Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3829/11 (M. T.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3829/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-3829/11, rješavajući zahtjev Miladina Trivića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Miladina Trivića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Trivić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Željko Šurlan advokat iz Banja Luke, podnio je 28. septembra 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 006177 11 Kž od 23. juna 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-07-000 318 od 3. septembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje presude kojom je osuđen na kaznu zatvora po presudi Osnovnog suda, do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-K-07-000 318 od 3. septembra 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 23. juna 2011. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je nakon provođenja dokaza optužbe i dokaza odbrane, ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pouzdano utvrdio da je apelant 30. septembra 2006. godine, zadajući udarce oštećenom nanio tjelesnu povredu koja je po svom katrakteru teška tjelesna povreda, zbog čega je oglašen krivim. Prilikom odlučivanja o krivičnopravnoj sankciji koja je blaža od zakonom propisane, Osnovni sud je imao u vidu, kako je navedeno u obrazloženju persude, olakšavajuće okolnosti na strani apelanta i to da je prosvjetni radnik, da je otac malodobnog djeteta, da su ranije postojali neraščišćeni imovinski odnosi između njega i oštećenog i doprinos oštećenog te je sud mišljenja da će se krivičnom sankcijom u potpunosti postići svrha kažnjavanja.
3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 006177 11 Kž od 23. juna 2011. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice kako u pogledu postojanja krivičnog djela tako i krivične odgovornosti apelanta. Također je po mišljenju Okružnog suda, Osnovni sud prilikom izbora vrste i visine krivične sankcije na strani apelanata cijenio sve okolnosti od značaja za vrstu i visinu sankcije.
4. Apelant je istakao da mu je osporenim presudama Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Apelant se u suštini žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i prava. Smatra da dokazi koji su prikupljeni tokom trajanja postupka nisu cijenjeni u smislu standarda iz člana 6. Evropske konvencije, budući da je nekim dokazima poklonjena vjera a nekim ne, bez jasnog obrazloženja u tom pravcu. Pored navedenog, apelant je istakao da su sudovi dokaze cijenili proizvoljno zbog čega je i zaključak u pogledu njegove krivične odgovornosti proizvoljan. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je zaposlen kao nastavnik u školi i da bi njegovo upućivanje na izdržavanje kazne zatvora imalo za posljedicu otkaz s radnog mjesta. To bi, kako dalje navodi, ugrozilo egzistenciju njegove porodice i njega lično.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant u suštini žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, i u tom pravcu je iznio svoje argumente. Po mišljenju Ustavnog suda, apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. Većina apelantovih navoda razmatrana je pred Okružnim i Osnovnim sudom.
8. Osim toga, u vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Republici Srpskoj («Službeni glasnik RS» broj 12/10) reguliše i postupak odlaganja izvršenja kazne zatvora (član 69.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog Zakona, niti je obrazožio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.
9. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović