Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-118/11 (P. H. i I. B.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Stara devizna štednja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-118/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 118/11, rješavajući apelaciju Plane Hokić i Ibrahima Beganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Plane Hokić i Ibrahima Beganovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000654 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 P 001409 10 Gž od 5.
avgusta 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj P- 956/2004 od 22. februara 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Plana Hokić i Ibrahim Beganović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Bijeljine, podnijeli su 5. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000654 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 P 001409 10 Gž od 5. avgusta 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-956/2004 od 22. februara 2010. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-956/04 od 14. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 131 od 5. aprila 2007. godine Osnovni sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari apelanata radi isplate stare devizne štednje. Rješenjem je Osnovni sud predmet ustupio na verifikaciju Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge AD Banjaluka.
3. Vrhovni sud je 6. marta 2009. godine donio rješenje kojim je revizija apelanata djelimično uvažena i preinačeno rješenje Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 131 od 5. aprila 2007. godine u dijelu kojim je potvrđeno rješenje prvostepenog suda koji se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, tako što je žalba apelanata djelimično uvažena i rješenje Osnovnog suda broj P-956/04 od 14. oktobra 2006. godine u navedenom dijelu ukinuto. U dijelu kojim je drugostepeni sud pobijanim rješenjem potvrdio rješenje Osnovnog suda broj P-956/04 od 14. oktobra 2006. godine kojim je predmet ustupljen Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge AD Banjaluka, revizija je odbijena.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj P-956/2004 od 22. februara 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 12 0 P 001409 10 Gž od 5. avgusta 2010. godine odbačen je kao nedozvoljen prijedlog apelanata za nastavak parničnog postupka od 19. maja 2009. godine i 16. februara 2010. godine. Rješenjem je odbačen kao nedozvoljen prijedlog apelanata za zakazivanje pripremnog ročišta u ovoj pravnoj stvari. Takođe, rješenjem je odbačen kao nedopušten podnesak apelanata od 13. januara 2009. godine kojim je vršeno prinačenje tužbenog zahtjeva u ovoj parnici isticanjem i zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova i patnji u iznosu od po 10.000,00 KM, ukupno 20.000,00 KM zbog neisplate potraživanja povodom stare devizne štednje.
5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je odlučujući po reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepenog rješenja Vrhovni sud rješenjem od 6. marta 2009. godine djelimično uvažio reviziju, te preinačio drugostepeno rješenje u dijelu kojim je potvrđeno rješenje prvostepenog suda koji se oglasio apsolutno nenadležnim, tako što je žalbu apelanata djelimično uvažio i prvostepeno rješenje u tom dijelu ukinuo. U preostalom dijelu revizija apelanata je odbijena i drugostepeno rješenje je potvrđeno, nakon čega je revizioni sud spis neposredno dostavio prvostepenom sudu. Osnovni sud je naglasio „da revizioni sud u konkretnom slučaju nije iskoristio svoja ovlaštenja iz člana 249. stav 2. Zakona o parničnom postupku i ukinuo drugostepeno rješenje i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje, smatrajući takvo postupanje neadekvatnim u okolnostima konkretnog slučaja, nego je konačno riješen spor između parničnih stranaka na način da prvostepenom sudu (kome je neposredno dostavljen spis) nije naloženo ponovno suđenje, što nije pravno ni bilo moguće [...], to ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju ne postoje procesne pretpostavke odnosno ne postoje zakonski uslovi za nastavak predmetnog parničnog postupka, jer je isti pravosnažno okončan“.
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da ne postoje procesne pretpostavke za nastavak postupka po prijedlogu apelanata, pa su ti prijedlozi pravilno odbačeni kao nedozvoljeni. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je nedozvoljen i prijedlog apelanata za zakazivanje pripremnog ročišta u ovoj pravnoj stvari i da je pravilno odbačen i podnesak apelanata kojim je vršeno preinačenje tužbenog zahtjeva apelanata u ovoj pravnoj stvari, sve iz razloga jer je postupak u ovoj pravnoj stvari pravosnažno okončan rješenjem Vrhovnog suda. Okružni sud je istakao da je postupak u predmetu apelanata pravosnažno okončan i da nije prekinut, pa se ne može tražiti nastavak nikakvog postupka.
7. Vrhovni sud je 26. oktobra 2010. godine rješenjem broj 118 0 P 000654 10 Rev odbacio reviziju apelanata. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) proisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen. Takođe, Vrhovni sud je naglasio da je rješenjem drugostepenog suda odlučeno o prijedlogu za nastavak postupka i zakazivanje pripremnog ročišta, te o preinačenju tužbe, te da takvim rješenjem nije pravosnažno završen postupak, pa protiv takvog rješenja nije dopuštena revizija.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju rješenja redovnih sudova kojima su odbačeni kao nedopušteni prijedlozi apelanata za nastavak parničnog postupka, odnosno kojim je odbijena revizija apelanata izjavljena protiv tih rješenja, jer se radi o presuđenoj stvari.
11. S tim u vezi, Ustavni sud će kao prvo utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član
6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim.
12. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1887/06 od 6. marta 2007. godine dostupna na www.ustavnisud.ba), u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom postupku pred redovnim sudovima, u kojima su donesene osporene odluke, nije odlučivalo o bilo kakvim građanskim pravima ili obavezama apelanata, budući da je u tim postupcima utvrđeno da su predmetni prijedlozi nedopustivi, jer je o istom pitanju koje je bilo predmet zahtjeva, već pravosnažno presuđeno. U predmetnom postupku je utvrđeno da je o građanskim pravima i obavezama apelanata koja su sadržana u njihovim prijedlozima i zahtjevima, konačno odlučeno pravosnažnim rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000838 od 6. marta 2009. godine, kojim su potvrđena nižestepena rješenja i predmet ustupljen Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge AD Banjaluka, na verifikaciju i isplatu stare devizne štednje, a revizija apelanata u tom dijelu je odbijena.
14. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesene osporene odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
15. Budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom da su njihovi prijedlozi odbačeni kao nedopušteni, jer je o istom pitanju već pravosnažno presuđeno, slijedi da se, navodi apelanata u vezi povrede prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju također, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović