Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-772/11 (R.R.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

  • Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-772/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-772/11, rješavajući apelaciju R.R. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i 11. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.R. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 11 0 U 0001302 10 Uvp od 17. novembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 11 0 U 001302 09 U od 17. decembra 2009. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, broj 15-364-303/08 od 3. marta 2009. godine i zaključka Odjeljenja za prostorno uređenje Općine Laktaši, broj 05- 364-39/03 od 6. maja 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.R. podnesena protiv rješenja Općinskog sekretarijata za poslove općinske uprave, Odjeljenje za privredu i inspekcijske poslove Općine Laktaši (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat), broj 02/1-364-344/87 od 6.

oktobra 1987. godine, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. R.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banja Luke, podnio je 21. februara 2011. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 11 0 U 0001302 10 Uvp od 17. novembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 U 001302 09 U od 17. decembra 2009. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15-364-303/08 od 3. marta 2009. godine, zaključka Odjeljenja za prostorno uređenje Općine Laktaši (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-364-39/03 od 6. maja 2008. godine i rješenja Općinskog sekretarijata za poslove općinske uprave, Odjeljenje za privredu i inspekcijske poslove Općine Laktaši (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat), broj 02/1-364- 344/87 od 6. oktobra 1987. godine.

2. Zaključkom Odjeljenja, broj 05-364-39/03 od 6. maja 2008. godine, odbačen je prijedlog apelanta za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Općinskog sekretarijata, broj 02/1-364- 344/87 od 6. oktobra 1987. godine, kojim je data urbanistička saglasnost R.M. za usaglašavanje temelja dogradnje postojeće porodične kuće, na parceli označenoj k.č. br. 169/2 k.o. Jakupovci, s obzirom da je protekao rok propisan odredbom člana 237. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP).

3. Rješenjem Ministarstva, broj 15-364-303/08 od 3. marta 2009. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv zaključka, broj 05-364-39/03 od 6. maja 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je prijedlog za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Općinskog sekretarijata, broj 02/1-364-344/87 od 6. oktobra 1987. godine, apelant podnio 19. februara 2003. godine, obzirom da mu je navedeno rješenje uručeno tek 31. januara 2003. godine. Međutim, s obzirom da su apelant i zainteresovano lice M.R. vodili više različitih postupaka u vezi sa korištenjem suvlasničkih dijelova kuće, odnosno izvođenja građevinskih radova od strane M.R. u toku postupka je nespornim utvrđeno da je M.R. uz žalbu izjavljenu na rješenje Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-322/87 od 4. septembra 1987. godine, priložio i urbanističku saglasnost od 6. oktobra 1987. godine, te da je saglasnost dostavljena punomoćniku apelanta na izjašnjenje, o čemu je u spisu predmeta priložena dopuna žalbe od 10. novembra 1987. godine i dostavnica od 23. decembra 1987. godine. Na osnovu prethodno navedenog, Ministarstvo je konstatovalo da je bez obzira što je apelantu rješenje Općinskog sekretarijata, broj 02/1-364-344/87 od 6. oktobra 1987. godine, uručeno tek 31. januara 2003. godine, apelant znao za postojanje i sadržaj spornoga rješenja najkasnije u 1988. godini, kada je dopisom od 5. maja 1988. godine zatražio uvjerenje o izatom odobrenju za građenje, a radi dokazivanja pred Osnovnim sudom, u predmetu broj P-620/88, pa se njegovo saznanje može izjednačiti sa dostavom rješenja. Konačno, Ministarstvo je konstatovalo a u smislu odredbe člana 237. stav 1. tačka 5. i stav 3. ZOUP da je protekao i subjektivni i objektivni rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka.

4. Presudom Okružnog suda, broj 11 0 U 001302 09 U od 17. decembra 2009. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva, broj 15-364- 303/08 od 3. marta 2009. godine.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj 11 0 U 0001302 10 Uvp od 17. novembra 2010. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj 11 0 U 001302 09 U od 17. decembra 2009. godine, jer apelant nije učinio vjerovatnim postojanje razloga za ponavljanje postupka primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS).

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra: ''da rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka teče od dana uručenja urbanističke saglasnosti, odnosno da mu nije dostavljeno rješenje kojim je data urbanistična saglasnost nego samo žalba, te da se eventualno saznanje ne može izjednačiti sa dostavljanjem.''

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i 11. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. i 11. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost ratione materiae

8. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda, broj 11 0 U 0001302 10 Uvp od 17. novembra 2010. godine, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj 11 0 U 001302 09 U od 17. decembra 2009. godine, a kojim je odbijena tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva, broj 15-364-303/08 od 3. marta 2009. godine. Navedenim rješenjem je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Odjeljenja, broj 05-364-39/03 od 6. maja 2008. godine, kojim je odbačen kao neblagovremen prijedlog apelanta za ponavljanje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti okončanog rješenjem, broj 02/1-364-344/87 od 6. oktobra 1987. godine.

9. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz prakse organa Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) slijedi da zahtjevi za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju djelotvorne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i dok njihov rezultat ne bude ponovno otvaranje postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 35).

10. Pored navedenog, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP-12/10 od 14. aprila 2010. godine i AP- 4245/10 od 27. oktobra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivalo samo o tome da li će biti odobren ponovni postupak ili ne. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli ponavljanje postupka izdavanja urbanističke saglasnosti, broj 02/1-364-344/87 od 6. oktobra 1987. godine proizlazi da se u ovom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodnu povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Također, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o pravu apelanta na imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni o pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da je apelacija i u odnosu na navodne povrede tih prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost ratione temporis

12. Prema gore navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.

14. Imajući u vidu da je apelant, u konkretnom slučaju u apelaciji naveo da osporava i rješenje Općinskog sekretarijata, broj 02/1-364-344/87 od 6. oktobra 1987. godine, kojim je data urbanistička saglasnost, koje je doneseno u periodu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, proizlazi da Ustavni sud nije nadležan ratione temporis da rješava predmetnu apelaciju u ovom dijelu.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 11. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno, ukoliko je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-772/11 (R.R.) | Sudska praksa | Aktio