Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1852/11 (O. K.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-1852/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1852/11, rješavajući zahtjev Osmana Kantića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Osmana Kantića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Kantić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džavid Slamnik advokat iz Doboja, podnio je, 20. aprila 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine i broj X-K-06/193 od 23. juna 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj X-K-06/193 od 22. juna 20101. godine, u krivičnom postupku protiv apelanta i još četvorice optuženih (D.M, H.S, S.Z. i A. K.), apelant je oglašen krivim što je na način i u vrijeme pobliže navedeno u tački 6. dispozitiva presude počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 2 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa članom 31. KZ BiH (pomaganje) te mu je Sud BiH izrekao kazne zatvora u trajanju od jedne godine. Apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka čija će se visina utvrditi posebnim rješenjem. U obrazloženju presude, Sud BiH je istakao da je nakon provođenja dokaza optužbe i dokaza odbrane, ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, utvrđeno da je apelant sa direktnim umišljajem počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
3. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine, apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni, tako što je apelant za krivično djelo porezne utaje iz člana 210 stav 2 KZ BiH u vezi sa članom 31. KZ BiH (pomaganje), primjenom odredbi čl. 39., 48. i 49. tačka a) KZ BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Apelaciono vijeće Suda BiH je povodom žalbe apelanta i žalbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) održalo sjednicu na kojoj su stranke usmeno obrazložile žalbe. Apelantova žalba je insistirala na bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnoj primjeni krivičnog zakona. Žalbeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da apelantovi prigovori izneseni u žalbi nemaju osnova, jer ničim nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepene presude. Svi dokazi, kako je dalje navedeno, pribavljeni su pravilno i zakonito, u skladu sa odredbom člana 10. Zakona o krivičnom postupku BiH. Apelaciono odjeljenje je u obrazloženju presude citiralo stav Ustavnog suda u pogledu kriterija prilikom ocjene dokaza navodeći da se prilikom ocjene dokaza primjenjuju isti kriteriji pa tako i svjedočenje svjedoka koji su sklopili sporazum o priznanju krivnje a samim tim i priznali krivnju za djela za koja se terete ili svjedočenja svjedoka kojima je dat imunitet predstavljaju dokaz koji ima jednaku vrijednost kao i svi drugi dokazi i u odnosu na njih se ne primjenjuje pretpostavke pouzdanosti ili nepouzdanosti. U pogledu odluke o krivičnopravoj sankciji, Apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da je na osnovu člana 49. tačka a) KZ BiH odmjerilo kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma nalazeći da okolnosti na strani apelanta opravdavaju ublažavanje ispod zakonom propisanog minimuma, cijeneći da iste imaju karakter osobito olakšavajućih.
4. Apelant je istakao da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se u suštini žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je prvostepeni sud presudu donio na nezakonitim pribavljenim dokazima a to je svjedok M. DŽ. koji je u fazi istrage saslušan u svojstvu osumnjičenog a potom je 2zaključio sporazum o amnestiji». Također, kako je dalje naveo apelant svjedok O. V. je u fazi istrage saslušan kao osumnjičeni a potom je zaključio sporazum i na glavnom pretresu je imao ulogu svjedoka iako je po sadržini iskaza morao biti optužen. Apelant je nezadovoljan i ocjenom dokaza navodeći da na glavnom pretresu pismeni dokazi o poreznoj kontroli u «Metaltex» d.o.o. su provedeni međutim sud ih nije uzeo u obzir kao dokaze odbrane niti je obrazložio da li je i zbog čega prihvatio ili odbio pojedine dokaze odbrane. Apelant je predložio da Ustavni sud «donese privremenu mjeru zabrane upućivanja na izdržavanje kazne zatvora do odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji».
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant u suštini žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, i u tom pravcu je iznio svoje argumente. Međutim, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
8. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera («Službeni glasnik BiH» br. 13/05, 53/07 i 97/07, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija) reguliše u kojim slučajevima izvršenje kazne zatvora može biti odgođeno, te proceduru i organ koji će o takvom zahtjevu odlučiti (čl. 118-120. navedenog Zakona). Apelant, međutim, nije ničim ukazao da je mogućnosti koje mu ostavlja Zakon o izvršenju krivičnih sankcija iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne obratio nadležnom organu, niti je obrazložio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali njegov zahtjev za donošenje privremene mjere. Apelant naime ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koju bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju navedenih ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović