Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3053/11 (S. T.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3053/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3053/11, rješavajući zahtjev Sretena Telebaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sretena Telebaka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sreten Telebak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupaju Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banja Luke, podnio je, 22. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-08-000-007-p od 1. jula 2010. godine. Apelant je, također u apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-08-000-007-p od 1. jula 2010. godine apelant je kao prvookrivljeni proglašen krivim što je u vrijeme i na način opisan u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja u pokušaju iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), a da je na način opisan u tački 5. izreke presude počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 344. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Sud je apelantu za krivično djelo opisano u tački 1. izreke presude utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci a za krivično djelo opisano u tački 5. izreke presude utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6. mjeseci pa ga je, primjenom člana 42. st. 1. i 2. tačka 3. KZ RS, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci. Primjenom odredbe člana 44. stav 1. KZ RS apelantu je u izrečenu kazno uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. juna 2007. godine do 6. avgusta 2007. godine, a primjenom odredbi člana 99. stav 1., a u vezi sa članom 96. st. 1., 2. i 3. zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelant je obavezan da zajedno sa ostalim optuženim solidarno plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal u iznosu kako je pobliže određeno izrekom presude. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je proveo brojne dokaze na prijedlog Okružnog Tužilaštva u Banja Luci, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala –Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) i apelantove odbrane i to saslušanje svjedoka, provođenjem dokaza vještačenja i saslušanje u svojstvu svjedoka vještaka mašinske, poljoprivredne i geodetske struke, te uvidom u obimnu materijalnu dokumentaciju. Obrazlažući iscrpno svoju odluku, Okružni sud je na osnovu provedenih dokaza, u vezi sa tačkom 1. prvostepene presude, zaključio da je apelant u vremenskom periodu kako je pobliže navedeno u izreci presude, u svojstvu generalnog direktora preduzeća Javno osnovno preduzeće (u daljnjem tekstu: JOP) „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj, kao službeno lice, iskoristio svoj službeni položaj tako što je preduzeo više radnji u vezi sa prodajom 89 vagona vlasništvo JOP „Željeznica Republike Srpske“ a.d. Doboj i na taj način pokušao da drugome, u konkretnom slučaju preduzeću „Panon-vagon“ iz Subotice, pribavi imovinsku korist u novčanom iznosu koji prelazi 50.000 KM.

3. U vezi sa tačkom 5. izreke presude, Okružni sud je također, detaljnom analizom provedenih dokaza, utvrdio da je apelant 20.decembra.2001. godine u svojstvu generalnog direktora JOP „Željeznice Republike Srpske“ zaključio Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji sa Trgovačko-ugostiteljskim preduzećem (u daljnjem tekstu: TUP) „Peti neplan“ d.o.o. Niševići, na osnovu kojeg JOP „Željeznice Republike Srpske“ Doboj daje saglasnost TUP „Peti neplan“ d.o.o. Niševići da na željezničkom zemljištu u površini od 25.000 m u stanici Omarska označeno sa k.č. kako je pobliže navedeno u obrazloženju presude, izgradi terminal za skladištenje nafte i naftnih derivata, uz obavezu TUP „Peti neplan“ d.o.o. Niševići da prugama „Željeznica Republike Srpske“ mjesečno preveze 1.200.000 litara naftnih derivata, uz obavezu zaključenja posebnog ugovora o poslovno - tehničkoj saradnji. Okružni sud je također utvrdio da je apelant zaključio predmetni ugovor o poslovno tehničkoj saradnji sa TUP „Peti neplan“ na neodređeno vrijeme, te da je iako je znajući kakve pravne posljedice zaključenje takvog ugovora može da prouzrokuje, istim omogućio TUP „Peti neplan“ uvođenje u posjed zemljišta u državnoj svojini, izgradnju trajnih građevina na tom zemljištu i uknjižbu prava vlasništva u korist TUP "Peti neplan" na objektima terminala za skladištenje nafte i naftnih derivata koji su sagrađeni na predmetnom zemljištu, kao i uknjižbu prava vlasništva na istom zemljištu, na osnovu čega je Republika Srpska izgubila pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, čime je nastupila imovinska šteta po Republiku Srpsku u iznosu od 125.000,00 KM na ime vrijednosti tog zemljišta. Utvrđujući pitanje apelantove vinosti, kao i njegov subjektivni odnos prema krivičnim djelima koja je izvršio, Okružni sud je utvrdio da je apelant ova krivična djela počinio sa direktnim umišljajem, jer je utvrdio da je u potpunosti bio svjestan krivičnih djela i htio da ih izvrši.

4. Odlučujući o žalbi Specijalnog tužilaštva, te žalbi apelanta i žalbama ostalih optuženih, izjavljenim protiv presude Okružnog suda od 1. jula 2010. godine, Vrhovni sud je donio presudu broj 118 0 K 000679 10 Kž od 28. aprila 2011. godine kojom je odbio izjavljene žalbe pa i apelantovu kao neosnovane i potvrdio presudu Okružnog suda broj 011-0-K-08-000-007-p od 1. jula 2010. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da apelantovi prigovori izneseni u žalbi nemaju osnova, jer ničim nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepene presude. Svi dokazi, kako je dalje navedeno, pribavljeni su pravilno i zakonito, utvrđujući pri tome da su ocjenjeni iskazi u postupku saslušanih svjedoka upravo na način kao to propisuju odredbe člana 295. i člana 304. stav 7. ZKP RS, zbog čega se suprotne tvrdnje žalbi po mišljenju Vrhovnog suda ne mogu prihvatiti. Naime, Vrhovni sud je zaključio da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, te dovodeći iste u vezu sa nalazima i mišljenjima vještaka i sadržajem brojnih materijalnih dokaza, izveo pravilan zaključak da je apelant kao i ostali optuženi, na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude, počinili krivična djela za koja su oglašeni krivim prvostepenom presudom. Također, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud našao relevantne olakšavajuće okolnosti na strani svih optuženih pa i na apelantovoj strani, koje je također po mišljenju Vrhovnog suda pravilno ocijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti i koje su u punoj mjeri došle do izražaja u izrečenim kaznama zatvora. Vrhovni sud je zaključio da izrečena kazna zatvora upravo predstavlja potrebnu mjeru kazne da bi se ostvarila svrha kažnjavanja i to kako u segmentu vaspitnog utjecaja prema optuženima da ubuduće ne čine krivična djela, tako i u preventivnom djelovanju prema drugima da ne čine krivična djela.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda, povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. a), b), c) i d) i člana 7. Evropske konvencije. Apelant također smatra da je u ovom slučaju povrijeđena i odredba člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome jer smatra da optužnica Specijalnog tužilaštva (kako prvobitna, tako i izmijenjena) ne sadrži nijedan element koji bi, u smislu odredbi čl. 3. i 4. stav 1. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala opredijelio nadležnost Specijalnog tužilaštva, a samim tim i nadležnost Okružnog suda za postupanje u predmetnom krivičnom postupku. Naime, apelant je istakao da navedeni zakon nije bio u primjeni u inkriminisanom periodu, zbog čega smatra da odredbe navedenog zakona nisu ni mogle biti primijenjene u predmetnom krivičnom postupku. S tim u vezi apelant smatra da je prvostepenu presudu donio stvarno nenadležan sud, te da je s tim u vezi počinjena bitna povreda odredbe člana 311. stav 1. tačka e. ZKP RS. Također, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u povredi prava na pristrasan sud budući da su glavnom pretresu učestvovale sudije koji su po apelantovom mišljenju u smislu odredbe člana 37. tačka d) i đ) ZKP RS morali biti izuzeti iz učešća u ovom predmetu. Apelant je nadalje naveo da su pismeni dokazi provedeni na glavnom pretresu pribavljeni suprotno odredbi čl. 132, 134. i 135. ZKP RS, te da prvostepeni sud nije dovoljno obrazložio zašto je odbio izvođenje dokaza koje je predložila odbrana (saslušanje svjedoka i uvid u materijalne dokaze), zbog čega smatra da je odluka suda zasnovana na dokazima na kojima se po odredbama ZKP RS presuda ne može zasnovati u čemu apelant vidi povredu prava iz člana 6. stav 3. točka d) Evropske konvencije. Nadalje, apelant povredu svojih prava iz člana iz člana 6. stav 3. tač. a) i b) Evropske konvencije vidi u tome što je po njegovom mišljenju prvostepeni sud „povrijedio objektivni identitet optužnice“ jer je „u tački pet izreke presude spornom zemljištu dao drugi tretman i kategorizaciju od one koju je u svojoj optužnici dao tužilac“. Apelant je također istakao da je 4. septembra 2009. godine održan glavni pretres na kojem nije bio prisutan njegov branilac u čemu apelant vidi povredu prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.

6. Apelant je također naveo da je sa lisicama na rukama lišen slobode, te da je u takvom stanju ostao sve do momenta privođenja sudiji za prethodni postupak zbog čega smatra da je navedenim postupanjem povrijeđeno njegovo pravo „na zabranu mučenja“ iz člana 3. Evropske konvencije. Također apelant smatra da je ponašanje suda tokom glavnog pretresa „u svojoj ukupnosti predstavljalo fizičko maltretiranje, psihičko ugnjetavanje i konačno nečovječno postupanje“ što također po njegovom mišljenju predstavlja povredu njegovog prava iz člana 3. Evropske Konvencije. S obzirom na navedeno, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o „nezakonito provedenom postupku koji je rezultirao potpuno proizvoljnom ocjenom dokaza“, a što je opet po apelantovom mišljenju imalo za posljedicu da su prekršena brojna njegova ljudska prava. Stoga, apelant smatra da bi stupanjem na izdržavanje kazne zatvora, pretrpio veliku i nenaknadivu štetu koja se ogleda u okolnostima što bi u zatvorskim uslovima, već teško narušeno njegovo zdravlje, bilo ugroženo do te mjere da bi bio ugrožen i njegov život. Stoga, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje kazna zatvora koja je izrečena pravosnažnom presudom Okružnog suda.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izvršenja kazne zatvora (član 69.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema citiranoj odredbi navedenog Zakona niti je obrazložio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere, ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju njegovih prava na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3053/11 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio