Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-148/09 (R. D.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Radni spor
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-148/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 148/09, rješavajući apelaciju Ramize Durmić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramize Durmić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
07-000 481 od 19. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-467/06 od 19. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiza Durmić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijela je 16. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000221 od 23. decembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 481 od 19. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-467/06 od 19. januara 2007. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 668/08 od 14. oktobra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju podnesenu 29. februara 2008. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 481 od 19. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda broj P-467/06 od 19. januara 2007. godine, zbog toga što je apelantica protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000221 od 23. decembra 2008. godine odbačena je apelantičina revizija kao nedopuštena zbog formalnih razloga.
4. Činjenice predmeta koji proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj P-467/06 od 19. januara 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog JU " Dom zdravlja" Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 3922/05 od 14. novembra 2005. godine, te da se naloži tuženom da uspostavi apelantici radno-pravni status koji je imala prije donošenja navedenog rješenja i da rasporedi apelanticu na radno mjesto koje odgovora njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tuženi i apelantica 4. maja 2000. godine zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je apelantica raspoređena na radno mjesto kurira u Službi za zajedničke poslove tuženog. Općinski sud je naveo da je nakon toga tuženi otkazao navedeni ugovor o radu i ponudio apelantici zaključenje novog ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima (Rješenje tuženog broj 555/03 od 16. januara 2003. godine kojim je apelantica raspoređena na radno mjesto administrativnog radnika u Službi za plućne bolesti i TBC sa RTG dijagnostikom). Konačno, Općinski sud je naveo da je tuženi ponovo otkazao apelantici ugovor o radu i ponudio zaključenje novog ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima (Rješenje tuženog broj 3922/05 od 14. novembra 2005. godine kojim je apelantica raspoređena na radno mjesto spremačice).
6. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 97. stav 1. Zakona o radu kojima je propisano da se odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima. Takođe, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 97. stav 2. Zakona o radu kojima je propisano da ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da pobijano rješenje tuženog u stvari predstavlja ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima kojom apelantica, za razliku od prethodnih ponuda za zaključenje ugovora o radu, nije zadovoljna, te je stoga u predmetnom postupku osporila dopuštenost takve izmjene ugovora o radu u smislu odredaba člana 97. stav 2. Zakona o radu. Općinski sud je ukazao da je ugovor o radu strogo formalni ugovor, koji mora da sadrži bitne elemente koji su taksativno navedeni u članu 21. Zakona o radu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 21. stav 1. tač. 6. i 8. Zakona o radu propisano da ugovor o radu sadrži podatke o radnom mjestu na koje se radnik zapošljava i kratak opis poslova, te podatke o plati. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da pobijano rješenje tuženog predstavlja ponudu za zaključenje novog ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima u pogledu radnog mjesta, plate i sl. Međutim, Općinski sud je naveo da apelantica u konkretnom slučaju nije ponudila bilo kakav dokaz, u smislu odredaba čl. 7. i 123. u vezi sa članom
126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na osnovu kojeg bi sud mogao zaključiti da je nedopuštena izmjena ugovora o radu, kojim je tuženi faktički otkazao raniji ugovor o radu, te ponudio apelantici zaključenje novog ugovora o radu donošenjem navedenog rješenja o raspoređivanju apelantice na radno mjesto spremačice.
7. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-000 481 od 19. decembra 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantičin tužbeni zahtjev, kako je naveden u tužbi, doslovno upisan u izreci prvostepene presude. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantičini žalbeni navodi da prvostepeni sud nije odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je predmet njenog zahtjeva bilo pitanje da li je tuženi mogao u formi pobijanog rješenja mijenjati ugovor o radu i rasporediti apelanticu na radno mjesto koje ne odgovara njenoj stručnoj spremi. Kantonalni sud je naveo da bi žalba bila neosnovana i u slučaju da je tačna ta apelantičina tvrdnja (a nije jer tako nešto ne proizlazi iz postavljenog tužbenog zahtjeva), budući da Zakon o radu ne sadrži odredbe o "izmjeni ugovora o radu", te je stoga nejasno po kojoj je to proceduri tuženi trebao vršiti izmjene ugovora o radu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovane apelantičine tvrdnje da poslodavac može rasporediti zaposlenika na drugo radno mjesto samo uz ispunjenje dva uslova: da za preraspodjelom postoji stvarna i neodgodiva potreba i da se zaposlenik može rasporediti na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Naime, Kantonalni sud je ukazao da Zakon o radu ne sadrži odredbe o radno-pravnom institutu "raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto u toku rada", tako da apelantičini navodi da u njenom slučaju nisu bili ispunjeni naprijed navedeni uslovi ne utiču na zakonitost pobijanog rješenja. Takođe, Kantonalni sud je ukazao obraćanje sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa predstavlja najefikasnije pravno sredstvo, te da su stoga neosnovane apelantičine tvrdnje da joj je uskraćeno pravo na djelotvorno pravno sredstvo (jer nije imala pravo na podnošenje prigovora protiv pobijanog rješenja).
8. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Rješenje broj 070-0-Rev-08-000221 od 23. decembra 2008. godine kojim je reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da se u predmetnom slučaju tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu tražbinu, te da je stoga za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelantica u tužbi označila u smislu odredaba član 53. stav 2. tačka 5. i člana 316. stav 1. u vezi sa članom 321. stav 2. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelantica u tužbi označila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.000,00 KM, zbog čega revizija nije dopuštena u smislu odredaba člana 237. stav 2. ZPP. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.
9. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je ugovor o radu obligaciono-pravni posao na koji se primjenjuju opšte odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Naime, apelantica navodi da je ugovor o radu dvostrano obavezujući, formalni i realni pravni posao, te da se može mijenjati samo saglasnom izjavom volja ugovornih strana. S obzirom na to, apelantica smatra da je jednostrano mijenjanje ugovora o radu protivno opštim načelima Zakona o obligacionim odnosima, te da je stoga pobijano rješenje tuženog nezakonito. Nadalje, apelantica navodi da je drugostepeni sud neosnovano i netačno naveo da Zakon o radu ne sadrži odredbe o "izmjeni ugovora o radu", budući da odredbe člana 97. Zakona o radu daju mogućnost da se ugovor o radu izmijeni, na način da se postojeći ugovor o radu zamijeni novim ugovorom pod izmijenjenim uslovima. Takođe, apelantica navodi da joj je tuženi uskratio pravo na podnošenje prigovora protiv pobijanog rješenja, te da je joj na taj način povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Naime, apelantica navodi da su prethodna rješenja tuženog o njenom radno-pravnom statusu sadržavala pouku o pravnom lijeku, dok joj je pobijanim rješenjem tuženog uskraćena mogućnost podnošenja prigovora, kao djelotvornog pravnog sredstva protiv prvostepene odluke tuženog.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 668/08 od 14. oktobra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 481 od 19. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda broj P-467/06 od 19. januara 2007. godine, jer je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantičine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000221 od 23. decembra 2008. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 481 od 19. decembra 2007. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda uručena apelantici 9. januara 2008. godine, a apelacija u predmetu AP 668/08 podnesena 29. februara 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Nadalje, apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, uz obrazloženje da joj je tuženi uskratio pravo na podnošenje prigovora protiv pobijanog rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 103. stav 1. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Takođe, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 103. stav 2. Zakona o radu kojima je propisano da ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zahtjeva zaposlenika iz stava 1. ovog člana ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Dakle, iz naprijed navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da je apelantica mogla podnijeti zahtjev tuženom radi zaštite prava iz radnog odnosa, nezavisno od toga što pobijano rješenje nije sadržavalo pouku o pravnom lijeku, a zatim tražiti zaštitu svojih prava pred redovnim sudom. S obzirom na to, te imajući u vidu da je o apelantičinoj tužbi koju je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa meritorno odlučeno u predmetnom sudskom postupku, te da je apelantica u tom postupku imala i koristila mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučio nadležni sud koji je u obrazloženju svoje odluke dao razloge zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović