Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5435/10 (P. T.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Imovina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5435/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 5435/10, rješavajući apelaciju Pantelije Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pantelije Tomića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000174 10 Rev od 13. oktobra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Pantelija Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelinca, podnio je 17. novembra 2010. godine „predstavku“ Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000174 10 Rev od 13. oktobra 2010. godine. Predmet je evidentiran pod brojem SU-66/10, te je od apelanta zatraženo 22. novembra 2010. godine da popuni obrazac apelacije. Apelant je 2. decembra 2010. godine dostavio Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda broj 118 0 P 000174 10 Rev od 13. oktobra 2010. godine, nakon čega je predmet presigniran i evidentiran kao AP-5435/10.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-824/03 od 15. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12-0-Gž-06-000092 od 19. oktobra 2009. godine, u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000174 10 Rev od 13. oktobra 2010. godine odbijena je apelantova revizija protiv presude Okružnog suda broj 12-0-Gž-06-000092 od 19. oktobra 2009. godine.
4. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da je apelant u ovoj parnici tražio da se poništi bod lista za dodjelu stambenih kredita od strane Opštine Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) od 15. jula 2002. godine i lista prioriteta, kao i da se nametne obaveza tuženoj da izvrši bodovanje apelanta i sačini novu listu prioriteta prema konkursu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant penzionisan kao radnik tužene 31. decembra 1996. godine, a da se 15. maja 2002. godine prijavio na konkurs za dodjelu stambenih kredita koji je tužena raspisala 13. maja 2002. godine. Dalje, da je Stambena komisija tužene objavila bod listu 15. jula 2002. godine u kojoj je navedeno da je apelantov zahtjev odbačen, jer nije dostavio kompletnu dokumentaciju, te da je apelant izjavio prigovor 19. jula 2002. godine o kome nije odlučeno. Vrhovni sud je istakao da je članom 5. Pravilnika tužene o rješavanju stambenih pitanja radnika opštinske uprave propisano da pravo na rješenja stambenog pitanja imaju i penzioneri kojima nije riješeno stambeno pitanje, a koji su zahtjev za rješavanje stambenog pitanja podnijeli u godini u toku koje su penzionisani i na osnovu kojeg su uvršteni na rang listu, a da apelant uz zahtjev nije podnio dokaz o tome, te da je iz tog razloga prvostepeni sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je drugostepeni sud odlučujući o apelantovoj žalbi našao da je prvostepena presuda pravilna, ali ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud, nego zbog toga što je traženje sudske zaštite moguće samo protiv konačne odluke tužene o dodjeli stambenog kredita, a u konkretnom slučaju takvog akta nema. Vrhovni sud je naglasio da apelant svojim tužbenim zahtjevom nije osporio zakonitost nijedne konkretne odluke tužene o dodjeli stambenog kredita određenom licu, a kako odluka tužene kojom je utvrđen redosljed prvenstva od 15. jula 2002. godine nema karakter konačne odluke o dodjeli stambenog kredita određenom licu, prvostepeni sud je imao mogućnost da apelantovu tužbu odbaci kao nedopuštenu. Vrhovni sud je naglasio da obzirom da materijalno pravni propisi ne dopuštaju sudsku zaštitu protiv akta tužene kojim je utvrđen redosljed prvenstva o dodjeli stambenih kredita, tužba se trebala odbaciti, a ne odbiti, kako su to učinili nižestepeni sudovi.
5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «legitimno očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, očekivanje dobijanja novčanih sredstava u vidu stambenog kredita ne može predstavljati apelantovu postojeću imovinu jer predstavlja očekivanje sticanja neke imovine. Dakle, u pitanju je eventualna buduća a ne njegova postojeća «imovina». Stoga, apelacija je u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović