Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3953/11 ("Drvoart" d.o.o. Han Pijesak)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3953/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3953/11, rješavajući zahtjev "Drvoarta" d.o.o. Han Pijesak za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev "Drvoarta" d.o.o. Han Pijesak za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. "Drvoart" d.o.o. Han Pijesak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 8. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 000484 11 Uvp2 od 6. jula 2011. godine, Rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 06.05/II-450-903/09 od 30. oktobra 2009. godine, Zaključka Ministarstva finansija – Poreska uprava, Područni centar Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.07/0703/490-204-16-1/09 od 29. jula 2009. godine i Rješenja Poreske uprave broj 06/1.07/0702/490-204-16-1/09 od 15. juna 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Poreskoj upravi da "deblokira" apelantov transakcioni račun do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Poreske uprave broj 06/1.07/0702/490-204-16-1/09 od 15. juna 2009. godine naloženo je apelantu da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun i neplaćanje poreskih obaveza, izvrši uplatu poreza u ukupnom iznosu od 371.756,67 KM.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Poreska uprava je donijela Zaključak broj 06/1.07/0703/490-204-16-1/09 od 29. jula 2009. godine kojim je odbacila kao neblagovremenu apelantovu žalbu. U obrazloženju zaključka Poreska uprava je navela da iz predmetnog spisa proizlazi da je pobijano rješenje dostavljeno apelantu 7. jula 2009. godine, a da je apelant žalbu protiv tog rješenja izjavio 24. jula 2009. godine, iako je rok za izjavljivanje žalbe bio 15. jul 2009. godine. S obzirom na to, Poreska uprava je navela da je odlučila kao u dispozitivu zaključka shodno odredbama člana 219. st. 1. i 2. Zakona o opštem upravnom postupku.

4. Rješenjem Poreske uprave broj 06/1.07/0702/3-457-7-680/09 od 24. novembra 2009. godine naložena je prinudna naplata poreza obustavom transakcija preko apelantovog računa.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv zaključka Poreske uprave od 29. jula 2009. godine, Odbor je donio Rješenje broj 06.05/II-450-903/09 od 30. oktobra 2009. godine kojim je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te ujedno podnio zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja Poreske uprave kojim je naložena prinudna naplata poreza.

7. Okružni sud je donio Rješenje broj 14 0 U 000484 09 U od 23. decembra 2009.

godine kojim je usvojio apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja Poreske uprave o prinudnoj naplati poreza, te odredio da se izvršenje odlaže do okončanja upravnog spora pred tim sudom, a najduže 60 dana od dana donošenja odluke o odlaganju.

8. Okružni sud je donio Presudu broj 14 0 U 000484 09 U od 19. januara 2010. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio i Rješenje Odbora broj 06.05/II-450-903/09 od 30. oktobra 2009. godine poništio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 8. Zakona o opštem upravnom postupku propisano da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari, te da se u tom cilju moraju potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Okružni sud je dalje naveo da je odredbama člana 77. Zakona o opštem upravnom postupku propisano da stranka može odrediti punomoćnika za primanje pismena. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz predmetnog spisa proizlazi da lice koje je bilo ovlašteno za prijem pismena za apelanta, nije bilo ovlašteno da otvara pismeno, da utvrđuje sadržaj tog pismena i postupa u skladu sa tim pismenom. S obzirom da je u vrijeme kada je prvostepeno rješenje dostavljeno apelantu bio u toku kolektivni godišnji odmor, te budući da je lice koje je bilo ovlašteno za zastupanje i odlučivanje bilo na godišnjem odmoru, Okružni sud je zaključio da se predmetna žalba protiv prvostepenog rješenja ima smatrati blagovremenom.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu Odbora za vanredno preispitivanje navedene presude, donio Presudu broj 14 0 U 000484 11 Uvp2 od 6. jula 2011. godine kojom je zahtjev uvažio, pa je presudu Okružnog suda preinačio tako što je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je prvostepeno rješenje uručeno 7. jula 2009. godinu licu kojeg je apelant ovlastio za prijem pismena, a da je apelant 24. jula 2009. godine, putem pošte preporučenom pošiljkom, podnio žalbu protiv tog rješenja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da se žalba podnosi u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja shodno odredbama člana 215. Zakona o opštem upravnom postupku. S obzirom da je prvostepeno rješenje uručeno apelantovom punomoćniku za prijem pismena 7. jula 2009. godine, a da je žalba protiv prvostepenog rješenja podnesena 24. jula 2009. godine, Vrhovni sud je zaključio da je predmetna žalba podnesena po proteku zakonom propisanog roka, koji je prekluzivan i koji se ne može produžavati. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant u tužbi isticao da je preduzeće bilo na kolektivnom godišnjem odmoru u periodu od 29. juna do 17. jula 2009. godine, da je direktor, kao lice odgovorno za zastupanje i odlučivanje, strani državljanin i da je boravio u inostranstvu do 19. jula 2009. godine, zbog čega u tom periodu nije bilo moguće blagovremeno podnijeti žalbu, te je u predmetnoj tužbi predložio da mu sud zbog propuštenog roka dozvoli povrat u pređašnje stanje. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se navedene činjenice ne mogu smatrati opravdanim razlogom za propuštanje roka za izjavljivanje žalbe, tako da u slučaju da je prijedlog za povrat u pređašnje stanje i podnesen prvostepenom organu, to ne bi bilo od uticaja na pravilnost odluke u predmetnoj upravnoj stvari. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je funkcionisanje apelanta kao pravnog lica za vrijeme kolektivnog godišnjeg odmora pitanje njegove unutrašnje organizacije, a ne neke situacije koju nije bilo moguće predvidjeti (viša sila, bolest itd.), a koja je mogla biti od uticaja na propuštanje roka za izjavljivanje žalbe.

10. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, kao i prava iz čl. 4., 6. i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant smatra da su upravni organi i Vrhovni sud, za razliku od Okružnog suda, pogrešno zaključili da je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja neblagovremena. Apelant navodi da su upravni organi, sve do donošenja rješenja Okružnog suda od 23. decembra 2009. godine držali u blokadi njegove transakcione račune, što je dovelo do prestanka proizvodnje i nemogućnosti isplate ličnih primanja radnicima, čime je apelantu nanesena ogromna šteta. Takođe, apelant navodi da su upravni organi nastavili sa blokadom njegovih transakcionih računa, uprkos obavezi da odlože izvršenje prvostepenog rješenja do donošenja presude Vrhovnog suda. Nadalje, apelant navodi da je odredbama člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima propisano da se zahtjev za vanredno preispitivanje može podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se ponosi zahtjev. U vezi s tim, apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju odlučivao o neblagovremeno podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da blokada računa nanosi ogromnu štetu apelantu i njegovim zaposlenicima, te ugrožava njihovu egzistenciju, te stoga predlaže da Ustavni sud u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka naloži Poreskoj upravi da "deblokira" apelantov transakcioni račun.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da se zahtjev za donošenje privremene mjere ne može zasnivati na činjenicama koje se tiču merituma predmeta. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da naloži Poreskoj upravi da odloži prinudno izvršenje rješenja, kojim je apelantu naloženo da izvrši uplatu poreza, a povodom kojeg su donesene odluke koje osporava predmetnom apelacijom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se ovako postavljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere u svojoj suštini svodi na donošenje odluke o merituma predmeta, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati jer bi u suprotnom prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da se apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na činjenicama koje se tiču merituma predmeta, a koje će Ustavni sud razmatrati u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3953/11 ("Drvoart" d.o.o. Han Pijesak) | Sudska praksa | Aktio