Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-260/09 (J. A.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-260/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-260/09, rješavajući apelaciju Jure Antunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jure Antunovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Už-

357/04 od 5. novembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-533/03 od 1. juna 2004. godine, rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj Up.II-09-25-356/03 od 17. oktobra 2003. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove općine Jablanica broj 10-25-3-447-2/03 od 10. septembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Jure Antunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 30. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-357/04 od 5. novembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-533/03 od 1. juna 2004. godine, rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj Up.II-09-25-356/03 od 17. oktobra 2003. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 10-25-3-447-2/03 od 10. septembra 2003. godine.

2. Rješenjem Službe broj 10-25-3-447-2/03 od 10. septembra 2003. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za povrat stana u Jablanici, u ulici Sulje Čilića SP-100 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 25. augusta 2003. godine, te obzirom da zahtjev nije podnesen u zakonskom roku iz člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), Služba je zahtjev odbila kao neosnovan.

3. Apelant se žalio protiv navedenog rješenja Službe Ministarstvu, koje je rješenjem broj Up.II-09-25-356/03 od 17. oktobra 2003. godine, žalbu apelanta odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ donio pravilnu odluku i da navodi istaknuti u žalbi nisu mogli uticati na drugačije rješenje tog upravnog predmeta.

4. Apelant je tužbom protiv rješenja Ministarstva pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je presudom broj U-533/03 od 1. juna 2004. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelanta. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da iz spisa predmeta jasno proizilazi da je apelant zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio nadležnoj službi 25. augusta 2003. godine, a da je prema članu 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed u konkretnom slučaju bio 4. oktobar 1999. godine. Očito je, kako je dalje istakao Kantonalni sud, da je prema navedenim zakonskim odredbama apelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu prije podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed. U odnosu na navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo na dom zaštićeno članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), bez obzira na navedene zakonske rokove, Kantonalni sud je naveo da je tačno da je tim članom Evropske konvencije propisano pravo na poštivanje doma, ali se također navedenim članom propisuje da se ovo pravo ostvaruje u skladu s zakonom, što znači da se pravo na poštivanje doma može ograničiti, jer se ne radi o apsolutno zaštićenom pravu. Nižestepeni organi nisu, po ocjeni Kantonalnog suda postupili suprotno članu 8. Evropske konvencije, jer nisu onemogućili apelantu da se vrati u predmetni stan čiji je nosilac stanarskog prava, budući da su postupali u skladu s važećim propisima. Apelant nije poštivao prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed, koji je, kako je zaključio Kantonalni sud, sasvim razuman, pa je apelant objektivno taj rok mogao iskoristiti bez obzira na okolnosti koje je u tužbi naveo (mijenjanje mjesta boravka).

5. Apelant se protiv presude Kantonalnog suda žalio Vrhovnom sudu, koji je presudom broj Už-357/04 od 5. novembra 2008. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantovu tužbu, te da su upravni organi pravilno odlučili budući da je očigledno da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnesen nakon proteka zakonom utvrđenog roka. Vrhovni sud je dalje naveo da nisu osnovani navodi žalbe da su prvostepeni sud i upravni organi svojim odlukama povrijedili Evropsku konvenciju, Ustav BiH i Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Dalje je istaknuto da, iako Evropska konvencija i njeni protokoli imaju prioritet nad svim drugim zakonima, navedena konvencija dopušta da se pod određenim uvjetima od posebnog društvenog interesa može odstupiti od njenih načelnih standarda. Tako član 5. Zakona o prestanku primjene svojim odredbama ne odstupa od posebnog standardaprava države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom, kako je propisano članom 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vrhovni sud je dalje istakao da propisivanje roka do koga se mogu podnijeti zahtjevi za povrat stana je proporcionalno cilju koji se želi postići primjenom člana 5. navedenog zakona, što je također standard Evropske konvencije. Naime, navedeni propis doprinosi bržem trajnom rješenju povratka izbjeglih i raseljenih lica u svoje domove, što je bez sumnje od velikog značaja za konsolidaciju općeg stanja društva kao proklamovanog prioritetnog državnog interesa. Sem toga, kako je naveo Vrhovni sud, za podnošenje zahtjeva za povrat stanova propisan je jedan primjerno dug vremenski period, o čemu je na različite načine informisana javnost, ti rokovi su i produžavani, tako da je apelant imao mogućnost da u propisanom roku podnese zahtjev. Međutim, apelant tu mogućnost nije iskoristio zbog propuštanja prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana, dakle zbog njegovih propusta, a ne zbog toga što je bio uskraćen navedenim propisom da podnese takav zahtjev. Iz navedenih razloga u konkretnom slučaju, po ocjeni Vrhovnog suda, ne radi se o povredi Evropske konvencije, Ustava BiH i Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kako je apelant naveo u žalbi.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je u predmetni stan uselio 1982. godine i živio u njemu do izbijanja ratnih sukoba 1993. godine, kada je zbog ratnih sukoba napustio Jablanicu. Dalje je istakao da je u predmetni stan zakonito uselio i da isti smatra svojim domom. Smatra da su osporene odluke suprotne postojećim zakonskim propisima, a također i Evropskoj konvenciji, koja ima prednost nad domaćim zakonima. U odnosu na zakonom propisani rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, apelant je istakao da je on boravio u inozemstvu i da nije bio u mogućnosti da sazna za bilo kakve zakonske rokove. Apelant smatra da ima pravo da se vrati u svoj dom i svoju imovinu bez bilo kakvih rokova, a pogotovo što Ustav Bosne i Hercegovine u članu II/5. garantuje povratak svim izbjeglicama i raseljenim licima bez naznake bilo kakvih rokova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelant je 25. augusta 2003. godine Službi podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, koji je rješenjem Službe broj 10-25-3-447-2/03 od 10. septembra 2003. godine odbijen s obzirom da zahtjev nije podnesen u zakonskom roku iz člana 5. Zakona o prestanku primjene. Rješenje Službe potvrdilo je Ministarstvo rješenjem broj Up.II-09-25-356/03 od 17. oktobra 2003. godine. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva, koji je presudom broj U-533/03 od 1. juna 2004. godine, tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je presudom broj Už-357/04 od 5. novembra 2008. godine odbio žalbu apelanta protiv navedene presude Kantonalnog suda.

10. Ustavni sud zapaža da nadležni organ uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelanta za povrat u posjed predmetnog stana, već su zahtjev odbili iz formalnih razloga s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, odnosno iscrpiti pravne lijekove Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine i broj AP 2799/11 od 15. septembra 2011. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-260/09 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio