Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-111/09 (G. Š.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-111/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 111/09, rješavajući apelaciju Grozde Štrkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9., člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grozde Štrkić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-
000 096 od 26. avgusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 439 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-06-001 513 od 10. jula 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grozde Štrkić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-
000 096 od 26. avgusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 439 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-06-001 513 od 10. jula 2008. godine u odnosu na član 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Grozda Štrkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 13. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 439 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-001 513 od 10. jula 2008. godine. Apelantica je 23. septembra 2011. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunila apelaciju tako što je dostavila Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-
09-000 096 od 26. avgusta 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-001 513 od 10. jula 2008. godine obavezan je tuženi TP "Malpreh" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati na ime duga iz radnog odnosa po osnovu manje obračunate i neisplaćene plate za period od 1. januara 2002. do 30. septembra 2003. godine iznos od 686,91 KM, te na ime razlike u isplati naknade za topli obrok za navedeni period iznos od 114,82 KM, sa zakonskim zateznim kamatama. Odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se poništi Rješenje tuženog broj 1771/03 od 16. maja 2003. godine o otkazu ugovora o radu, da se slijedom toga naloži tuženom da vrati apelanticu na posao, da joj na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period od 30. septembra 2003. godine, kao dana prestanka radnog odnosa, pa do 15. aprila 2008. godine isplati iznos od 11.779,51 KM, kao i da joj isplati regres za 2001., 2002. i 2003. godinu u iznosima od po 240,00 KM i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je su u dokaznom postupku provedeni dokazi čitanjem niza materijalnih dokaza (između ostalih i „akt tužene kojim dostavlja podatke sindikatu“ od 23. decembra 2002. godine) te je izveden dokaza vještačenjem po vještaku finsnsijske struke. Nadalje je navedeno da je odredbama člana 83. Zakona o radu propisano da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Takođe, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 39. Opšteg kolektivnog ugovora, koji je bio na snazi u spornom periodu, propisano da se osnovna plata za puno radno vrijeme utvrđuje tako što se najniža cijena rada pomnoži sa odgovarajućim koeficijentom koji se utvrđuje posebnim kolektivnim ugovorom. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je prema Odluci Vlade Republike Srpske najniža cijena rada u tom periodu iznosila 80,00 KM, što znači da je tuženi bio dužan da vrši obračun plata i drugih naknada prema tom iznosu. S obzirom da je tuženi umjesto najniže cijene rada od 80,00 KM isplaćivao iznos od 68,00 KM, Osnovni sud je naveo da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrdio iznos razlike plata i toplog obroka za navedeni period, te stoga odlučio kao u dispozitivu presude.
3. Nadalje, u pogledu apelantičinog zahtjeva kojim je tražila da se poništi Odluka tuženog broj 1771/03 od 16. maja 2003. godine o otkazu ugovora o radu zbog ekonomskih i organizacionih razloga, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 105. Zakona o radu propisano da se tužba za zaštitu prava iz radnog odnosa podnosi u subjektivnom roku od godinu dana. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelantica podneskom od 29. decembra 2003. godine tražila da se poništi predmetna odluka tuženog u odnosu na datum prestanka radnog odnosa (30. septembar 2003. godine), temeljeći taj zahtjev na odredbi člana 38. A Opšteg kolektivnog ugovora prema kojem je poslodavac prije prestanka radnog odnosa „dužan radniku obezbijediti isplatu neisplaćenih plata i drugih davanja utvrđenih zakonom o radu i kolektivnim ugovorom“, a da je tek podneskom od 18. septembra 2007. godine tražila da se poništi predmetna odluka u cjelosti. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je apelantica zahtjev za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa podnijela po proteku subjektivnog roka, kao i objektivnog roka, propisanog odredbom člana 105. Zakona o radu. Sud je naveo da se radi „o prekluzivnom roku gdje je zakonom određeno da nakon proteka vremena prestaje da postoji određeno pravo i isti je rok strogo određen, tako da ga stranke u postupku ne mogu mijenjati […] da protekom prekluzivnog roka određeni subjektivno-pravi odnos koji je regulisan određenom pravnom odlukom ima puno dejstvo kako u pogledu i materijalne i formalne pravosnažnosti“ iz kojih razloga je sud odbio apelantičin zahtjev u tom dijelu kao neosnovan budući da je apelantica podnijela zahtjev za poništenje odluku o prestanku radnog odnosa usljed ekonomskih, organizacionih i i tehnoloških razloga po proteku roka od četiri godine. . Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan i apelantičin zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tuženi da je vrati na posao, da joj isplatu naknadu štete zbog izgubljene zarade, te da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, budući da se radi o akcesornim pravima. U pogledu apelantičinog zahtjeva kojim je tražila isplatu regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu, Osnovni sud je naveo da apelantica nije, u smislu odredaba člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazala relevantnu činjenicu, odnosno nije osporila navod tuženog da u spornom periodu tuženi nije imao obezbijeđena sredstva za isplatu regresa radnicima, te da regres nije isplaćen ostalim radnicima. S obzirom na to, te kako isplata regresa za korištenje godišnjeg odmora, u smislu člana
155. Opšteg kolektivnog ugovora, nije obavezujećeg karaktera već „zavisi od materijalnih troškova“ poslodavca, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantičin zahtjev i u tom dijelu.
4. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-08-000 439 od 30. oktobra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica 30. decembra 2002. godine podnijela tužbu prvostepenom sudu sa zahtjevom da se obaveže tuženi da joj isplati plate, razliku plata, razliku naknade za topli obrok i druge naknade (regres, zimnicu i ogrjev). Okružni sud je dalje naveo da je utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili Ugovor o radu od 1. aprila 2003. godine, prema kojem je apelantica imala status neraspoređenog radnika. Okružni sud je naveo da je nakon toga tuženi donio Rješenje broj 1771/03 od 16. maja 2003. godine kojim je apelantici otkazao ugovor o radu zbog organizacionih i ekonomskih razloga sa danom 30. septembrom 2003. godine. Okružni sud je naveo da je apelantica podneskom od 29. decembra 2003. godine preinačila tužbeni zahtjev tako što je tražila da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnos u dijelu koji se odnosi na datum prestanka radnog odnosa, te da se slijedom toga utvrdi da joj radni odnos prestaje kada joj tuženi isplati sve neisplaćene plate i druge naknade počev od 1. juna 2000. godine pa do prestanka radnog odnosa. Konačno, Okružni sud je naveo da je apelantica podneskom od 18. septembra 2007. godine ponovo preinačila tužbeni zahtjev tako što je tražila da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog broj 1771/03 od 16. maja 2003. godine o prestanku radnog odnosa iz razloga jer tuženi nije, prije donošenja osporenog rješenja, donio program zbrinjavanja viška radnika i kriterijume za utvrđivanje viška radnika.
5. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je odredbama čl. 7. i 123. ZPP propisano da je stranka dužna dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je, po ocjeni tog suda, teret dokazivanja bio na apelantici, a da apelantica nije dokazala činjenice na kojima temelji svoj zahtjev u pogledu nezakonitosti odluke tuženog o otkazu ugovora o radu. Takođe, Okružni sud je naveo da apelantica nije provela nijedan dokaz kojim bi dovela u pitanje pravilnost i valjanost dokaza tuženog. Naime, Okružni sud je naveo iz Pravilnika o sistematizaciji tuženog iz 2002. godine proizlazi da kod tuženog nije predviđeno radno mjesto trgovca (budući da je apelantica po zanimanju trgovac), te da je stoga i imala status neraspoređenog radnika. Okružni sud je ukazao da se kriterijumi za utvrđivanje viška radnika donose samo u situaciji kada se na jednom radnom mjestu, koje ima više izvršilaca, smanjuje broj izvršilaca. Okružni sud je naveo da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je radila na određenom radnom mjestu, da je to radno mjesto i dalje predviđeno Pravilnikom o sistematizaciji, da je na tom radnom mjestu smanjen broj izvršilaca, te da slijedom toga tuženi nije donio kriterijume za utvrđivanje viška radnika. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da apelantica nije dokazala osnovanost svog zahtjeva, te da je iz tih razloga trebalo odbiti apelantičin zahtjev, a ne iz razloga koje je naveo prvostepeni sud. Naime, Okružni sud je ukazao da to što je apelantica u toku postupka promijenila osnov zbog kojeg smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, nije dalo osnova prvostepenom sudu da primijeni odredbe člana 105. Zakona o radu. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud prilikom rješavanja predmetnog spora pogrešno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava i relevantne odredbe ZPP, ali da to u konačnici nema uticaja na pravilnost prvostepene presude. S obzirom da nije osnovan apelantičin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa, Okružni sud je zaključio da je samim tim neosnovan i apelantičin zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženom da je vrati na posao, da joj isplati naknadu štete zbog izgubljene zarade i druge naknade, budući da se radi o akcesornim zahtjevima, koji zavise od glavnog zahtjeva.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 096 od 26. avgusta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz odluke tuženog broj 1771/03 od 16. maja 2003. godine proizlazi da je apelantici otkazan ugovor o radu iz razloga predviđenih odredbama člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu tj. zbog ekonomskih i organizacionih razloga. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da u takvoj situaciji nema mjesta za primjenu odredaba člana 115. stav 3. Zakona o radu kojima je propisano da je u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz odredaba člana 115. st. 1. i 2. Zakona o radu jasno proizlazi da takva obaveza postoji samo kada se ugovor o radu otkazuje zbog teže povrede radnih obaveza tj. iz razloga propisanih odredbama člana 113. stav 1. tačka 1. Zakona o radu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari, u pogledu tereta dokazivanja pravno relevantnih činjenica, primjenjuju odredbe člana 7. i člana 123. stav 1. ZPP, kako je to zaključio i drugostepeni sud, te da su stoga neosnovani apelantičini prigovori o povredi odredaba člana 115. Zakona o radu, te posljedicama te navodne povrede. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je, po mišljenju tog suda, i prvostepeni sud dao valjane razloge za neusvajanje apelantičinog tužbenog zahtjeva. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz apelantičinih podnesaka od 29. decembra 2003. i 27. avgusta 2004. godine proizilazi da je apelantica osporavala predmetnu odluku tuženog samo u dijelu koji se odnosi na datum prestanka radnog odnosa, te da je tek podneskom od 18. septembra 2007. godine zatražila poništenje predmetne odluke u cjelosti. Vrhovni sud je ukazao da je na taj način apelantica promijenila istovjetnost zahtjeva, što predstavlja preinačenje tužbe u smislu odredaba člana 56. stav 1. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je materijalno-pravna posljedica takve procesne radnje ta da se o zahtjevu istaknutom u preinačenoj tužbi odluka donosi prema vremenu podnošenja tog novog zahtjeva. Naime, Vrhovni sud je naveo da se u takvoj situaciji u stvari radi o posrednom povlačenju ranije istaknutog zahtjeva i zamjena novim zahtjevom, a što je u predmetnoj pravnoj stvari uslijedilo po proteku roka od godinu dana iz člana 105. stav 2. Zakona o radu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici ostalo na snazi, a kojim je određeno da apelantici radni odnos prestaje sa danom 30. septembrom 2003. godine, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i ostali (akcesorni) apelantičini zahtjevi koji se odnose na novčana potraživanja za period poslije prestanka radnog odnosa.
7. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te prava iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 1. tačka 11. Sporazuma o ljudskim pravima. Apelantica smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da je u predmetnom postupku teret dokazivanja bio na tuženom, budući da je odredbama člana 115. stav
3. Zakona o radu propisano da je u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Nadalje, apelantica smatra da je tuženi bio dužan da joj ponudi drugo radno mjesto, nezavisno od toga što Pravilnikom o sistematizaciji tuženog iz 2002. godine nije predviđeno radno mjesto trgovca jer u spisu i ne postoji dokaz da je ranije radila na radnom mjestu trgovca. Takođe, apelantica smatra da je osporena odluka tuženog nezakonita i iz razloga što je donesena samo dan nakon donošenja programa za rješavanje viška radnika. Naime, apelantica smatra da iz toga jasno proizlazi da tuženi nije postupio u skladu sa odredbama čl. 124. i
125. Zakona o radu, odnosno da nije, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, obavio konsultacije sa sindikatom.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da su redovni sudovi dali detaljna obrazloženja primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava (Zakona o radu i ZPP) te su u konačnici zaključili da je apelantici otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih i organizacionih razloga iz razloga predviđenih odredbama člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Sudovi su istakli da je apelantica tek podneskom od 18. septembra 2007. godine, dakle nakon proteka roka od četiri godine od donošenja osporene odluke tuženog,zatražila poništenje predmetne odluke pa su zaključili da je apelantica protekom prekluzivnog roka iz člana 105. Zakona o radu čime je apelantica izgubila samo pravo da osporava predmetnu odluku tuženog. S obzirom na dana obrazloženja sadržana u presudi Osnovnog i Vrhovnog suda pokazuju se neosnovanim navodi apelantice vezani za primjenu člana 124. i 125. Zakona o radu, koja pitanja bi bila relevantna samo da je apelantica tužbu podnijela u propisanom roku, a što prema utvrđenju sudova nije učinila. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi zasnivaju na istim koje je apelantica istakla pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica uopšte nije obrazložila u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava. Dakle, apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepila ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Što se tiče apelantičinog pozivanja na član 1. tačka 11. Sporazuma o ljudskim pravima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Dakle, Ustavni sud nije nadležan da ispituje navodne povrede prava koja su propisana ostalim aneksima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da član 1. tačka 11. Sporazuma o ljudskim pravima korespondira članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, čije navodne povrede je Ustavni sud već razmatrao u prethodnih tačkama ove Odluke, te zaključio da su apelantičini navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
15. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava iz člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 17/01). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović