Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3535/11 (Ž. R.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3535/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić,, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3535/11, rješavajući zahtjev Željka Radovanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Željka Radovanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dejan Bogdanović advokat iz Bijeljine podnio je, 7- septembra 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 002869 11 Kž od 22. juna 2011. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 K 002869 09 K od 22. oktobra 2010. godine.
2. Apelant je 7. oktobra 2011. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
3. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 K 002869 09 K od 22. oktobra 2010. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 83 0 K 002869 11 Kž od 22. juna 2011. godine u krivičnom postupku protiv apelanta i J.S. apelant je oglašen krivim što je na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude počinio krivično djelo teške krađe iz člana 222. stav 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 23. istog zakonika te ga je sud uz primjenu odredbi iz čl. 6, 31, 36. stav 1. 38. stav 1., 39. stav 1. tačka 2. i člana 40. stav 1. tačka 4. KZ RS osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Oštećeni G.S. je na osnovu člana 108. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) upućen da imovinskopravni zahtjev ostvari u parničnom postupku. Na osnovu člana 99. stav 3. ZKP apelant i J.S. su dužni solidarno naknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.081,00 KM i po 150,00 KM kao paušal i to sve po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je nakon provođenja dokaza optužbe i dokaza odbrane, ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, utvrdio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem koji se ogledao u svijesti i volji da na osnovu dogovorenih i podijeljenih uloga zajedno sa J.S, S.R, D.K, D.R. i R.Ž, na način i pod okolnostima opisanim u dispozitivu presude kao saizvršilac učestvuje u oduzimanju tuđeg motornog vozila u namjeri pribavljanja protivpravnu imovinsku korist. Osnovni sud je istakao da je do navedenog zaključka došao prije svega cijeneći iskaze svjedoka N.T, Z.K, D.B. i B.M. te cijeneći materijalne dokaze koji se nalaze u spisu. Prilikom izricanja krivične sankcije sud je cijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti na strani apelanta lične i porodične prilike, korektan odnos pred sudom, znatan protek vremena od izvršenja krivičnog djela, da je otuđeno vozilo pronađeno i vraćeno oštećenom a od otežavajućih okolnosti raniju osuđivanost za istovrsna krivična djela te mu je primjenom člana 40. stav 1. tačka 4. KZ RS ublažio kaznu ispod zakonskog minimuma smatrajući da je izrečena kazna zatvora od osam mjeseci srazmjerna stepenu krivične odgovornosti i društvene opasnosti navedenog djela i da će se postići svrha kažnjavanja.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da nije osnovana tvrdnja žalbe da je prvostepeni sud povrijedio načelo in dubio pro reo jer je taj sud sve činjenice odlučne za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti utvrdio van svake sumnje i na pravilno i potpuno utvrđenim odlučnim činjenicama zasnovao jedini mogući zaključak o optuženim kao krivično odgovornim saučesnicima u krivičnom djelu za koje su oglašeni krivim: Prvostepeni sud je sve izvedene dokaze subjektivne i objektivne prirode pravilno analizirao i ocijenio i metodološkim, hronološkim i logičkim povezivanjem utvrđenih činjenica na valjan način zaključio da se radilo o planiranom prethodno dogovorenom djelovanju optuženih u namjeri oduzimanja vozila i pribavljanje protivpravne imovinske koristi. U odnosu na žalbene navode da je prvostepena presuda zasnovana na pravosnažnoj krivičnoj presudi tog suda broj K-66/05 od 5. januara 2006. godine u odnosu na Ž.R. kao jednog od saučesnika u krivičnom djelu, Okružni sud je istakao da je navedena presuda izvedena kao dokaz na glavnom pretresu i prihvaćena u dokazni materijal, međutim iz obrazloženja presude jasno proizilazi da ključne činjenice o učešću apelanta i J.S. u krivičnom djelu nisu utvrđene na toj presudi već na drugim izvedenim dokazima. Okružni sud također smatra neosnovanim navode žalbe koje se odnose na pravilnost zaključka prvostepene presude u odnosu na identitet vlasnika vozila i o stvarnoj vrijednosti oduzetog motornog vozila. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je oduzeto vozilo vlasništvo S.G. dok je tržišna vrijednost oduzetog vozila od 16.705,74 KM utvrđena vještačenjem od strane sudskog vještaka mašinske struke na osnovu pribavljenih podataka na čiji nalaz odbrana nije imala suštinskih primjedbi niti je radi utvrđivanja ove odlučne činjenice izvodila svoje dokaze. Na kraju je Okružni sud naveo da je pravilna odluka o krivičnoj sankciji jer su utvrđene olakšavajuće okolnosti pravilno cijenjene kao osobito olakšavajuće pa je izrečena ublažena kazna zatvora pravilno odabrana krivična sankcija po vrsti i njenoj mjeri za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane u članu 31. KZ RS.
6. Apelant je istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u suštini žali na pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da je sud potpuno zanemario iskaz svjedoka N.T. datog u istrazi a nije ni utvrđeno da je navedeni svjedok trajno obolio i da ne može dati iskaz pred sudom. Apelant je dalje istakao da nema niti jednog direktnog dokaza koji ukazuju da je «brava lomač» njegova da, ju je on napravio i koristio i da su njegovi tragovi papilarnih linija na «bravi lomači». Iz provedenih dokaza se ne pokazuje jasnim da je saizvršilac u krivičnom djelu krađe jer nema ni jednog dokaza koji na to upućuje te smatra da je povrijeđen princip in dubio pro reo jer je osuđen na osnovu indicija a ne na osnovu dokaza koji direktno upućuju da je izvršilac djela u dogovoru sa drugim. Apelant je također istakao da sud nije proveo vještačenja koja je predložio (vještačenje telefonskih razgovora i vještačenje »brave lomače») kako bi se utvrdio sadržaj razgovora i kome pripada »brava lomača» te je predložio da se osporene presude ukinu i da se predmet vrati na ponovno suđenje.
7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da u Kazneno popravnom zavodu Foča gdje bi trebao biti upućen na izdržavanje kazne zatvora, kaznu zatvora izdržavaju lica sa kojima je u lošim odnosima te bi moglo doći do značajnih verbalnih ili sukoba drugačijeg karaktera. Također je naveo da je jedini hranilac svoje porodice da ima troje malodobne djece i da izdržava i svoje roditelje. Pored toga je naveo da je započeo liječenje koje je naloženo od strane specijaliste ortopeda te mu je savjetovan tretman u ustanovi «Banje dvorovi» u trajanju od 21 dan a u prilog čega je prezentovana i medicinska dokumentacija. Na kraju je apelant istakao da je zbog izrazitog nezadovoljstva osporenim presudama podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Republike Srpske ponavljajući navode apelacije da mu je u pravosnažno okončanom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju, apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere navodi da je jedini hranilac svoje porodice da ima troje malodobne djece i da izdržava i svoje roditelje te da je započeo liječenje koje je naloženo od strane specijaliste ortopeda i da mu je savjetovan tretman u trajanju od 21 dana u ustanovi «Banje dvorovi».
11. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom i porodičnom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP- 1363/05 od 28. lipnja 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud ukazuje da u Republici Srpskoj postoje propisi koji regullšu način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske. ( Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/10). Ovim zakonom je regulirano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, a što uključuje i porodične i zdravstvene razloge, na koje apelant ukazuje u obrazloženju zahtjeva za izdavanje privremene mjere.
13. U konkretnom slučaju apelant nije ponudio dokaze da je iskoristio ili da je na nedopušten način bio onemogućen u korištenju mogućnosti koju ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske a koja mu stoji na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da nije dovoljno samo isticanje navoda o zdravstvenom i porodičnom stanju odnosno da apelant nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi bili dovoljni da bi Ustavni sud usvojio zahtjev za privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnivan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović