Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-169/09 (B. B.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otpremnina
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-169/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 169/09, rješavajući apelaciju Bože Bilaća osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Bilaća podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 000 778 08 Gz od 13. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Bilać (u daljnjem tekstu: apelant), iz Širokog Brijega, koga zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 22. januara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 000 778 08 Gz od 13. januara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 000778 07 P od 26. septembra 2008. godine je utvrđeno da je tuženi „Novogradnja-zanatstvo“ d.d Široki Brijeg ( u daljnjem tekstu: tuženi) dužan apelantu isplatiti na ime naknade plaće za razdoblje od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine iznos od 1.139,60 KM i na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, tj 17. oktobra 2007. godine do konačne isplate, sve u roku 15 dana. Istom presudom je utvrđeno da je tuženi dužan apelantu isplatiti na ime troškova parničnog postupka iznos od 561,60 KM, sve u roku 15 dana.
3. Apelant je u tužbi naveo da je tuženi 5. decembra 2006. godine donio rješenje kojim uspostavlja radno-pravni status apelantu sa 14. septembrom 1990. godine do 5. maja 2000. godine, te da apelantu 5. maja 2000. godine prestaje radni odnos po sili zakona. Među parničnim strankama nije bilo sporno da se apelant zatekao u radnom odnosu na dan 31. decembra 1991. godine, da se pismeno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa 4. februara 2000. godine, da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Nadalje, nije bilo sporno ni da je tuženi rješenjem od 5. decembra 2007. godine uspostavio radno-pravni status apelantu od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine, da je apelantu radni odnos prestao 5. maja 2000. godine po sili zakona, te da staž osiguranja apelantu iznosi 21 godinu. Kako je naveo Općinski sud, sporno je bilo pravo apelanta na naknadu plaće i visinu otpremnine. Rješenjem Županijskog povjerenstva za provedbu člana 143. Zakona o radu usvojena je žalba apelanta i naloženo poslodavcu-tuženom da u roku od 15 dana uspostavi radno pravni status apelantu u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Kako je dalje naveo Općinski sud, zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine ne ostvaruje prava iz člana 143. Zakona o radu ex lege nego ta prava ostvaruje tek nakon što se pravomoćnom odlukom poslodavca odnosno nadležnog povjerenstva za provedbu člana Zakona o radu po zahtjevu zaposlenika za uspostavu radno-pravnog statusa odluči o tom njegovom pravu. Sve do pravomoćnosti rješenja kojim se utvrđuje status zaposlenika na čekanju, ne nastaje obaveza poslodavca po osnovu člana 143. Zakona o radu niti nastaju prava za osobu koja takav status za sebe traže. U pogledu otpremnine, Općinski sud je naveo da se ista utvrđuje na način da mu se prosječna plaća isplaćena na nivou Federacije BiH u septembru 2000. godine koja je iznosila 428,42 KM pomnoži sa koeficijentom 3,00, pa se dobije iznos od 1.285,26 KM. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da na osnovu člana 2. Zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) sud odlučuje u granicama zahtjeva koji je postavljen u postupku otpremninu odredio u iznosu od 1.139,60 KM. U pogledu plaće za vrijeme čekanja navedeno je da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, ali da nema dokaza da je u konkretnom slučaju apelantov poslodavac svojom odlukom tu visinu naknadno odredio. Stoga je sud apelantu za radoblje od maja 2000. godine pa zaključno sa oktobrom 2000. godine dosudio naknadu plaće u visini 60% prosječne plaće, odnosno ukupan iznos od 1.499,57 KM.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 000 778 08 Gz od 13. januara 2009. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena. Naime, tuženi je obavezan da na ime otpremnine apelanti isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. oktobra 2007. godine, pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana. S viškom tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu šest plaća počev od 5. maja 2000. godine i dijelom otpremnine, apelant je odbijen. Tuženi je obavezan, takođe, da apelantu na ime troškova parničnog postupka isplati apelantu iznos od 280,00 KM, a sve u roku od 15 dana. Kantonalni sud je zaključio da je osnovan žalbeni navod tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kad je apelantu, obzirom na postavljeni zahtjev, dosudio na ime plaća iznos od 1.139,60 KM, te na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM, pa je stoga djelimičnim uvaženjem žalbe tuženog Kantonalni sud odlučio na način preciziran u izreci svoje odluke. Navedeno je da prava zaposlenika na čekanju, proizilaze iz odredbi Zakona o radu, kojim je regulisano da zaposleniku na čekanju, koje čekanje može najduže trajati šest mjeseci, počev od stupanja na snagu Zakona o radu 5. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine pripada pravo na naknadu plaće u visini koje odredi poslodavac. Prema tome, kako zaključuje Kantonalni sud, apelantu zbog toga što nije pozvan na rad, ne pripada pravo na plaću, kako to apelant potražuje. Zbog naprijed navedenog, Kantonalni sud je zaključio da žalba tuženog osnovano ukazuje da se apelantu nisu mogle dosuditi naknade plaća zbog čekanja posla počev od 5. maja 2000. godine, jer je sud dužan kretati se u granicama tužbenog zahtjeva. Kako je naveo Kantonalni sud, apelant nije dokazao, a niti pokušao dokazati, koju je visinu plaće odredio poslodavac i da je uopće odredio za vrijeme čekanja posla, kako to propisuju odredbe člana 143. stav 3. Zakona o radu. Prema tome, sve da je i apelant u skladu sa Zakonom o radu i postavio zahtjev za isplatu plaća (do 5. maja 2000. godine), njegovom zahtjevu se ne bi moglo udovoljiti zbog primjene pravila o teretu dokazivanja. Prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, pogrešio kada je apelantu na ime otpremnine dosudio iznos od 1.487,73 KM umjesto iznosa od 1.285,26 koji iznos se dobije kad se prosjek plaća u devetom mjesecu 2000. godine u iznosu od 428,42 KM pomnoži koeficijentom 3, pa je stoga apelanta, sa viškom zahtjeva u vezi isplate otpremnine preko dosuđenog iznosa, odbijen.
5. Apelant je naveo da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad i zaradu po osnovu rada. Apelant navodi da je neosnovano uskraćen za naknadu u iznosu od šest plaća i otpremninu. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o materijalnom pravu to je sud bio dužan primjeniti materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranke u pogledu materijalnog prava.Apelant se pri tom pozvao da je Kantonalni sud u Širokom Brijegu već zauzeo stanovište u skladu sa navodima apelanta u presudi broj 008-0-Gž-07-000 481.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Kantonalni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahjevu apelanta za isplatu neisplaćene razlike plaća i otpremnine. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu šest plaća počevši od 5. maja 2000. godine smatrajući da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2758/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te je naveo: «Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu člana 143. ZOR-a, utvrdili da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine osnovan a da je tužbeni zahtjev za isplatu šest plaća za period nakon 5. maja 2000. godine, kada je radni odnos apelantu prestao po sili zakona, neosnovan. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja» te je Ustavni sud zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
10. Ustavni sud zapaža da je i u apelantovom slučaju Kantonalni sud, koji je djelimično preinačio presudu Općinskog suda i u konačnici obavezao tuženog da apelantu isplati otpremninu ali je zaključio da apelantu ne pripada pravo na isplatu plaće nakon 5. maja 2000. godine, dovoljno jasno i precizno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda ove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u ovom kontekstu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovan.
11. Također, apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na rad i zaradu po osnovu rada. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, ono nije garantirano ni Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka
8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom, u članovima 6. i 7, garantirani su pravo na rad i pravo na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na rad, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović