Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1122/11 („Smiljić“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1122/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1122/11, rješavajući apelaciju „Smiljić“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Smiljić“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000385 10 Uvp od 22. decembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 002661 10 U od 28. juna 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „Smiljić“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa direktor Nedeljko Smiljić, podnio je 8. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 000385 10 Uvp od 22. decembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002661 10 U od 28. juna 2010. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će do donošenja odluke o apelaciji staviti van snage rješenje Privredne komore Republike Srpske broj 04-12-690-1/10 od 8. aprila 2010. godine i konvalidirati rješenje o registraciji reda vožnje Republičke autobuske linije R-044 (stara oznala RP-233) Gradiška-Šipovo broj 04-12-210-044/09 od 18. juna 2009. godine i dozvoliti apelantu da nastavi prevoz na navedenom redu vožnje.
2. Konkretni upravni postupak je pokrenut po prijedlogu apelanta za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske broj 03-345-100/01 od 15. februara 2002. godine kojim je u predmetu brisanja reda vožnje iz registra redova vožnje republičkih autobusnih linija izbrisan red vožnje na relaciji Gradiška-Šipovo. Ministarstvo je utvrdilo da je apelantov prijedlog osnovan pa je rješenjem broj 13.03-1/345-311/07 od 24. marta 2008. godine red vožnje Gradiška-Šipovo ostavio u registru redova vožnje republičkih autobusnih linija Republike Srpske.
3. Protiv rješenja Ministarstva broj 13.03-1/345-311/07 od 24. marta 2008. godine tužbu je podnio PP „Central“ Export-import Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je presudom Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 000 385 08 U od 22. juna 2009. godine tužiteljeva tužba uvažena i osporeni akt je ponišen.
4. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 11 0 U 002661 10 U od 22. juna 2010. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ponavljanje postupka vanredno pravno sredstvo koje će se primjeniti ukoliko je ispunjen jedan ili više razloga predviđenih odredbom člana 234. Zakona o opštem upravnom postupku. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da organ nadležan za ponavljanje postupka, prije nego se upusti u ocjenu ispunjenosti tih uslova mora ispitati da li je prijedlog blagovremen, izjavljen od ovlaštenog lica i da li su okolnosti na kojima se prijedlog zasniva učinjene vjerovatnim. S obzirom da u konkretnom slučaju razlozi na koje se apelant poziva u svom prijedlogu za ponavljanje postupka - netačno utvrđene činjenice nisu navedenom odredbom propisani kao razlozi za ponavljanje postupka, Vrhovni sud je stava da je Okružni sud postupio pravilno kad je uvažio tužiteljevu tužbu i ukinuo osporeni akt. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je utvrdio da u presudi Okružnog suda nema ništa što bi je učinilo nezakonitom i da apelantovom zahtjevu nije bilo moguće udovoljiti.
5. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava presudu donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao o njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka. Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije. Ustavni sud je u svojoj praksi zauzeo stav da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer u takvom postupku se ne određuju apelantova građanska prava i obaveze u smislu prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP-3163/07 od 12. juna 2008. godine, AP-2573/09 od 14. aprila 2010. godine i AP-1695/10 od 29. juna 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u postupku u kojemu je odlučivano o apelantovom zahtjevu za ponavljanje postupka nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za ponavljanje postupka, pa slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodnu povredu prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
9. Također, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa slijedi da je apelacija i u odnosu na navodne povrede ovoga prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović