Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2527/08 (S. L.)
Odluka donesena 25. 10. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2527/08
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2527/08, rješavajući apelaciju Stanoje Lujića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stanoje Lujića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0- Pžp-08-000-131 od 10. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Pr-07-00-00956 od 19. februara 2008.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stanoja Lujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 15. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp- 08-000-131 od 10. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-Pr-07-00-00956 od 19. februara 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Republičke uprave za inspekcijske poslove – Odjeljenje Doboj – Inspekcija rada i zaštite na radu (u daljnjem tekstu: Inspekcija rada), zatraženo je 4. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. septembra 2008. godine, Osnovni sud 18. septembra 2008. godine, a učesnik u postupku 22. septembra 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. oktobra 2008. godine.
5. Na osnovu člana 33 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 26. juna 2011. godine i 25. jula 2011. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi zapisnik sa usmenog pretresa održanog pred Osnovnim sudom 11. februara 2011. godine u predmetu broj 085-0-Pr-07-00- 00956.
6. Osnovni sud je traženi zapisnik dostavio Ustavnom sudu 1. avgusta 2011. godine. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 085-0-Pr-07-00-00956 od 19. februara 2008. godine apelant je proglašen odgovornim zato što kao vlasnik ZR Grafička radnja „RPS-Grafika“, sa poslovnim sjedištem u Doboju, nije kolektivno osigurao od nesreće na poslu zaposlene radnike Đ. S., S. T, D. K. i S. L., a što je utvrđeno inspekcijskim pregledom od 13. septembra 2007. godine u 09.30 časova. Apelant je time postupio suprotno odredbi člana 74 Zakona o radu i počinio prekršaj iz člana 180 stav 2 tačka 3 navedenog zakona, te je uz primjenu člana 10 Zakona o prekršajima kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Inspekcija rada apelantu izdala Prekršajni nalog broj 011499 od 14. septembra 2007. godine zbog prekršaja iz člana 180 stav 2 tačka 3 Zakona o radu. S obzirom na to da je apelant podnio zahtjev za sudsko odlučivanje, Osnovni sud je zakazao usmeni pretres i sproveo dokazni postupak u kom je izvršio uvid u Zapisnik o izvršenoj kontroli broj 044384 od 13. septembra 2007. godine, Prekršajni nalog broj 011499 od 14. septembra 2007. godine, te saslušao apelanta i ovlašćenog predstavnika Inspekcije rada. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja prekršaja iz člana 180 stav 2 tačka 3 Zakona o radu, te da je apelant, s obzirom na to da ne postoje okolnosti koje isključuju njegovu prekršajnu odgovornost, odgovoran za navedeni prekršaj. Osnovni sud je naveo da je ovakva ocjena suda proizašla iz uvida u zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu, te iz apelantove odbrane. Dalje, apelant nije osporavao da je prilikom kontrole utvrđeno da zaposlene radnike nije kolektivno osigurao od nesreće na poslu, shodno odredbi člana 74 Zakona o radu. Navedena činjenica je utvrđena i uvidom u zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu slijedom čega je Osnovni sud smatrao dokazanim da je apelant postupio suprotno odredbi člana 74 Zakona o radu. Osnovni sud nije prihvatio apelantovu odbranu, odnosno tvrdnju da navedeno postupanje ne predstavlja obilježje prekršaja iz člana 180 stav 2 tačka 3 Zakona o radu. Osnovni sud je istakao da je u članu 180 stav 2 tačka 3 Zakona o radu propisano da će se poslodavac kazniti ako sa radnicima primljenim na rad ne zaključi ugovor o radu, ili ako radnika primljenog na rad ne prijavi na osiguranje u smislu člana 74 Zakona o radu. Kako je članom 74 Zakona o radu, pored ostalih osiguranja, propisana i obaveza kolektivnog osiguranja od nesreće na poslu, to proizilazi da je članom 180 stav 2 tačka 3 Zakona o radu propisana kazna i za poslodavca koji kolektivno ne osigura radnika od nesreće na poslu, te je Osnovni sud zbog toga odbacio apelantovu odbranu kao nevjerodostojnu i usmjerenu na izbjegavanje prekršajne odgovornosti.
10. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu zbog bitne povrede prekršajnog postupka i povrede materijalnog prava jer smatra da je Osnovni sud pogrešno primijenio odredbe zakona s obzirom na to da radnja u rješenju ne predstavlja prekršaj. Apelant je, takođe, istakao da mu je povrijeđeno pravo na fer i pravičan postupak u odnosu na nepristrasnost Osnovnog suda. Apelant ističe da je, nakon što je završen usmeni pretres i nakon što je apelant izašao iz sudnice, inspektor koji je kod apelanta vršio nadzor i koji je trebao biti svjedok, ali od kog je ovlašćeni predstavnik Inspekcije rada odustao, ušao u sudnicu u kojoj su još uvijek bili ovlašćeni predstavnik Inspekcije rada, sudija i zapisničar, te da apelant ne zna šta se nakon toga događalo. Apelant je predložio da Okružni sud izvrši uvid u zapisnik sa usmenog pretresa pred prvostepenim sudom.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Osnovnog suda broj 085-0-Pr-07-00- 00956 od 19. februara 2008. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Pžp-08-000- 131 od 10. juna 2008. godine. Tim je rješenjem sud odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da su neosnovani apelantovi prigovori da je Osnovni sud izvršio povredu materijalnog propisa o prekršajima. Naime, odredbom člana 74 Zakona o radu propisana je obaveza poslodavca da sve zaposlene radnike kolektivno osigura od nesreće na poslu kod odgovarajuće organizacije, a odredbom člana 180 stav 2 tačka 3, suprotno postupanje je sankcionisano kao prekršaj. Stoga i činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, tj. da apelant kao vlasnik ZR Grafička radnja „RPS-Grafika“, sa poslovnim sjedištem u Doboju, nije kolektivno osigurao od nesreće na poslu zaposlene radnike, a što je utvrđeno inspekcijskim pregledom od 13. septembra 2007. godine, prema ocjeni Okružnog suda, nesumnjivo ukazuju na to da su u apelantovim radnjama sadržana sva obilježja prekršaja za koji je i proglašen odgovornim.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant u apelaciji navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant prvenstveno ističe da je Osnovni sud, donoseći prvostepeno rješenje, prekršio odredbu člana 48 Zakona o prekršajima, jer nije održan usmeni pretres u skladu sa pravilima utvrđenim ovom odredbom. Prema apelantovim navodima, Osnovni sud nije omogućio apelantu kao okrivljenom da se izjasni na navode podnosioca zahtjeva jer je udaljen nakon saslušanja, a podnosilac zahtjeva je naknadno saslušan i apelant nije imao priliku da se izjasni na njegove navode. Apelant, takođe, ističe da Osnovni sud nije primijenio odgovarajući zakon. Naime, odredbom člana 180 stav 2 tačka 3 Zakona o radu propisano je da će se kazniti poslodavac ako sa radnicima primljenim na rad ne zaključi ugovor o radu ili ako radnika primljenog na rad ne prijavi na osiguranje, u smislu odredbe člana 74 Zakona o radu, a u kom stoji: „Poslodavac je dužan da sve zaposlene radnike prijavi na zdravstveno osiguranje, penzijsko-invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, u skladu sa zakonom, kao i da ih kolektivno osigura od nesreće na poslu kod odgovarajuće organizacije za osiguranje“. Apelant smatra da su sudovi pogrešno zaključili da su u radnjama koje mu se stavljaju na teret sadržana obilježja prekršaja za koji je proglašen odgovornim, odnosno da Zakonom o radu navedeni prekršaj nije propisan, pa su sudovi svojim tumačenjem zakona prekršili osnovno pravilo postupka „nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege“. Dalje, ističe da se drugostepeni sud nije izjasnio o navodima žalbe i da nije ozbiljno razmatrao predmet nego je uopšteno obrazložio odbijanje žalbe. Ovakvim postupanjem, prema apelantovom mišljenju, sud je povrijedio i apelantovo pravo na imovinu jer je proizvoljnim tumačenjem zakonskih odredbi i izricanjem kazne i troškova postupka, u nezakonitom postupku, umanjio apelantovu imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji a koja su zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je prvostepeni prekršajni postupak vođen shodno odredbama Zakona o prekršajima iz poglavlja VIII uz primjenu odgovarajućih odredbi Zakona o krivičnom postupku čije se odredbe, shodno članu 8 Zakona o prekršajima, primjenjuju u prekršajnim postupcima po principu mutatis mutandis. Osnovni sud je naveo da je uvidom u zapisnik o usmenom pretresu od 11. februara 2008. godine vidljivo da su na pretresu tokom cijelog postupka bili prisutni i apelant i predstavnik ovlašćenog organa. Dalje je navedeno da se iz zapisnika na nesumnjiv način može utvrditi da je, nakon što je apelant osporio odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret, predstavnik ovlašćenog organa u apelantovom prisustvu iznio šta mu se stavlja na teret i predložio dokaze kojim dokazuje osnovanost navoda podnosioca, te da je, nakon toga, apelantu omogućeno da iznese svoju odbranu, što je on i učinio, takođe u prisustvu predstavnika ovlašćenog organa, i nije predložio izvođenje nijednog dokaza. Osnovni sud je zaključio da iz zapisnika o usmenom pretresu jasno proizilazi da su netačne apelantove tvrdnje da on nije imao mogućnost da se izjasni na navode podnosioca zahtjeva, zbog toga što je podnosilac zahtjeva svoje navode iznio prije odbrane okrivljenog, u njegovom prisustvu, a nakon čega je apelant dao svoju odbranu, tj. izjasnio se na navode podnosioca zahtjeva. Dakle, u toku trajanja usmenog pretresa, cijelo vrijeme su istovremeno bili prisutni i okrivljeni i predstavnik učesnika u postupku.
15. Učesnik u postupku je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi neosnovani zbog toga što su apelantove tvrdnje netačne, prije svega zbog toga što je apelant učestvovao na usmenom pretresu, te se, kao i podnosilac zahtjeva, izjasnio o svim navodima. Takođe je navedeno da u postupku pred sudom nije došlo do povrede pravila postupka „nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege“.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o radu - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 74.
Poslodavac je dužan da sve zaposlene radnike prijavi na zdravstveno osiguranje, penzijsko-invalidsko osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti, u skladu sa zakonom, kao i da ih kolektivno osigura od nesreće na poslu kod odgovarajuće organizacije za osiguranje. Član 180. stav 2.
Novčanom kaznom u iznosu od 2.000 do 15.000 konvertibilnih maraka kazniće se za prekršaj poslodavac:
3. ako sa radnikom primljenim na rad ne zaključi ugovor o radu ili ako radnika primljenog na rad ne prijavi na osiguranje u smislu člana 74. ovog zakona; [...]
17. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Prava lica okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo:
a) da se smatraju nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom;
b) da u najkraćem roku budu obaviještena, detaljno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;
c) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu odbrane;
d) da se brane lično ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on obezbijedi besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde;
e) da ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uslovima kao i svjedoka koji ih terete i
f) da dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu.
Član 8.
Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se takođe mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: Poglavlje I pod nazivom “Osnovna načela”; Poglavlje IV Odjeljak 3 pod nazivom “Razdvajanje i spajanje postupaka”; Poglavlje V pod nazivom “Izuzeće”; Poglavlje VII pod nazivom “Branilac”; Poglavlje VIII pod nazivom “Podnesci i zapisnici” Poglavlje IV pod nazivom “Rokovi”; Poglavlje XIII pod nazivom “Troškovi Krivičnog postupka”; Poglavlje XIV pod nazivom “Imovinsko pravni zahtjevi”; Poglavlje XV Odjeljak 1 pod nazivom “Pretres stana i drugih prostorija i lica”; Poglavlje XV Odjeljak 2 pod nazivom “Oduzimanje predmeta i stvari”; Poglavlje XV Odjeljak 4 pod nazivom “Ispitivanje osumnjičenog”; Poglavlje XV Odjeljak 5 pod nazivom “Ispitivanje svjedoka”; Poglavlje XV Odjeljak 6 pod nazivom “Uviđaj na licu mjesta i rekonstrukcija događaja”; Poglavlje XV Odjeljak 7 pod nazivom “Vještačenje”; Poglavlje XXI pod nazivom “Glavni pretres”, Poglavlje XXIII Odjeljak 1 pod nazivom “Žalba na prvostepenu presudu”; Poglavlje XXVI pod nazivom “Postupak prema maloljetnicima” i Poglavlje XXIX pod nazivom “Postupak za primjenu mjera bezbjednosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uslovne osude”. (3) U slučaju bilo kakvih nesaglasnosti između navedenih odredbi Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku i ovog zakona, primjenjivaće se odredbe ovog zakona. Upućivanje na odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnosi na tužioca će se na odgovarajući način primjenjivati na svaki ovlašćeni organ.
Član 10.
Novčana kazna (1) Novčana kazna se može propisati u određenom rasponu ili u fiksnom iznosu. (2) Kada zakon određuje raspon u visini novčane kazne za određeni prekršaj, sud će odrediti visinu kazne uzimajući u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, uključujući, ali ne ograničavajući se na težinu prekršaja i njegove posljedice, stepen odgovornosti okrivljenog, uvid u evidenciju o njegovim prethodnim prekršajima, njegovu finansijsku situaciju, kao i da li je iskazao kajanje.
(3) Novčana kazna za fizičko lice ne može se propisati u iznosu nižem od 20 KM, za odgovorno lice u pravnom licu u iznosu nižem od 50 KM, a za pravno lice u iznosu nižem od 500 KM.
(4) Za prekršaj propisan zakonom novčana kazna se može propisati, za fizičko lice do 1.500 KM, za odgovorno lice u pravnom licu do 3.000 KM, a za pravno lice do 15.000 KM. Član 48.
Postupak na usmenom pretresu (1) Usmeni pretres počinje objavljivanjem glavnog sadržaja prekršajnog naloga ili zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Sud će tražiti od okrivljenog da se izjasni o tome da li prihvata odgovornost. Ako prihvati odgovornost, sud će razmatrati samo vrstu i visinu sankcije. U tom slučaju rješenje ne treba sadržavati obrazloženje a u pouci o pravnom lijeku će se navesti da se okrivljeni može žaliti samo u pogledu sankcije i zaštitne mjere. Ako okrivljeni ne prihvati odgovornost za učinjeni prekršaj, sud će pozvati predstavnika ovlašćenog organa da izloži šta se stavlja na teret okrivljenom.
(2) Teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj je na ovlašćenom organu. (3) Okrivljeni ima pravo da iznese svoju odbranu, ali nije obavezan da govori ili da iznosi dokaze.
(4) Svaka strana ima pravo da bude saslušana i da ispita svjedoke koje je pozvala protivna strana.
(5) Svaka strana ima pravo da prezentuje dokaze i da podnosi prijedloge tokom usmenog pretresa.
(6) Svaka strana ima pravo na zastupanje ili pomoć od strane advokata.
(7) Usmeni pretres će biti sproveden od strane suda na način koji okrivljenom garantuje sva prava predviđena članom 6. ovog zakona.
(8) Usmeni pretres je otvoren za javnost, osim ako sud odredi da je isključivanje sredstava informisanja ili javnosti opravdano radi zaštite morala, javnog reda i nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnosti stranaka, ili u stepenu kada je to stvarno neophodno u posebnim slučajevima kada bi publicitet prejudicirao interese pravde.
(9) Kopije pisanog dokaza koji je dostavljen na usmenom pretresu zadržavaju se u spisu predmeta. O toku pretresa vodiće se zapisnik koji sadrži sažete podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U narativnoj formi se u zapisnik unosi samo ono što je bitno u datim izjavama i svjedočenjima. Pitanja se unose u zapisnik jedino ako su bitna za shvatanje odgovora. Tonski zapisi ili doslovni prepisi saslušanja se neće vršiti, osim u slučajevima kad sud odredi da je to opravdano postojanjem posebnih okolnosti. (10) Svakom ko ima opravdani interes može se na pismeni zahtjev dozvoliti razmatranje i kopiranje spisa.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 013-0-Pžp-08-000 131 od 10. juna 2008. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. avgusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenljivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta, u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“, u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije, daje se na osnovu sljedećih kriterijuma: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, i, da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“, oni moraju biti kumulativno ispunjeni. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenljiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21 i 22).
25. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na pravo na javnu raspravu i suđenje pred nepristrasnim sudom. Apelant, takođe, navodi da su sudovi proizvoljno tumačili i relevantne materijalno-pravne propise prilikom utvrđivanja njegove prekršajne odgovornosti.
26. Ustavni sud smatra da zahtjev za pravično saslušanje, u principu, podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je usko povezano s pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravom da se može pratiti postupak (vidi Evropski sud za ljudska prava, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza, Evropski sud za ljudska prava je smatrao da, mada to nije izričito pomenuto u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, cilj navedenog člana kao cjeline pokazuje da lice „optuženo za krivično djelo“ ima pravo da učestvuje na saslušanju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može biti kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje da li je takav izuzetak dozvoljen zavisi od okolnosti slučaja, ali, u principu, izuzetak je dozvoljen ako je optuženi bio prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46).
27. U konkretnom slučaju, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo da učestvuje u usmenom pretresu i da je Osnovni sud, donoseći prvostepeno rješenje, prekršio odredbu člana 48 Zakona o prekršajima, jer nije održan usmeni pretres u skladu sa pravilima utvrđenim ovom odredbom. Prema apelantovim navodima, Osnovni sud nije omogućio apelantu kao okrivljenom da se izjasni na navode podnosioca zahtjeva, jer je, nakon što je saslušan, udaljen, a podnosilac zahtjeva je naknadno saslušan i apelant nije imao priliku da se izjasni na njegove navode. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelantu bilo omogućeno da prisustvuje cijelom toku usmenog pretresa pred prvostepenim sudom i da je ravnopravno učestvovao, odnosno imao mogućnost da se izjasni na navode ovlašćenog predstavnika Inspekcije rada. Naime, iz zapisnika sa usmenog pretresa održanog pred Osnovnim sudom 11. februara 2011. godine jasno proizilazi da je apelant bio prisutan tokom cijelog usmenog pretresa, te da se izjašnjavao o svim navodima ovlašćenog predstavnika Inspekcije rada. Dakle, apelant ne nudi bilo kakve dokaze koji bi ukazali na to da je Osnovni sud utvrđivao činjenice relevantne za njegovu odgovornost na osnovu dokaza koji nisu sprovedeni u njegovom prisustvu i u pogledu kojih nije mogao da se izjasni, odnosno da ih osporava. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
U vezi s navodima koji se odnose na pristrasnost Osnovnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, sem ukoliko se to ne ospori ubjedljivim dokazima. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudija nije nepristrasan, stav dotičnog lica važan je ali ne i odlučujući. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, stav 28, objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. U konkretnom slučaju, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud jer je, nakon što je završen usmeni pretres i nakon što je apelant izašao iz sudnice, inspektor koji je kod apelanta vršio nadzor i koji je trebao biti svjedok, ali od kog je ovlašćeni predstavnik Inspekcije rada odustao (povukao prijedlog da bude svjedok), ušao u sudnicu u kojoj su još uvijek bili ovlašćeni predstavnik Inspekcije rada, sudija i zapisničar, te da apelant ne zna šta se nakon toga događalo. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelantu, kao što je Ustavni sud već prethodno utvrdio, bilo omogućeno da prisustvuje cijelom toku usmenog pretresa pred prvostepenim sudom i da je ravnopravno učestvovao, odnosno imao mogućnost da se izjasni na navode ovlašćenog predstavnika Inspekcije rada. Takođe, apelant ne nudi niti jedan dokaz da je ovo (ulazak navedenog lica u sudnicu nakon što je pretres okončan) na bilo koji način uticalo na utvrđivanje njegove odgovornosti. Štaviše, apelant nije ponudio nijedan dokaz da je navedeni inspektor zaista ušao u sudnicu u kojoj su još uvijek bili ovlašćeni predstavnik Inspekcije rada, sudija i zapisničar. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je mišljenja da se ne može smatrati „objektivno opravdanom“ apelantova „bojazan“ da je prvostepeni sud bio pristrasan jer je nakon okončanja glavnog pretresa u sudnicu ušlo lice koje je zaposleno u Inspekciji rada.
29. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode iznosio i u žalbi protiv rješenja Osnovnog suda predlažući da Okružni sud izvrši uvid u zapisnik sa usmenog pretresa pred Osnovnim sudom, kao i da se Okružni sud u pogledu tih navoda nije posebno izjašnjavao, a zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
30. Ustavni sud podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje kao takve ocijeni nadležni sud. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje na to da je Okružni sud propustio da se osvrne na žalbene navode u pogledu dokaza koji su sprovedeni pred prvostepenim sudom i na kojim se zasnivalo prvostepeno rješenje. Ustavni sud, u ovom kontekstu, apostrofira svoj stav da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud, u principu, nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna, te je imala za posljedicu kršenje ustavnih prava. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
31. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na osnovu dokaza sprovedenih u prvostepenom postupku utvrdio da je apelant propustio da kolektivno osigura svoje zaposlenike od nesreće na poslu kod odgovarajuće organizacije za osiguranje, kako je to predviđeno odredbom člana 74 stav 2 Zakona o radu, a što nije ni apelant osporavao u postupku. Osnovni sud je utvrdio da su se na ovaj način stekla sva bitna obilježja prekršaja iz člana 180 stav 2 tačka 3 Zakona o radu, kojim je propisano da će se poslodavac kazniti ako sa radnicima primljenim na rad ne zaključi ugovor o radu, ili ako radnika primljenog na rad ne prijavi na osiguranje u smislu člana 74 Zakona o radu, te da je apelant odgovoran za navedeni prekršaj s obzirom na to da ne postoje okolnosti koje isključuju njegovu prekršajnu odgovornost. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da, kako je članom 74 Zakona o radu, pored ostalih osiguranja, propisana i obaveza kolektivnog osiguranja od nesreće na poslu, to proizilazi da je članom 180 stav 2 tačka 3 Zakona o radu propisana kazna i za poslodavca koji kolektivno ne osigura radnika od nesreće na poslu. Ovakvo obrazloženje Osnovnog suda je u cijelosti podržao i Okružni sud. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, bilo pri tumačenju i primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
34. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te da u apelaciji nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli ukazati na to da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na apelantovo pravo na javnu raspravu, budući da je apelantu bilo omogućeno da prisustvuje suđenju na kom je mogao iznijeti svoju odbranu i suprotstaviti svoje argumente navodima suprotne strane.
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pristrasnost sudije kada u spisu predmeta nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajući sudija Osnovnog suda bio pristrasan, a apelant, sem svojih navoda, nije ponudio nikakve dokaze koji bi učinili vjerovatnim da je postupajući sudija prilikom rješavanja konkretnog predmeta bio pristrasan i da je svoju odluku zasnovao na činjenicama utvrđenim van usmenog pretresa.
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredbi Zakona o radu ne izgleda proizvoljna.
38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović