Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-280/09 (B. O.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-280/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 280/09, rješavajući apelaciju Blagoja Okuke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blagoja Okuke podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000824 od 7. oktobra 2008. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002884 od 7.

decembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P- 1886/03-B od 28. oktobra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Blagoje Okuka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Portlanda, Sjedinjene Američke Države, kojeg zastupaju punomoćnici Stoja Mandić i Rasim Grbo iz Sarajeva, podnio je 30. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 07-000824 od 7. oktobra 2008. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002884 od 7. decembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1886/03-B od 28. oktobra 2004. godine.

2. Apelant je 1. septembra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio da sud donese presudu kojom će utvrditi da tuženi G.O. nije zakonski posjednik parcela k.č. 795/1, k.č. 795/4 i k.č. 795/7, katastarski plan 227, k.o. Novo Sarajevo III, jer je iste 1972. godine prodao R.O, kada je prestao da vrši faktičku vlast na navedenom neizgrađenom građevinskom zemljištu i time izgubio posjed. Navedenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud utvrdi da je B.O. posjednik 1/1 zemljišta k.č. 795/4 i 795/2 u državnom vlasništvu na kojem je vršio faktičku vlast od 1972. godine do 1993. godine, a da se površina i oblik parcele odrede prema avio snimku tj. prostornom planu avio-snimka iz 1984. godine.

3. Apelant je, postupajući po rješenju suda podneskom od 9. decembra 2003. godine uredio tužbeni zahtjev i opredjelio se tako da je predložio da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je tuženi G.O. od 1972. godine nije zakonski posjednik zemljišta označenog kao k.č. 795/1, k.č. 795/4 i k.č. 795/7, obzirom da je 1972. godine uz novčanu naknadu predao isto u posjed R.O, te da se naloži SO Novi Grad kao i Gruntu da izvrši uknjižbu shodno toj presudi.

4. Rješenjem Općinskog suda broj P-1886/03-B od 28. oktobra 2004. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002884 od 7. decembra 2006. godine odbačena je apelantova tužba radi utvrđivanja nepostojanja prava posjeda tuženog G.O. zbog nepostojanja pravnog interesa apelanta za podnošenje tužbe za utvrđenje.

5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da iz navoda tužbe, niti iz postavljenog tužbenog zahtjeva, na način kako je to urađeno podeskom od 9. decembra 2003. godine, nije vidljivo postojanje pravnog interesa apelanta za podnošenje tužbe za utvrđenje. Općinski sud je istakao da pravni interes postoji kada je već iz postavljenog tužbenog zahtjeva ili iz navoda tužbe vidljivo da će donošenje presude za utvrđenje imati direktne posljedice na prava ili pravni odnos tužitelja. Općinski sud je naglasio da apelantov „tužbeni zahtjev ne pruža uvjerenje sudu da apelant ima bilo kakav pravni interes da se utvrdi da tuženi G.O. nije posjednik spornih nekretnina od 1972. godine, a pogotovo nije vidljivo da postoji interes apelanta da se utvrdi da su te nekretnine u posjedu O.R.“.

6. Vrhovni sud je 7. oktobra 2008. godine donio rješenje broj 070-0-Rev-07-000824 kojim je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu.

7. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant postupajući po nalogu suda radi ispravke i dopune tužbe u podnesku od 9. decembra 2003. godine tužbeni zahtjev odredio tako što je tražio da sud utvrdi da tuženi G.O. od 1972. godine nije zakonski posjednik spornog zemljišta, s obzirom da je 1972. godine uz novčanu naknadu predao isto u posjed R.O. Takođe, apelant je tražio da se SO Novi Grad i gruntu naloži da izvrši uknjižbu shodno presudi. Vrhovni sud je istakao da navedeni apelantov tužbeni zahtjev ne predstavlja tužbu za utvrđenje, kako su to pogrešni ocjenili nižestepeni sudovi, jer „deklaratornom tužbom se može tražiti da sud samo utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa te istinitost odnosno neistinitost neke isprave (član 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku)“. Takođe, Vrhovni sud je naglasio da je apelant u u prvom dijelu tužbenog zahtjeva tražio utvrđenje činjenica što ne spada u sudsku nadležnost, ali kako je tužbom tražio da se naloži SO Novi Grad i Gruntu da izvrši uknjižbu, taj zahtjev bi upućivao na činjenje i kondemnatornu tužbu pod uslovom da je usmjeren prema tuženom. Obzirom na navedeno Vrhovni sud je naveo da „ u kondemnatornoj tužbi tužitelj traži od suda da mu pruži pravnu zaštitu tako što će tuženog obavezati da u korist tužitelja ili iznimno u korist nekog trećeg, nešto određeno učini, trpi ili propusti. Traženo činjenje ili trpljenje nije upućeno prema tuženom, a Općina Novi Grad i Zemljišno knjižni ured nisu obuhvaćeni tužbom“. Vrhovni sud je naglasio budući da je apelant tužbenim zahtjevom tražio pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, zahtjev mora biti konkretan i određen u subjektivnom i u objektivnom smislu. Vrhovni sud je istakao da je apelantova tužba u podnesku od 6. decembra 2003. godine i dalje ostala nerazumljiva, pa su iz tog razloga postojali uslovi da je sud odbaci u smislu odredbi člana 67. stav 1. tačka 8. Zakona o parničnom postupku, a ne po tački 7. istog člana. Vrhovni sud je naglasio da neovisno o razlozima iz kojih je tužba odbačena, drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju. Općinski sud je donio rješenje broj P-1886/03-B od 28. oktobra 2004. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002884 od 7. decembra 2006. godine, kojim je odbačena apelantova tužba zbog nepostojanja pravnog interesa apelanta za podnošenje tužbe za utvrđenje. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je rješenjem broj 070- 0-Rev-07-000824 od 7. oktobra 2008. godine reviziju odbio uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su apelantovu tužbu odbacili. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je apelantova tužba i nakon ispravke i dopune ostala nerazumljiva, te da je iz tog razloga trebala biti odbačena u skladu sa odredbom člana 67. stav 1. tačka 8. Zakona o parničnom postupku, a ne po tački 7. istog člana.

12. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove pred redovnim sudovima, te da samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-280/09 (B. O.) | Sudska praksa | Aktio