. decembra 2003. godine protiv njih donijelo naredbu o provođenju istrage, nakon što je uhapšen E.Š. protiv kojeg je 15. decembra 2003. godine vođen krivični postupak za isto krivično djelo i za isti događaj. Nakon što je uhapšen E.Š. je, 10. oktobra 2003. godine, dao iskaz u kojem je priznao ubistvo (majke i kćerke iz porodice Zadro), LJ.Z. i M.Z., a za ubistvo ostala tri člana porodice Zadro je teretio apelante. Apelanti ističu da je ovo „prvi spomen navodne“ njihove umiješanosti u događaje vezane za slučaj Grabovica. Sve do tada, apelanti se nisu niti u jednom od ranijih spisa spominjali u bilo kojem svojstvu. Prema navodima apelanata, prvi akt u kojem se oni spominju je Naredba o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu broj KT.28/03-RZ. Apelanti smatraju da donošenjem naredbe o provođenju istrage, koja je internog karaktera, započinje krivični postupak. Apelanti navode da donesena naredba treba da sadrži, između ostalog, i podatke o osobi za koju postoje osnovi sumnje da je izvršila krivično djelo i protiv koje se istraga ima provesti. S obzirom da je naredba o provođenju istrage protiv apelanata donesena nakon stupanja na snagu ZKP BiH, te nakon stupanja na snagu Zakona o sudu BiH, to je, prema mišljenju apelanata, jasno da je za predmetno suđenje bio nadležan isključivo Sud BiH. Apelanti dalje navode da je tačno da je postojao predmet Grabovica, kako se naziva u internim tužilačkim aktima, ali ne i protiv apelanata lično. Stoga je, prema mišljenju apelanata, pozivanje Vrhovnog suda na član 452. stav 4. ZKP FBiH potpuno pogrešno jer im je „morao suditi Sud BiH“ kao jedini stvarno nadležni sud. Zbog toga, apelanti smatraju da je irelevantno da li su oni u toku postupka isticali prigovor stvarne nadležnosti prvostepenog suda, jer je članom 36. ZKP FBiH propisano da sud po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost.
30. Dalje, apelanti ističu da je jedno od osnovnih načela ZKP-a da su sud i druga tijela gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde činjenice koje terete osumnjičenog i one koje idu u njegovu korist. S tim u vezi, apelanti navode da je prvostepeni sud odluku o krivici apelanata zasnovao u najvećoj mjeri na iskazu svjedoka E.Š. koji je s nadležnim tužiteljem sklopio sporazum o priznanju krivice. Svjedok E.Š. je pravomoćnom Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-112/03 od 4. novembra 2003. godine osuđen na deset godina zatvora zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. ranije važećeg KZ SFRJ zbog toga što je „[...] dok se po naredbi svog komandira nalazio u akciji pretraživanja terena skupa sa još dva vojnika iz sastava njegovog voda, po pronalasku više članova porodice Zadro ispred njihove obiteljske kuće u Grabovici, izvršio naredbu vođe te grupe, te je 9. septembra 1993. godine, oko 12,00 h, lično izvršio ubistvo LJ.Z. i njene malodobne kćerke M.Z, starosti oko četiri godine, [...] nakon čega su se sva trojica vratila do kuće u kojoj su bili smješteni...“. Prema navodima iz apelacije, oni su u žalbi isticali detaljne žalbene prigovore kojim se pobijaju zaključci prvostepenog suda u pogledu uvjerljivosti i logičnosti iskaza ovog svjedoka, navodeći i praksu Ustavnog suda BiH iz Odluke broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da se navedena praksa ne može podvesti pod situaciju apelanata, jer je svjedok E.Š. bio optužen za drugo djelo za koje je s tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice.
31. Osim toga, apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što im sud nije dozvolio da „kao svog svjedoka ispitaju svjedoka E.Š., odnosno da ga direktno ispitaju čime je narušena jednakost stranaka u postupku“.
b) Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud je naveo da su u presudi Vrhovnog suda navedeni detaljni argumenti zašto je suđenje u ovom predmetu prepušteno Kantonalnom sudu. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da su apelanti i njihov branitelj na glavnom pretresu propustili da svjedoku E.Š. postavljaju pitanja na koja ukazuju. Naime, oni nisu bili limitirani odgovorima koje je svjedok davao prilikom direktnog ispitivanja, te su mogli postaviti pitanja na koja su ukazali u žalbi. Dalje, Vrhovni sud je naglasio da je presuda zasnovana na nizu posrednih i neposrednih dokaza, koji su u svojoj ukupnosti upućivali na jedini mogući zaključak da su apelanti postupili na način opisan u izreci presude i time počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim.
33. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da iz presuda proizlazi da je iskaz svjedoka E.Š. samo jedan od dokaza na kojim je zasnovana presuda. Također je istakao da je ovaj svjedok u drugom predmetu u kojem je postupak vođen isključivo protiv njega sklopio sporazum o priznanju krivice, te da je u konkretnom postupku, koji je potpuno nezavisan od prethodnog, dao iskaz kao svjedok.
34. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je Kantonalni sud u presudi detaljno odgovorio zašto je odbio prijedlog apelanata za direktno ispitivanje svjedoka E.Š. na posebnom glavnom pretresu, a na okolnosti karakteristika pucnjave i položaja leševa. Također je navedeno da se prilikom direktnog ispitivanja svjedok izjašnjavao i o karakteristikama i broju slučajeva pucnjave, te o položaju leševa, tako da su okolnosti iz prijedloga apelanata mogle biti utvrđivane prilikom unakrsnog ispitivanja odbrane pa je pravilan zaključak suda da je ponovno ispitivanje tog svjedoka radi utvrđivanja istih okolnosti ali kroz direktno ispitivanje bez zakonskog opravdanja.
35. Federalno tužilaštvo je u odgovoru naglasilo da je Sud BiH konkretni predmet mogao preuzeti u rad samo ako su stranke ili branioci podnijeli obrazložen prijedlog za preuzimanje predmeta u smislu člana 452. stav 4. ZKP FBiH, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo, jer stranke nisu iskoristile svoje diskreciono pravo.
V. Relevantni propisi
36. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; [ ], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
37. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 173. stav 1. tačka c)
Ratni zločini protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:
c) ubijanja, namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
38. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 449.
Ustupanje predmeta iz nadležnosti Suda (1) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona, dovršit će ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. (2) Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova, odnosno tužilaštava, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će ti sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, ne odluči da preuzme takav predmet. (3) U slučaju iz stava 2. ovog člana, nakon odluke Suda o preuzimanju predmeta, krivični postupak će se nastaviti u skladu s ovim zakonom.
Član 451.
Stupanje na snagu ovog zakona
Ovaj zakon stupa na snagu 1. marta 2003. godine.
39. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 22/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 24.
Stvarna nadležnost suda
Vrhovni sud Federacije, kantonalni sudovi i općinski sudovi sude u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom Federacije, odnosno zakonom kantona. Član 248. stav 1. tačka a) i stav 3. Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:
a) osporava nadležnost, (3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u suđenju u roku od osam dana. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dopuštena. Član 277. stav 1.
Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka (1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branitelja (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitanja u korist vlastitih tvrđenja. Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se i odnose na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mu mogu postavljati pitanja. Član 278.
Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet. (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbit će izvođenje takvog dokaza. Član 296. stav 2.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana
Član 452. st.1., 2. i 4.
Rješavanje predmeta primljenih u rad (1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovog zakona nastavit će se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno. (2) Predmeti istrage iz stava 1. ovog člana dostavit će se tužitelju odmah, a ako je u toku izvršenje pojedinih istražnih radnji u roku od osam dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. (4) Predmete iz nadležnosti suda Bosne i Hercegovine primljene u rad kod sudova u Federaciji do stupanja na snagu ovog zakona u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu, dovršit će ti sudovi po dosadašnjim propisima. Predmete iz nadležnosti suda Bosne i Hercegovine primljene u rad kod sudova u Federaciji, odnosno tužilaštava i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu dovršit će ti sudovi po odredbama ovog zakona, osim ako sud Bosne i Hercegovine po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja ne odluči da preuzme takav predmet. Član 459.
Stupanje na snagu ovog zakona
Ovaj zakon stupa na snagu 1. augusta 2003. godine.
40. Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.
Prijelazna odredba
Nakon formiranja Tužilaštva, svi sudovi i tužilaštva u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko Distriktu kod kojih je u toku rješavanje krivičnih predmeta koji spadaju u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, na osnovu izmijenjenog i dopunjenog člana 13. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, u kojima optužnica nije potvrđena ili nije postala pravosnažna, obavezni su o tim predmetima obavijestiti Tužilaštvo.
VI. Dopustivost
41. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-
0-Kž-07-000484 od 18. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu I-apelant je primio 27. oktobra 2008. godine, II-apelant 30. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
45. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.
46. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osiguraju prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega.
48. U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koje je propisano zakonom i da su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
49. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje se odnose na nepravilnu primjenu procesnog prava, pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog arbitrarne ocjene dokaza te povredu načela ravnopravnosti stranaka.
50. U vezi s navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
51. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
52. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude, koje je Vrhovni sud, odlučujući o podnijetoj žalbi razmotrio i u odnosu na koje je dao obrazloženja u svojoj presudi.
53. Dalje, u vezi s navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su postupak protiv njih vodili stvarno nenadležni sudovi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, što se tiče uvjeta iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prema praksi nadzornih organa Evropske konvencije, sud mora biti «ustanovljen zakonom», te da ustroj, organizacija i djelovanje sudova trebaju propisati zakonodavne vlasti (dakle, Parlament ili drugo najviše zakonodavno tijelo), a ne drugi ograni vlasti, posebno izvršne vlasti. Gledano u tom kontekstu, a imajući u vidu pozitivno zakonodavstvo koje regulira organizaciju sudstva, za Ustavni sud je nesporno da Kantonalni sud i Vrhovni sud, koji su postupali u konkretnom predmetu, s aspekta zakonskog organizacijskog okvira sudstva, ispunjavaju zahtjev iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
54. Praksa Evropskog suda o pitanju nadležnosti u kontekstu pojma «sud» je postavila kriterije kojima se služi pri donošenju odluka o tome da li ustanova koja je u pitanju predstavlja «sud» prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ističući da pojam «sud» u suštinskom smislu riječi «određuje njegova sudska funkcija, dakle to što on donosi odluke o pitanjima iz svoje nadležnosti na osnovu pravnih normi i nakon postupka koji je proveden na propisani način» (vidi Evropski sud, Belilos protiv Švicarske, presuda od 29. april 1988. godine, serija A broj 132, str. 29, stav 64). Dakle, da bi ispunio zahtjev «zakonom ustanovljenog suda» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sud ne samo da mora biti osnovan u skladu sa zakonom, već mora i suditi u okviru zakonom propisane nadležnosti.
55. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da, prema sudskoj praksi Evropskog suda, «sud» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u suštini određuje, između ostalog, i njegova nadležnost. Najzad, Ustavni sud podsjeća da način na koji će nadležne vlasti regulisati pitanje nadležnosti sudova, kao i mogućnost preuzimanja nadležnosti u određenim stvarima, predstavlja pitanje koje spada u slobodnu procjenu države. Svakako, ta slobodna procjena nije apsolutna, već je ograničena principom vladavine prava koji, između ostalog, zahtijeva da zakoni budu dovoljno precizni i jasni kako bi se izbjegla proizvoljnost u odlučivanju. Ovo je naročito važno za propise koji na bilo koji način regulišu krivično-pravnu oblast, s ciljem da se osigura provođenje pravičnog postupka. Jedan od neodvojivih elemenata pravičnog postupka je njegova zakonitost, uz koju je tijesno vezano pitanje stvarne nadležnosti suda. Da bi se kroz ovako postavljen koncept načela zakonitosti moglo u potpunosti ostvariti pravo na pravičan postupak, zakonodavac mora propisati jasna pravila o tome da samo sud koji je unaprijed određen zakonom kao nadležan može suditi za krivična djela iz njegove nadležnosti. S druge strane, ako zakonodavac želi propisati i pravila prema kojima stvarnu nadležnost u određenim krivično-pravnim stvarima može preuzeti drugi sud osim onog zakonom propisanog, onda mora, s ciljem poštovanja načela vladavine prava općenito i načela zakonitosti kao njegovog neodvojivog elementa, precizno i jasno propisati pod kojim uvjetima do toga može doći.
56. Dovodeći u vezi navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud ustanovljeni Zakonom o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 38/05 i 22/06). Članom 28. navedenog Zakona ustanovljena je krivična nadležnost Kantonalnog suda, tako da je Kantonalni sud nadležan da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora više od 10 godina ili dugotrajni zatvor, ako zakonom nije određena nadležnost drugog suda. Dalje, članom 29. istog zakona je propisano da je Vrhovni sud nadležan da odlučuje o redovnim pravnim lijekovima protiv odluka kantonalnih sudova.
57. Zatim, Ustavni sud ističe da je članom 452. ZKP FBiH (koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine) propisan način rješavanja predmeta koji su do dana stupanja na snagu navedenog zakona primljeni u rad kod drugih sudova. Stavom 1. navedenog člana je propisano da postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovog zakona nastavit će se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno. Stavom 2. istog člana propisano je da će se predmeti istrage iz stava 1. ovog člana dostavit tužitelju odmah, a ako je u toku izvršenje pojedinih istražnih radnji u roku od osam dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Dalje, stavom 4. ovog člana je propisano, između ostalog i da predmete iz nadležnosti suda Bosne i Hercegovine primljene u rad kod sudova u Federaciji, odnosno tužilaštava i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu dovršit će ti sudovi po odredbama ovog zakona, osim ako sud Bosne i Hercegovine po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja ne odluči da preuzme takav predmet.
58. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i odredbom člana 449. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona, dovršiti ti sudovi ukoliko je u tim predmetima optužnica potvrđena, odnosno stupila na pravnu snagu. Stavom 2. tog člana propisano je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH, primljene u rad kod drugih sudova, odnosno tužilaštava i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršiti ti sudovi, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, ne odluči da preuzme takav predmet.
59. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmetni spis prvobitno bio u nadležnosti Kantonalnog tužilaštva u Mostaru, te da je federalni tužitelj aktom broj POV-5/97 od 18. februara 1998. godine prenio nadležnost za postupanje na Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu. Osim toga, zapaža i da je ovaj predmet bio na razmatranju kod Tužilaštva Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije počinjena od 1991. godine. Ustavni sud primjećuje da je nakon 1. oktobra 2004. godine, u skladu s Pravilnikom o pregledu predmeta ratnih zločina čiji sastavni dio je i dokument naslovljen Orijentacioni kriteriji za ocjenjivanje osjetljivih predmeta Jedinice za pravila puta, Tužilaštvo BiH preuzelo ocjenu koji su to predmeti koji, zbog svoje težine ili zbog statusa počinitelja, moraju biti procesuirani pred Sudom BiH. Iz predmetnoga spisa proizlazi da je Tužilaštvo BiH aktom broj KTA-
RZ 137/05 od 1. juna 2005. godine izvršilo kategorizaciju predmeta i odlučilo da je Kantonalno tužilaštvo (u Mostaru) mjesno i stvarno nadležno za daljnje postupanje u konkretnom predmetu. Slijedom navedenog, odlučeno je da je Kantonalni sud (u Mostaru) mjesno i stvarno nadležan da sudi u predmetnom postupku.
60. Osim toga, iz predočenog Ustavnom sudu može se zaključiti da su apelanti na održanom ročištu za izjašnjenje o krivici izričito izjavili da ne osporavaju nadležnost Kantonalnog suda za suđenje u njihovom predmetu. Također se nisu, u smislu odredbe člana 454. stav 4. ZKP FBiH, pismeno obraćali Sudu BiH sa obrazloženim prijedlogom da preuzme krivični predmet radi suđenja. Ustavni sud, uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je istraga o predmetnom krivičnom djelu započela 1998. godine, te da do stupanja na pravnu snagu ZKP FBIH nije bila podignuta optužnica protiv apelanata, ističe da je predmet mogao preuzeti Sud BiH, radi procesuiranja apelanata, samo u slučaju da je Sud BiH, po službenoj dužnosti, ili na prijedlog stranaka u postupku, predmet preuzeo u rad. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u pogledu osnova za zasnivanje svoje nadležnosti dali detaljno obrazloženje pozivajući se na relevantne odredbe ZKP FBiH koje Ustavni sud ne smatra arbitrarnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantima sudio stvarno nadležni redovni sud i da su njihovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom dijelu neosnovani.
61. U pogledu navoda apelanata da se odluke redovnih sudova, uglavnom, zasnivaju na iskazu svjedoka E.Š. koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, pa se, stoga, njegov iskaz ne bi mogao koristiti kao jedini argument prilikom donošenja presude, pozivajući se na stavove Ustavnog suda iz presude u predmetu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, Ustavni sud ističe da u predmetu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine (objavljeno u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05) nije a priori isključio mogućnost zasnivanja presude na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, odnosno nije zaključio da bi tako nešto, samo po sebi, bilo suprotno standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U tom predmetu Ustavni sud je prvenstveno ukazao na nedostatak kvalitetnog i uvjerljivog obrazloženja u pogledu razloga zbog kojih su sudovi svoju odluku zasnivali na takvom iskazu. Prema mišljenju Ustavnog suda, zasnivanje odluke na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivice mora se razmatrati u svakom konkretnom predmetu i ne može se uspostaviti univerzalno pravilo, osim da se u takvom slučaju u postupku mora osigurati mogućnost optuženom da takav iskaz ospori, te dati uvjerljivo obrazloženje. U konkretnom predmetu redovni sudovi su koristili iskaz svjedoka E.Š. koji je u drugom predmetu zaključio sporazum o priznanju krivice, a i sam je jedan od izvršilaca ovog krivičnog djela.
62. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 16. ZKP FBiH propisano da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Dalje, da je odredbom člana 296. stav 2. ZKP FBiH propisano da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da ni jedna odredba ZKP FBiH ne propisuje da iskaz svjedoka koji je sklopio sporazum o priznanju krivice s tužilaštvom ima jaču ili slabiju dokaznu snagu. Dovodeći u vezu navedene odredbe s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud s posebnom pažnjom i brižnošću cijenio iskaz svjedoka E.Š., kako zasebno tako i dovodeći ga u vezu s drugim dokazima, kako bi se provjerila njegova dokazna snaga. Naime, s obzirom da za izvršenje krivičnopravnih radnji povodom kojih je vođen predmeti postupak, osim iskaza svjedoka E.Š. nije postojao direktan dokaz, u smislu svjedočenja očevidaca, Kantonalni sud je istakao da je s ciljem da otkloni sumnje u iskaz svjedoka E.Š. sagledao i druge relevantne činjenice, između kojih i one koje se tiču pripadnosti istoj vojnoj jedinici kojoj su pripadali i apelanti, zatim činjenicu da je s apelantima bio smješten u istoj kući i da je prijateljstvo s apelantima bilo osnovni razlog zbog kojeg se pridružio jedinici. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo i da je ovaj dokaz doveo u vezu i sa iskazom svjedoka A.K. Naime, u vezi s ovim dokazom Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud istakao da ovaj iskaz ni tokom glavnog pretresa niti u žalbi apelanti nisu osporili ni na koji način, te da zbog toga nema razloga da ne vjeruje tom svjedoku. Dalje, Kantonalni sud je sve ove pojedinačne dokaze doveo u međusobnu vezu s odbranama apelanata te izjavama oštećenih G.Z. i Z.Z.
63. Slijedom navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ocjene istinitosti navoda svjedoka E.Š. preispitali utemeljenost svakog pojedinog navoda vezanog za određena činjenična utvrđenja, kroz druge posredne ili neposredne dokaze. U stvaranju mozaika dešavanja i učešća apelanata u konkretnoj inkriminaciji sud je tražio čvrstu i logičnu povezanost, tako da činjenični zaključak o njihovoj krivici bude jedini mogući zaključak. Redovni sudovi su obrazložili kako su na osnovu posrednih dokaza, dovodeći ih u međusobnu vezu, stvorili kompletnu sliku o utvrđivanju pojedinih detalja i slijeda dešavanja, tako da se ti bitni činjenični detalji poklapaju s odbranama apelanata i daju mogućnost identifikovanja određenih situacija pobliže predstavljenih činjeničnim supstratom izreke napadane presude.
64. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje o tome zašto prihvataju iskaz svjedoka E.Š. prilikom izvođenja zaključka da su apelanti počinili radnje koje im se stavljaju na teret a koje su za posljedicu imale ubistvo civila u selu Grabovica. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na objektivan način utvrdili druge bitne činjenice u ovom predmetu, odnosno ubijanje civila koje se desilo prethodnog dana, zatim prisustvo apelanata na lokalitetu na kojem se desio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, uloga apelanata, tj. njihova pripadnost jedinici čiji su pripadnici izvršili ubistva, kao i sama činjenica izvršenja ubistava. Zatim primjećuje da su redovni sudovi, kod postojanja tako utvrđenih činjenica, prihvatili iskaz svjedoka E.Š. iz kojeg su zaključili da su upravo apelanti izvršili naredbu N.V. nakon koje je slijedilo ubistvo tri člana porodice Zadro. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda proizlazi da apelanti iskaz ovog svjedoka nisu osporavali tokom cijelog postupka. Dalje, iz obrazloženja presuda proizlazi da su redovni sudovi ocijenili da ne postoje bilo kakve naznake da svjedok E.Š. ima interes da neosnovano tereti apelante, a njegov iskaz su redovni sudovi doveli i u vezu s drugim provedenim dokazima.
65. Također, Ustavni sud primjećuje da je u presudama navedeno da nije bilo sporno da su apelanti u prijateljskim odnosima s navedenim svjedokom, a odbrana ga nije unakrsno ispitivala, mada je imala takvu mogućnost. Kod postojanja takvih okolnosti Ustavni sud ne može smatrati proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova u pogledu prihvatanja iskaza svjedoka E.Š. prilikom izvođenja zaključka da su apelanti izvršili ubistvo civila za koje su osuđeni. Ustavni sud smatra da su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno cijenili dokaze, odnosno nije našao elemente koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je neosnovano pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04 u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje jer se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasnivala na iskazu svjedoka koji je s tužiteljem sklopio sporazum o priznanju krivice, pri čemu redovni sudovi u tom predmetu, za razliku od konkretnog slučaja, nisu dali logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu tog i drugih provedenih dokaza.
66. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi odluku o krivici apelanata zasnovali ne samo na iskazu svjedoka koji je s tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice, nego i na više drugih posrednih dokaza i indicija koje u svojoj ukupnosti tvore čvrst inicijalni krug koji potkrepljuju navode svjedoka E.Š. i ukazuju na jedini mogući zaključak, da su apelanti van svake razumne sumnje počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, te da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u ovom dijelu neosnovani.
67. Zatim, Ustavni sud primjećuje da apelanti ističu da u konkretnom krivičnom postupku navodno nisu tretirani kao ravnopravna stranka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose na neprihvatanje njihovog prijedloga da se ponovno sasluša svjedok E.Š., kao „svjedok odbrane“. Iz navedenog proizlazi da se apelanti pozivaju na garancije iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da garancije iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđeno u stavu 1. toga člana i izraženog u pravu na ravnopravnost strana u postupku. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiteljem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
68. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije spisa proizlazi da je svjedok E.Š. ispitan na glavnom pretresu održanom 5. juna 2007. godine. Tom prilikom su apelanti imali mogućnost da tog svjedoka unakrsno ispitaju, u skladu s odredbom člana 277. stav 1. ZKP FBiH, te na taj način diskredituju njegov iskaz. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti na glavnom pretresu, nakon direktnog ispitivanja svjedoka E.Š., propustili mogućnost da ga unakrsno ispitaju. Ustavni sud zapaža da apelantima sud nije uskratio mogućnost da unakrsno ispitaju ovog svjedoka, odnosno da daju svoje komentare na njegov iskaz. Dalje, Ustavni sud ističe da iz odgovora na apelaciju koju je dostavio Vrhovni sud proizlazi da je pitanja koja su apelanti trebali da postave svjedoku E.Š. već postavilo tužilaštvo.
69. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 278. ZKP FBiH propisano u kojim slučajevima sud na glavnom pretresu neće dopustiti pitanje ili dokaz. Stavom 2. navedenog člana je propisano da ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbit će izvođenje takvog dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odbijanje izvođenja ovog dokaza izvršeno u skladu s procesnim ovlaštenjima suda u krivičnom postupku. Ustavni sud ističe i da je Kantonalni sud u tom smislu, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP FBiH, dao detaljno i jasno obrazloženje zašto nije dozvolio provođenje ovog dokaza. Također, Ustavni sud uočava da je ove zaključke Kantonalnog suda prihvatio kao pravilne i Vrhovni sud, ne nalazeći bilo kakve nelogičnosti, te cijeneći da su, kako je već rečeno, apelanti imali mogućnost da taj iskaz ospore unakrsnim ispitivanjem, a kojom se nisu koristili isključivo svojim propustom. Dalje, obrazloženje Kantonalnog suda u vezi s ovim dokazom i po mišljenju Ustavnog suda ne izgleda neargumentirano i proizvoljno.
70. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svojim postupanjem ispoštovao svoju obavezu postavljenu članom 6. stav 3. d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda,zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je donio zaključke o provedenim dokazima, kao i da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predloženi dokaz koji su apelanti zahtijevali. S obzirom na činjenicu da su redovni sudovi obrazložili zašto nisu prihvatili prijedlog apelanata za ponovno saslušanje svjedoka E.Š., Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije neosnovani.
71. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
72. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije kada su apelantima sudili stvarno nadležni sudovi koji su za svoje odluke dali detaljna i jasna obrazloženja i kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojem je apelantima omogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku, odnosno da izvode svoje dokaze i ispituju dokaze suprotne strane u okviru zakonom propisanog postupka, te kada je redovni sud dao jasne i nedvosmislene razloge zašto je odlučio da ne provede dokaz koje su predložili apelanti.
73. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
74. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati ponovni zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
75. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović