Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3971/11 (D. M.-T.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3971/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 3971/11, rješavajući apelaciju Dušanke Mićić-Terzeu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Mićić-Terzeu podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001540 10 Rev od 3. augusta 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Mićić-Terzeu (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 11. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 001540 10 Rev od 3. augusta 2011. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice protiv S.M. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi civilne diobe zajednički stečene bračne imovine, Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 80 0 P 001540 05 P od 25. juna 2008. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelantice i ustanovio da je apelantica, po osnovu sudskog poravnanja sačinjenog sa tuženim kod Osnovnog suda u predmetu broj P-894/90 postala vlasnik ½ nekretnina i pokretnih stvari pobliže označenih u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina i pokretne stvari), te je sud dozvolio fizičku diobu stvari odnosno, civilnu diobu ako fizička dioba ne bude moguća. Stavom dva navedene presude sud je utvrdio da se tuženi može osloboditi fizičke i civilne diobe predmetne nekretnine ako apelantici na ime njenog dijela isplati iznos od 32.302,00 KM odnosno, 6.000,00 KM na ime pokretnih stvari. Stavom 3. i 4. iste presude odbijen je kao neosnovan neznatan dio tužbenog zahtjeva apelantice i obavezan tuženi da naknadi apelantici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.850,00 KM.

3. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 001540 08 Gž od 30. marta 2010. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda u drugom stavu, tako što je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelantice odbijen kao neonovan, dok je u ostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, rješenjem broj 80 0 P 001540 10 Rev od 3. augusta 2011. godine usvojio reviziju, ukinuo obje nižestepene presude i tužbu apelantice odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz razloga što su odlučivali o sporu u kojem je već zaključeno sudsko poravnanje. Dalje se navodi, da je za postojanje presuđene stvari potrebno da se ispune tri uslova odnosno, da posoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, te da sud tokom cijelog postupka pazi po službenoj dužnosti na postojanje presuđene stvari (član 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku, «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) a ne samo samo kod sudskog poravnanja (član 93. ZPP). Vrhovni sud ističe, da je u konkretnom slučaju nesporno da se tužbeni zahtjev apelantice zasniva na sudskom poravnanju kojeg su stranke, povodom istog zahtjeva, zaključile pred Osnovnim sudom u parnici poslovnog broja P-894/90. Iz navedenog proizilazi da su nižestepeni sudovi odlučivali o sporu u kojem je već zaključeno sudsko poravnanje odnosno, da je u pitanju presuđena stvar. Nadalje, okolnost da u navedenom sudskom poravnanju nije identifikovana nekretnina koja je predmet spora, te nisu individualno određene pokretne stvari, nije od uticaja na zaključak da je u pitanju presuđena stvar, iz razloga što među strankama nije sporno da je i kod sudskog poravnanja i kod tužbe u ovoj parnici isti predmet spora. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je primjenom člana 249. stav 2. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.

5. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. S obzirom na to da apelantica smatra da joj je, između ostalog, osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je, prije svega, da Ustavni sud odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta.

9. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost apelanticine tužbe. Prema odredbama člana 196. stav 2. ZPP, sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka je li stvar pravomoćno presuđena, te ako se utvrdi da su se stekli zakonski uslovi koji predmetnu tužbu čine nedopustivom, odnosno ako postoji identitet stranaka, zahtjeva i činjeničnog stanja, tužba se odbacuje bez upuštanja u meritorno raspravljanje tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se se u predmetnom postupku pred Vrhovnim sudom, nije odlučivalo o bilo kakvom apelanticinom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u tom postupku utvrđeno da je predmetna tužba nedopustiva, jer je o istom pitanju koje je bilo predmet apelanticinog tužbenog zahtjeva, već pravosnažno presuđeno. U predmetnom postupku je utvrđeno da je o apelanticinim građanskim pravima i obavezama konačno odlučeno u sudskom poravnanju zaključenom pred Osnovnim sudom u parnici poslovnog broja P-894/90. Prema tome, ishod procedure u kojem je donijeto pobijano rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantice. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

10. Budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza, s obzirom da je njena tužba odbačena kao nedopuštena, jer je o istom pitanju već pravosnažno presuđeno, slijedi da se apelanticini navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju također, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3971/11 (D. M.-T.) | Sudska praksa | Aktio