Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-145/09 (M. K.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-145/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 145/09, rješavajući apelaciju Milana Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Kneževića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-
08-000 480 od 20. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-07-000 396 od 3. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Momčilo Glamočanin, advokat iz Gradiške, podnio je 15. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 480 od 20. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-07-000 396 od 3. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-07-000 396 od 3. aprila 2008. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 480 od 20. oktobra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonit ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sačinjen 1. septembra 2006. godine po kojem je apelant primljen na rad kod Vergić Save (u daljnjem tekstu: drugotuženi), vlasnika auto škole „Crveni signal-Compani“ Gradiška, prijava apelanta na rad kod drugotuženog od 1. septembra 2006. godine kao i njegova odjava sa 31. oktobrom 2006. godine. Također je odbijen apelantov zahtjev da se obaveže „Crveni signal“ AD za autoobuku i servis Gradiška (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da vrati apelanta na posao i rasporedi na radno mjesto vozač-instruktor ili na drugo odgovarajuće radno mjesto u okviru njegove stručne spreme i da apelanta prijavi Fondu penzionog i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) i Fondu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond ZO) sa 1. septembrom 2006. godine, te da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da solidarno isplate apelantu naknadu na ime izgubljene plate u periodu od 1. septembra 2006. godine do dana vraćanja na posao kod prvotuženog, svakog mjeseca po 300,00 KM kao i da za isti period uplate pripadajuće doprinose Fondu PIO i Fondu ZO. Obavezan je apelant da prvotuženom naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant zasnovao radni odnos kod prvotuženog 31. avgusta 1995. godine, te da je radio na poslovima vozača instuktora sve do 31. avgusta 2006. godine kada mu je bez akta o prestanku radnog odnosa, prvotuženi zaključio radnu knjižici i odjavio ga iz Fonda PIO i Fonda ZO. Također je utvrđeno da je apelant po osnovu ugovora o radu broj 2/06 od 1. septembra 2006. godine kod drugotuženog počeo obavljati posao vozača instuktora, te da ga je drugotuženi 1. septembra 2006. godine prijavio Fondu PIO i Fondu ZO, a potom 31. oktobra 2006. godine odjavio sa svoje evidencije zaposlenih, te s tim datumom zaključio radnu knjižicu bez donošenja akta o otkazu. Budući da je apelant u toku postupka tvrdio da mu je nezakonito prestao radni odnos kod prvotuženog, jer on nije potpisao ugovor o radu sa drugotuženim broj 2/06 od 1. septembra 2006. godine Osnovni sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelant nakon zasnivanja radnog odnosa kod prvotuženog radio kao vozač instruktor, te da je vršio obuku vozača „C“ kategorije. Također je utvrđeno da je u periodu organizacionih promjena prvotuženog, apelant dao saglasnost da radi kod drugotuženog koji je kupio kamion i na kojem je apelant vršio obuku vozača „C“ kategorije. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 33. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske „ broj 55/07) propisano da „kad dođe do organizacione promjene poslodavca prava i obaveze iz ugovora o radu prenose se na novog poslodavca ukoliko je radnik sa tim saglasan“. Budući da je ugovor o radu broj 2/06 od 1. septembra 2006. godine po osnovu kojeg je apelant počeo raditi kod drugotuženog potpisan od strane apelanta, te s obzirom da apelant u toku postupka nije dokazao svoju tvrdnju da navedeni ugovor on nije potpisao, a što je bio obavezan u smislu odredbe člana 123 ZPP, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u pogledu poništenja ugovora o radu od 1. septembra 2006. godine po osnovu kojeg je apelant počeo raditi kod drugotuženog. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan i apelantov zahtjev da se prvotuženi obaveže da apelanta vrati na posao i rasporedi na radno mjesto vozač-instruktor ili drugo odgovarajuće radno mjesto.
4. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da na osnovu dokaza provedenih tokom postupka nije utvrdio u kojem iznosu je apelant primao platu kod drugotuženog, te da li mu je ista isplaćena u spornom periodu, jer osim paušalne tvrdnje da je njegova plata iznosila 300 KM, također apelant nije sudu ponudio druge dokaze o visini plate, odnosno da mu ista nije isplaćena, pa je s tim u vezi Osnovni sud zaključio da je neosnovan i apelantov zahtjev da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da solidarno isplate apelantu naknadu na ime izgubljene plate, a s tim u vezi i zahtjev za uplatu doprinosa Fondu PIO i Fondu ZO. Odliku o troškovima postupka sud je temelji na odredbi člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je ukazao da je predmet odlučivanja u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje ugovora o radu broj 2/06 od 1. septembra 2006. godine kojim je apelant primljen na rad kod drugotuženog na neodređeno vrijeme, vraćanje na rad kod prvotuženog i prijavljivanje Fondovima PIO i ZO sa 1. septembrom 2006. godine, te da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da apelantu solidarno platite izgubljenu zaradu od 300 KM mjesečno počev od 1. septembra 2006. godine i uplatu doprinosa do vraćanja na rad kod prvotuženog, kao i troškove postupka.
6. Također, Okružni sud je obrazložio da je prema utvrđenju prvostepenog suda, drugotuženi pokušao organizovati svoju djelatnost u privatnoj auto-školi i to u prostorijama prvotuženog, te da je apelant po osnovu zaključenog ugovora o radu broj 2/06 od 1. septembra 2006. godine kod drugotuženog obavljao posao vozača instruktora od 1. septembra 2006. godine do 31. oktobra 2006. godine. Međutim, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da on nije potpisao ugovor o radu sa drugotužanim jer po mišljnju Okružnog suda iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantov posao vezan za vozilo koje je registrovano na drugotuženog, te je s tim u vezi Okružni sud naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantu kao instuktoru nije mogla ostati nepoznata ova činjenica, te činjenica da radi za drugotuženog koji je obavljao svoju djelatnost u prostorijama prvotuženog. Stoga, Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant svojom voljom pristao na prestanak radnog odnosa kod prvotuženog i zasnivanje radnog odnosa kod drugotuženog jer i po mišljenju drugostepenog suda iz provedenih dokaza proizlazi da se apelant saglasio sa prestankom radnog odnosa kod prvotuženog i zasnivanje radnog odnosa kod drugotuženog. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta u pogledu zahtjeva za poništenje ugovora o radu po osnovu kojeg je apelant primljen u radni odnos kod drugotuženog.
7. Također , Okružni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda u odnosu na apelantov zahtjev za isplatu plata i uplatu doprinosa za sporni period iz razloga što apelant također nije dokazao da mu plate nisu isplaćene u periodu od zaključenja ugovora o radu sa drugotuženim do prestanka radnog odnosa. Stoga, Okružni sud je zaključio da se u cijelosti slaže sa pravnim zaključkom prvostepenog suda u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva, jer po mišljenju Okružnog suda, apelant nije pružio dokaze za drugačije činjenično utvrđenje i pravni zaključak.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da su sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno Zakon o radu. S tim u vezi, apelant je naveo da je prvostepeni sud „zanemario odredbe Zakona o radu (čl. 19, 125. i 126)“. Naime, apelant je istakao da je bio u radnom odnosu kod prvotuženog na neodređeno vrijeme, te da mu prvotuženi „nije nikad dao otkaz ugovora o radu niti je odjavio sa evidencije PIO i ZO“. Također apelant je naveo da „nikada nije radio za drugotuženog“, već da je drugotuženi „falsifikovao“ njegov potpis na ugovoru o radu. Apelant je također istakao da je drugotuženi bez njegovog znanja odjavio ga u ime prvotuženog sa „evidencije PIO i ZO“. S tim u vezi, apelant je naveo da je prvostepeni sud utvrdio navedeno činjenično stanje, ali da je pogrešno izveo zaključak da je on svojom voljom pristao na prestanak radnog odnos kod prvotuženog.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu (član 33. kojim je reguliran prijenos ugovora o radu na novog poslodavca) i ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, budući da se, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i postavljeni tužbeni zahtjev, pokazuje neosnovanim pozivanje apelanta na druge odredbe Zakona o radu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović