Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3887/11 (M. S.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3887/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. novembnra 2011. godine, u predmetu broj AP 3887/11, rješavajući zahtjev Mirsada Sinanije za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirsada Sinanije za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Sinanija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 5. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P-196956 11 Gž od 5. septembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 196956 11 P od 10. juna 2011. godine. Također, apelant je u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 196956 11 P od 10. juna 2011. godine, apelant je odbijen sa zahtjevom za oslobađanje od plaćanja sudske takse. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je 16. maja 2011. godine, Općinski sud zaprimio tužbu apelanta zastupanog po punomoćniku Mirzi Kovaču, advokatu iz Sarajeva, protiv tuženih O.H. I Z.H., radi duga, v.s.p. 10.155,00 KM.
3. Nakon toga, apelant je podneskom, koji je zaprimljen u Općinskom sudu 16. maja 2011. godine, zatražio oslobađanje od plaćanja sudske takse. U prilogu zahtjeva, apelant je dostavio platnu listu, uvjerenje za suprugu da je nezaposlena i kućnu listu.
4. Općinski sud je dopisima od 16. i 20. maja 2011. godine, pozvao apelanta da u roku od osam dana, dostavi dokaz o uplati sudske takse u iznosu od 304,65 KM ili da obavijesti sud da li je neka od kategorija koje su oslobođene od plaćanja sudske takse. Obzirom da apelant, u ostavljenom roku od osam dana nije postupio po dopisima suda, utvrđeno je da apelant ne ispunjava uslove za oslobađanje od plaćanja sudske takse. Također je navedeno da je sud, uvidom u platnu listu, utvrdio da je apelant zaposlen, zbog čega je odbio njegov zahtjev za oslobađanje od plaćanje sudske takse.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P-196956 11 Gž od 5. septembra 2011. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da je za svoju odluku Općinski sud dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Također, Kantonalni sud je ponovio da, budući da apelant nije u ostavljenom roku postupio po naredbi Općinskog suda i dostavio dokaze koji bi bili valjani za oslobađanje od plaćanja sudske takse, to i po njegovom stavu, plaćanjem sudske takse u iznosu od 304,65 KM neće biti ugrožena egzistencija apelanta ili lica koje on izdržava, obzirom na visinu primanja koja ostvaruje iz radnog odnosa. Kantonalni sud je naglasio da je neosnovano pozivanje apelanta na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer Općinski sud, samom činjenicom da traži naplatu sudske takse, nakon utvrđivanja da apelant ne ispunjava uslove propisane zakonom za oslobađanje od plaćanja sudske takse, u sporu koji je pokrenuo, nije povrijedio prava apelanta niti da mu je onemogućio u pristupu sudu..
6. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovih prava iz člana II/2 i II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je u toku postupka sud proveo sve dokaze ali da ih je „pogrešno interpretirao“ odnosno da ih nije pravilno ocijenio kod odlučivanja o žalbenim navodima. Apelant ističe da je sud u toku postupka utvrdio da on mjesečno po članu domaćinstva ima primanja od 175,00 KM, te da plaćanjem sudske takse od 304,65 KM neće biti ugrožena njegova egzistencija i egzistencija članova njegove porodice. Nadalje, apelant navodi da je on sve dokaze dostavio i da nisu tačni navodi u osporavanom rješenju da apelant nije dostavio dokaze. Naime, apelant je dostavio platnu listu, kućnu listi i potvrdu biroa za zapošljavanje o nezaposlenosti supruge. Apelant smatra da je doneseno rješenje „neodrživo“ zbog čega predlaže da Ustavni sud utvrdi da je njegova apelacija osnovana te da ili sam odluči o meritumu spora i odluku dostavi Kantonalnom sudu ili da ukine osporenu odluku i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak. Apelant predlaže da Ustavni sud, na osnovu člana 77. „Pravilnika Suda BiH“ donese privremenu mjeru do svoje konačne odluke iz razloga „što ga sud uslovljava plaćanjem sudske takse a nema mogućnosti da je plati jer mu je mjesečno primanje po članu domaćinstva 175,00 KM“.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim rješenjima bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretala, ne mogu predstavljati, sama po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizovao koju privremenu mjeru traži niti je naveo i jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju navedenih ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Naime, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.
10. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere zasniva na istim razlozima i činjenicama koje apelant navodi kao razloge za usvajanje apelacije. Međutim, Ustavni sud ističe da bi razmatranje tih navoda u ovoj fazi postupka vodilo prejudiciranju rješenje merituma predmetne apelacije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović