Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2225/11 (V. M.)

Odluka donesena 25. 10. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Razvod braka
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Dijete
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2225/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2225/11, rješavajući apelaciju Vanise Mešković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. oktobra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vanise Mešković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 006955 11 Gž od 28. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju broj 033-1-P-10-000045 od 23. februara 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vanisa Mešković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnijela je 26. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 006955 11 Gž od 28. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-1-P-10- 000045 od 23. februara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog F.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 28. i 23. juna 2011. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 26. augusta 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 033-1-P-10-000045 od 23. februara 2011. godine razveden je brak između apelantice i tuženog zaključen 18. augusta 2005. godine, određeno da njihovo mldb. dijete A.M., rođeno 23. marta 2006. godine (u daljnjem tekstu: dijete), živi sa tuženim koji će vršiti roditeljsko staranje, a apelantica obavezana da doprinosi za izdržavanje djeteta u iznosu od 150,00 KM mjesečno, počev od 23. februara 2011. godine. Istom presudom određeno je da apelantica sa djetetom kontaktira telefonom, da će dijete svakog posljednjeg vikenda u mjesecu boraviti sa apelanticom koja će dijete preuzimati od tuženog na autobuskoj stanici u subotu u devet sati i vraćati ga tuženom u nedjelju u 15 sati na isto mjesto, te da će dijete boraviti sa apelanticom za vrijeme jednog vjerskog blagdana i za vrijeme godišnjeg odmora s tim da će se o vremenu i mjestu preuzimanja djeteta za to vrijeme apelantica i tuženi posebno dogovoriti. Takođe, istom presudom obavezan je tuženi da omogući održavanje ličnih odnosa i međusobno kontaktiranje apelantice sa djetetom, te da će se u suprotnom navedeno izvršiti prinudnim putem. Istom presudom određeno je da stranke snose po jednu polovinu troškova postupka.

7. Obrazlažući dio presude kojim je odlučivano o povjeravanju djeteta na roditeljsko staranje, Općinski sud je naveo da je na osnovu člana 142. Porodičnog zakona, a nakon provedenih dokaza (platne liste, ugovor o radu, izvještaj JU Centar za socijalni rad Kladanj, saslušanja apelantice i tuženog), utvrdio odlučne činjenice koje se tiču socijalnih, stambenih, meterijalnih i porodičnih prilika, kao i druge činioce koji se tiču prilika roditelja i djeteta, a koji su od utjecaja na pravilan odgoj, fizički i psihički razvoj djeteta, te dijete povjerio tuženom.

8. Pojašnjavajući navedeno, Općinski sud je istakao da iz izvještaja JU Centar za socijalni rad Kladanj (u daljnjem tekstu: Centar) slijedi da tuženi sa djetetom živi u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima u kući koja je renovirana i koja zadovoljava higijensko-tehničke uvjete, da se tuženi izdržava povremenim angažiranjem na poslovima moleraja i fasada, te mjesečno zaradi oko 1.000,00 KM, da njegovi roditelji imaju mjesečna primanja u iznosu od 740,00 KM, da majka tuženog boluje od dijabetesa, a ostali članovi te zajednice nemaju zdravstvenih poteškoća, te da je prijedlog Centra da dijete živi sa tuženim, a da apelantica doprinosi izdržavanju i da se osigura da ona kontaktira sa djetetom. Općinski sud je naveo da Centar nije dostavio izvještaj o socijalnim i ekonomskim prilikama za apelanticu, jer ona živi u Sloveniji. Dalje, navedeno je da iz apelanticinog iskaza slijedi da ona smatra da dijete treba povjeriti njoj kao majci zbog uzrasta djeteta i zbog toga što živi u Sloveniji i stalno je zaposlena za naredne dvije godine, da ima plaću od 600,00 do 650,00 eura, da trenutno živi u stanu svojih roditelja, da bi dijete, dok ona radi, bilo u vrtiću koji se nalazi 500 m od stana i u blizini kojeg se nalaze škola, ambulanta i bolnica. Smatra da dijete ne bi trebalo povjeriti tuženom, jer on nije stalno zaposlen, nema nikakvih prihoda za izdržavanje, roditelji mu ne rade, majka boluje od dijabetesa i koja je, dok je ona s njima živjela, izgubila svijest zbog sniženja šećera u krvi, tako da bi to izazvalo traume kod djeteta. Općinski sud je, dalje, naveo da iz iskaza tuženog proizlazi da je, nakon prekida bračne zajednice, dijete boravilo tri mjeseca kod apelantice u Sloveniji, a da od 18. maja 2010. godine dijete živi s njim i njegovim roditeljima, da su stambeni uvjeti u kojim živi dobri, da dijete ima svoju sobu i da se potpuno „saživjelo“ s njim i njegovim roditeljima, da se adaptiralo na sredinu u kojoj živi i da je veoma vezano za oca, da njegovi roditelji pozitivno utječu na dijete, pravilno ga odgajaju i brinu se o njemu, te da on iz ponašanja djeteta ne osjeti da dijete pati za apelanticom. Dalje, naveo je da radi kao građevinski radnik i ostvaruje zaradu oko 1.000,00 KM kad je „sezona“, a kad nije od 300,00 do 500,00 KM, da nakon posla redovno dolazi kući i sve slobodno vrijeme provodi sa djetetom, da njegovi roditelji imaju prihode od oko 800,00 KM, da imaju zemlju koju obrađuju, da drže stoku tako da se sav novac koji zarade on i njegovi roditelji koristi zajedno za izdržavanje porodice. Smatra da je bolje da dijete živi s njim, jer apelantica živi u stanu svojih roditelja za koji plaćaju stanarinu, komunalije i ostale troškove, stalno su u kreditima, da apelanticini brat i sestra loše utječu na dijete, te da apelantica i njena majka koriste tablete za smirenje.

9. Općinski sud je zaključio da su stambene prilike u kojim živi tuženi povoljnije od apelanticinih, jer on živi u zajdničkom domaćinstvu sa djetetom i svojim roditeljima, higijensko-tehnički uvjeti stanovanja su zadovoljavajući, dijete ima svoju sobu, što nije slučaj kod apelantice koja živi sa roditeljima, bratom i sestrom i dijete nema svoju sobu. Dalje, sud je zaključio da su materijalne prilike i apelantice i tuženog gotovo identične, ali zbog većeg životnog standarda u Sloveniji, apelantica troši više za svoje izdržavanje i ostale životne poterbe nego tuženi koji živi u BiH, da su porodične prilike tuženog za odgoj djeteta zadovoljavajuće, da se tuženi dobro brine o djetetu, da mu u tome pomažu roditelji. Dalje, zaključeno je da, pošto apelantica nije osporila ponašanje svoga brata i sestre prema djetetu dok je dijete bilo u Sloveniji, to se može ocijeniti kao nepovoljno za odgoj i vaspitanje djeteta, da je tačno da boravak djeteta u vrtiću pozitivno utječe na socijalizaciju i odgoj, ali i boravak i odrastanje u skladnoj i harmoničnoj porodici više doprinosi pravilnom odgoju i psiho-fizičkom razvoju djeteta. Pored toga, mora se uzeti u obzir i činjenica da je dijete od rođenja živjelo u porodici tuženog, da je samo tri mjeseca boravilo sa apelanticom i njenom porodicom, da od maja 2010. godine ponovo živi u porodici tuženog iz čega proizlazi da se dijete potpuno adaptiralo na sredinu u kojoj živi, da se izgradila čvrsta emotivna veza između tuženog i djeteta, kao njegove porodice, tako da bi odvajanje iz ove sredine i privikavanje na novi život i novu sredinu negativno utjecalo na dijete. Općinski sud je istakao da nije prihvatio apelanticine navode da je stalno zaposlena u Sloveniji, jer iz ugovora o radu slijedi da je zaključen do 18. oktobra 2011. godine, tj. do isteka radne vize, a to što tuženi nije stalno zaposlen, ne može potvrditi da on nema sredstava za izdržavanje pri činjenici da radi i ima stalnu mjesečnu zaradu. U odnosu na apelanticine navode da, zbog uzrasta djeteta, dijete treba povjeriti njoj, Općinski sud je istakao da uzrast djeteta nije odlučujući razlog za donošenje odluke kome dijete treba povjeriti, jer pored ove činjenice, koja je svakako važna, imaju utjecaj i drugi faktori i okolnosti. Vezano za apelanticine navode u vezi sa zdravstvenim stanjem majke tuženog, Općinski sud je istakao da nisu osnovani, jer je zdravlje njegove majke zadovoljavajuće. Općinski sud je zaključio da je u interesu djeteta da ono živi sa tuženim kao ocem koji će vršiti roditeljsko staranje.

10. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 P 006955 11 Gž od 28. aprila 2011. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 280,80 KM. Obrazlažući razloge svoje odluke, Kantonalni sud je istakao da apelantica neosnovano ukazuje da prvostepeni sud nije uzeo u obzir zdravstveno stanje majke tuženog, jer je prvostepeni sud upravo ocijenio činjenicu da majka boluje od dijabetesa, ali je imao u vidu da ona ima adekvatnu zdravstvenu zaštitu tako da ova činjenica nije smetnja da dijete nakon razvoda braka živi sa tuženim u zajedničkom domaćinstvu. Dalje, vezano za žalbene navode da je prvostepeni sud materijalne prilike utvrđivao samo na osnovu iskaza tuženog, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani, jer je uzeta u obzir i izjava apelantice i izjava tuženog koji su se izjašnjavali o visini i načinu zarade, a tuženi nije mogao pribaviti potvrdu o visini zarade u „sezoni“ i izvan „sezone“ zbog čega je prvostepeni sud mogao ovu činjenicu utvrditi iz izjave tuženog. Dalje, apelantica žalbenim prigovorima nije dovodila u pitanje zaključak prvostepenog suda u vezi sa životnim standardom u Sloveniji, zbog čega ona ima veće izdatke za svoje izdržavanje i ostale životne potrebe nego tuženi, tako da apelanticu ne dovodi u bolji materijalni položaj njena plaća od oko 1.200,00 do 1.300,00 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da žalba zanemaruje činjenicu da su apelantica i tuženi obavezni izdržavati svoje dijete, a ne njihovi roditelji, tako da nije od utjecaja utvrđenje suda o primanjima roditelja tuženog. U odnosu na žalbene navode da je prvostepeni sud propustio izvesti dokaz vještačenja vještaka psihologa, Kantonalni sud je naveo da iz spisa slijedi da je u ovom postupku učestvovao Centar kao organ starateljstva u smislu člana 281. Porodičnog zakona, tako da nije bilo potrebe da se ovaj dokaz provede, a niti su stranke predlagale izvođenje ovog dokaza. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud. u smislu člana 142. Porodičnog zakona, pravilno odlučio da će dijete živjeti sa tuženim, pri čemu je suprotno žalbenim navodima, za svoju odluku imao uporište u provedenim dokazima i nespornim navodima stranaka, tako da nisu povrijeđene odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su sudovi ignorirali činjenicu da je majka tuženog teški bolesnik i da se ne može brinuti o djetetu, da su sudovi prihvatili apelantove navode da zarađuje 1.000,00 KM, odnosno 300,00-500,00 KM, a da nisu proveli bilo kakav dokaz, za razliku od nje, koja je predočila specifikaciju svojih primanja, da su naveli „neka“ primanja roditelja tuženog, dakle, ne radi se o penziji, nego o primanjima od poljoprivrednih radova, a ako su sudovi ocijenili njihova primanja, trebali su ocijeniti i primanja apelanticinih roditelja. Apelantica ističe da su sudovi prihvatili iskaz tuženog bez provođenja dokaza, odnosno da nisu ocijenili sve dokaze savjesno i brižljivo u smislu člana 8. ZPP, da su propustili izvršiti vještačenje djetetovog psiho-fizičkog stanja, a izvještaj Centra ne može biti nikako usmjeren na dokazivanje trenutnog psiho-fizičkog stanja u kojem se dijete nalazi. Apelantica ističe da je postupak proveden protivno načelu „jednakosti pred zakonom“ na njenu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da njegova odluka pravilna, da navode iz apelacije smatra neosnovanim i da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude.

13. Tuženi je, između ostalog, naveo da nije tačno da on u postupku nije dokazao svoja primanja, da njegov otac još uvijek radi i da će uskoro ispuniti uvjete za stjecanje penzije, da apelantica, iako je određeno sudskom odlukom, ne doprinosi izdržavanju djeteta, odnosno da za četiri mjeseca nije uplatila ništa što dovoljno govori o tome kakav je ona roditelj. Tuženi dalje navodi da bi, budući da je dijete od rođenja kod njega i da se naviknulo na život s njim i sa njegovim roditeljima, u najboljem interesu djeteta bilo da tako i ostane, te da on kao razuman roditelj ni u kojem slučaju neće uskratiti pravo apelantici da posjeti svoje dijete, da se čuju putem telefona, te provedu neko vrijeme zajedno.

V. Relevantni propisi

14. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

Član 145.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i člana 143. […] ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Član 272.

(2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: [...] sporovi o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti… [...].

Član 281.

(1)Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti i o ličnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.

[...].

15. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[...].

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

16. Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Za potrebe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na osnovu odnosnog zakona, punoljetstvo ne stječe ranije.

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta. Bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se djetetu osigurati takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i preduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

Član 9.

1. Države potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu sa odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja.

2. U bilo kakvim postupcima koji proizlaze iz stava 1. ovog člana, sve zainteresirane strane će dobiti priliku da učestvuju u postupku i izraze svoje poglede.

3. Države potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta.

[…]

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 P 006955 11 Gž od 28. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantica pobija presude Kantonalnog i Općinskog suda u dijelu u kojem je odlučivano o povjeravanju djeteta na roditeljsko staranje, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud osporene presude ispitati u dijelu u kojem se pobijaju apelacijom, u skladu sa odredbama člana 32. Pravila Ustavnog suda prema kojima Ustavni sud odlučuje da li postoje samo one povrede koje su navedene u apelaciji. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. U konkretnom slučaju u postupku se odlučivalo o povjeravanju djeteta nakon razvoda braka, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Apelantica smatra da u postupku nisu pravilno utvrđene odlučne činjenice, da su prihvaćeni samo navodi iz izjave tuženog, odnosno da nije provedeno vještačenje djetetovog psiho-fizičkog stanja, zbog čega je donesena pogrešna odluka, tj. dijete povjereno tuženom na roditeljsko staranje.

26. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

27. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

28. Dakle, iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da su stambene prilike u kojim živi tuženi povoljnije od apelanticinih, jer tuženi živi u zajedničkom domaćinstvu sa djetetom i svojim roditeljima, higijensko-tehnički uvjeti stanovanja su zadovoljavajući, da su materijalne prilike i apelantice i tuženog gotovo identične, ali da, zbog većeg životnog standarda u Sloveniji, apelantica troši više za svoje izdržavanje i ostale životne potrebe nego tuženi koji živi u BiH, da su porodične prilike tuženog za odgoj djeteta zadovoljavajuće, da se tuženi dobro brine o djetetu, te da mu u tome pomažu roditelji. Dalje, da je tačno da boravak djeteta u vrtiću pozitivno utječe na socijalizaciju i odgoj, ali i boravak i odrastanje u skladnoj i harmoničnoj porodici više doprinosi pravilnom odgoju i psiho-fizičkom razvoju djeteta. Dalje, iz obrazloženja slijedi da se mora uzeti u obzir i činjenica da je dijete od rođenja živjelo u porodici tuženog, da je samo tri mjeseca boravilo sa apelanticom i njenom porodicom, što ukazuje da se dijete adaptiralo na sredinu u kojoj živi, da se izgradila čvrsta emotivna veza između tuženog i djeteta, kao i njegove porodice, tako da bi odvajanje iz ove sredine i privikavanje na novi život i novi sredinu negativno utjecalo na dijete. Sve navedeno ukazuje da je u interesu djeteta da živi sa tuženim kao ocem koji će vršiti roditeljsko staranje.

29. Ustavni sud uočava da, pošto tuženi i apelantica nakon prekida zajedničkog života nisu postigli sporazum s kim će dijete živjeti, to je sud, u smislu člana 142. Porodičnog zakona, a nakon provedenog postupka, donio odluku. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja redovnih sudova, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu apelanticinih ustavnih prava. Naime, obrazloženja ukazuju da su u postupku utvrđivane činjenice na okolnosti ko od roditelja može pružiti djetetu bolje uvjete za život, odnosno da su utvrđivane socijalne, materijalne i stambene prilike i tuženog i apelantice. Dalje, obrazloženje ukazuje da su sudovi utvrđivali ko od roditelja može djetetu pružiti pravilan odgoj, odnosno pružiti uvjete za pravilan psiho-fizički razvoj djeteta. Ustavni sud nalazi da su za sva navedena utvrđenja redovni sudovi dali potpuno argumentirana i logična obrazloženja, odnosno dali odgovor na suštinsko pitanje zašto je u interesu djeteta da se ono povjeri tuženom na roditeljsko staranje, tako da ove navode ocjenjuje neosnovanim.

30. U odnosu na apelantičine navode da su redovni sudovi donijeli odluke samo na osnovu iskaza tuženog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim. Naime, analiza izvedenih dokaza nije izostala, odnosno prvostepeni sud je, a što je potvrdio i drugostepeni sud, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je u interesu djeteta da se ono povjeri tuženom na roditeljsko staranje. Dakle, sud je odlučne činjenice utvrdio ne samo iz iskaza tuženog nego i na tosnovu drugih dokaza, između ostalog, izvještaja JU Centar za socijalni rad Kladanj, apelanticinog iskaza, te platnih listi. U odnosu na apelanticine navode da sud nije proveo vještačenje na okolnosti psiho-fizičkog stanja djeteta, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 147. ZPP koje propisuju: Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, te na obrazloženje Kantonalnog suda iz kojeg slijedi da je postupku učestvovao Centar kao organ starateljstva, tako da nije bilo potrebe da se ovaj dokaz provede, a niti su stranke predlagale izvođenje dokaza. U skladu sa navedenim, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje kao neosnovane.

31. U odnosu na apelanticine navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku, odnosno «jednakosti», Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je došlo do povrede ovog prava. Naprotiv, apelantica i ne spori da je imala priliku iznijeti dokaze jednako kao i suprotna strana, već se njene tvrdnje o kršenju ovog principa odnose samo na njeno nezadovoljstvo donesenim odlukama u postupku u kojem je sama disponirala zahtjevom, kao i «označavanjem tuženog», što ne pokreće pitanje kršenja prava na ravnopravnost strana u postupku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje. U skladu sa navedenim, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje kao neosnovane.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».

34. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

35. Ustavni sud napominje da, u skladu sa praksom Evropskog suda (vidi, Evropski sud, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1987. godine, serija A broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života. U konkretnom slučaju nesporno je da se odnos između apelantice i njenog djeteta ubraja u «porodični život» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije. Također, osporene odluke kojim je dijete povjereno tuženom na roditeljsko staranje predstavljaju miješanje u pravo na porodični život. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo bilo opravdano, tj. u skladu sa odredbama stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.

36. Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo «predviđeno zakonom», te da li za miješanje postoji «legitiman cilj od javnog ili općeg interesa». Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali na odredbe člana 142. Porodičnog zakona kojim je propisano da: Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud. Dakle, zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju.

37. Ustavni sud primjećuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i njihova budućnost pojedinačno, ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se (u slučaju da se ne postigne sporazum) odlukom suda utvrđuje sa kojim roditeljem će dijete živjeti, a radi zaštite prava i interesa djeteta (posebno se naglašava da se odluka o povjeravanju djeteta prvenstveno donosi u interesu djeteta, a ne, npr., u interesu roditelja tog djeteta, odnosno muža i žene koji se razvode), što nesumnjivo predstavlja «legitiman cilj u javnom ili općem interesu», odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu u interesu zaštite prava i sloboda drugih, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

38. Budući da, s jedne strane, postoji apelanticino pravo da živi sa svojim djetetom, a, s druge strane, javni interes da se dijete zaštiti, tj. da se pri odlučivanju o povjeravanju djeteta donese odluka u najboljem interesu tog djeteta, Ustavni sud će ispitati da li postoji proporcionalnost između legitimnog cilja i osporenih odluka kojim je dijete povjereno tuženom. Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno ukazali na to da se u cijelosti vodilo računa o interesu djeteta, te da su ocijenili sve okolnosti relevantne za djetetov interes, kako je propisano odredbama Porodičnog zakona. Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 9. stav 3. Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine propisuju: Države-potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir s oba roditelja redovno, osim kada je to suprotno interesima djeteta. Iz osporenih odluka je vidljivo da je precizno određeno kontaktiranje apelantice sa djetetom, te da će se u slučaju nepoštivanja određenog, navedeno osigurati prinudnim putem, što ukazuje na to da su javne vlasti vodile računa da dijete ne raskine kontakte sa apelanticom kao majkom, ocijenivši da je to u najboljem interesu djeteta. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelanticinog prava na oporodični život i legitimnog cilja zaštite prava djeteta. Prema mišljenju Ustavnog suda, legitiman cilj koji se želio postići u konkretnom slučaju jeste da odluka o povjeravanju djeteta na staranje i odgoj bude donesena u najboljem interesu djeteta. Kao što je već rečeno, sudovi su dali razumne i uvjerljive razloge na osnovu kojih smatraju da je u najboljem interesu djeteta da bude povjereno svom ocu na staranje i odgoj. Iz navedenog proizlazi da su osporene odluke donesene u skladu sa odredbama stava 2. člana 8. Evropske konvencije, tj. donesene su radi „zaštite prava i sloboda drugih“, što u konkretnom slučaju znači da su osporene odluke donesene radi zaštite prava i sloboda malodobnog djeteta o čijem povjeravanju je odlučivano.

39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da odlukama redovnih sudova, u dijelu u kojem je odlučivano o povjeravanju djeteta na roditeljsko staranje, nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje odluke, zasnovane na dokazima čija ocjena ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, miješanje javnih vlasti u apelanticino pravo na porodični život zasnovano je na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović