Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3776/11 (H. H.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3776/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3776/11, rješavajući zahtjev Huzeira Hasanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Huzeira Hasanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Huzeir Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Leverkuzena, Njemačka, kojeg zastupa Suada Halilagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 00 1008 10 Rev od 2. juna 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002 157 od 21. maja 2008. godine, i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1158/01 od 21. jula 2006. godine. Apelant je, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi kod Općinskog suda u Sarajevu pod brojem 65 0 I 114696 09 I do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1158/01 od 21. jula 2006. godine apelant je obavezan da Mihajli Dragojević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12, januara 1998. godine i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.689,80 KM, dok je u odnosu na Emru Hasanovića (udaljnjem tekstu: prvotuženi) tužbeni zahtjev, odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da su parnične stranke zaključile više ugovora kojim su regulisali međusobna prava i obaveze u odnosu na kupoprodaju nekretnina-kupoprodaja kuće sagrađene na k.č. 157 pa su prvim ugovorom od 8. novembra 1996. godine, a zatim i ugovorom od 8. jula 1997. godine predmet kupoprodaje bile k.č. 157 i k.č. 224 ukupne površine 439 m², dok su naknadnim ugovorom od 8. septembra 1997. godine predmet kupoprodaje bile su katastarske čestice broj 277 i 275 ukupne površine 227 m² što ukazuje da je ukupna površina prodatih parcela iznosila 666 m². Nadalje, sud je utvrdio da je kupoprodajna cijena isplaćena 1. jula 1997. godine u iznosu od 90.000,00 DM i da su apelant i prvotuženi ušli u posjed spornih nekretnina. Sud je dalje naveo da iz aneksa ugovora proizilazi da su se stranke saglasile da se po upisivanju u zemljišne knjige (stanje) iz posjedovnog lista broj 262 na ime tužiteljice izvrši izmirenje obaveze od strane apelanta u iznosu od 30.000,00 DM pod uslovom da isti uz punomoć uspije podići ta sredstva sa računa tužiteljicinog bračnog druga. Sud je utvrdio da je Aneks ugovora od 11. jula 1997. godine, apelant zaključio sa tužiteljicom te da je primio novac u iznosu od 30.000,00 DM i da je njegova obaveza da primljeni iznos vrati, budući da je ugovor izraz slobodne volje ugovarača i da obavezuje ugovorene strane. Prema članu 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) povjerilac u obligacionom odnosu je ovlašten da zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako glasi. Sud je istakao da prvotuženi nije stranka u ugovorenom odnosu iz aneksa ugovora od 11. jula 1997. godine, nije ugovarao posebne obaveze ni za sebe ni za tužitelja i nije primio novac, to da ne postoji ni njegova obaveza da taj iznos vrati. Stoga, je sud u odnosu na prvotuženog tužbeni zahtjev odbio, kao neosnovan primjenom člana 176. Zakona o parničnom postupku: u daljnjem tekstu ZPP) u vezi sa članom 262. ZOO, a u odnosu na apelanta odlučio kao u izreci presude. Odluka o kamatama donesena je primjenom člana 277. stav 1. ZOO, obzirom da se radi o izvorno novčanoj obavezi čiji dan dospijeća je određen danom izvršenja obaveze druge ugovorne strane. Kako je obaveza tužitelja izvršena danom upisa vlasničkih prava prvotuženog i apelanta u zemljišne knjige sud je tužiteljici dosudio zakonsku zateznu kamatu počev od 12. januara 1998. godine, pa nadalje.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002 157 od 21. maja 2008. godine, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda, potvrđena. Apelant, je pobijao prvostepenu presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, posebno isticanjem da je od strane prvostepenog suda onemogućen u izvođenju dokaza suprotno odredbama člana 102. ZPP. Kantonalni sud je ocijenio da je presuda prvostepenog suda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, na koju je pravilno primijenjeno materijalno pravo u konkretnom slučaju ZOO i da pri tome nisu učinjene bitne povrede parničnog postupka. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao iscrpno obrazloženje na apelantove prigovore, koje je isticao u prvostepenom postupku, koji su ujedno i žalbeni prigovori, pa ih je Kantonalni sud u cjelosti prihvatio kao obrazloženje svoje presude.
4. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 70 0 P 00 1008 10 Rev od 2. juna 2011.godine reviziju, odbio. Vrhovni sud je apelantove revizione navode istaknute u pogledu kupoprodajne cijene i upisa suvlasničkog dijela na nekretninama ocijenio, neosnovanim zaključujući da je cijena isplaćena u dogovorenom iznosu, (što proizilazi iz potvrde o isplati), a upis suvlasničkog dijela je izvršen u skladu sa ugovorima o kupoprodaji nekretnina. Vrhovni sud, također, je istakao da svaki od zaključenih ugovora sadrži odredbu iz koje proizilazi da su prvotuženi i apelant znali da kupuju zemljište na kojem je konstituisano trajno pravo korištenja u smislu člana 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta u korist vlasnika zgrade, te su u zemljišnim knjigama upisani kao nosioci prava korištenja na parcelama 157, 224, 277. i 275, odnosno kao nosioci prava svojine sa dijelom ½ na zgradi sagrađenoj i upisanoj u zk. ulošku CXXX/87 K. od 7. februara 1998. godine. Vrhovni sud je istakao da je tužiteljica u cjelosti ispunila svoju obavezu koja je bila predmet ugovora i aneksa ugovora o kupoprodaji od 11. jula 1997. godine, i provela postupak priznanja prava korištenja zemljišta koje je bilo predmet ugovora i aneksa ugovora pred nadležnim organom uprave, pa je apelant kao potpisnik ugovora bio u obavezi da izvrši svoju obavezu t.j.vrati iznos od 30.000,00 KM, kako su to nižestepeni sudovi pravilno zaključili.
5. Nakon toga, na zahtjev tužiteljice pred Općinskim sudom pokrenut je postupak izvršenja radi namirenja novčanog potraživanja tužiteljici dosuđenog Presudom Općinskog suda broj P-1158/01 od 21. jula 2006. godine, koji se vodi kod Općinskog suda pod brojem 65 0 I 114696 09 I. Na osnovu Rješenja o izvršenju broj 65 0 I 114696 09 I. od 15. marta 2010. godine, Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-DN II-10-5496 od 18. marta 2010 odredio da se u z.k. ulošku broj 89 K.O. Sarajevo – mahala CXXX izvrši zabilježba da je pokrenut postupak izvršenja u pravnoj stvari tražioca izvršenja [tužiteljice] na ½ nekretnina protiv apelanta [izvršenika].
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant, suprotno stavu redovnih sudova imajući u vidu pravila Obligacionog prava o ispunjenju ugovorenih obaveza iz zaključenih ugovora, smatra da apelantica nije ispunila u cjelosti svoju ugovorenu obavezu prijenosa na njega i prvotuženog prava vlasništva na označenom građevinskom zemljištu, te da stoga ni on sa svoje strane nema obavezu da u cjelosti ispuni svoju novčanu obavezu. Apelant, ističe da su sudovi propise o građevinskom zemljištu proizvoljno primijenili, te da je netačna konstatacija redovnih sudova da je na svim predmetnim parcelama u korist njega i prvotuženog konstituirano trajno pravo korištenja, (osim na parceli k.č. 157.) Zbog svega navedenog apelant, smatra, da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Apelant, se žali i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant je, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi kod Općinskog suda pod brojem 65 0 I 114696 09 I do donošenja odluke o apelaciji, navodeći da su on i prvotuženi zgradu koja je predmet izvršenja rekonstruisali i uložili ogromna sredstva radi izgradnje četiri sprata te, da će ukoliko se provede izvršenje on posebno biti višestruki gubitnik.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović