Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-187/09 (DOO "Pelemiš" Osmaci)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-187/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 187/09, rješavajući apelaciju DOO "Pelemiš" Osmaci, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO "Pelemiš" Osmacipodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Uvp-07-000 122 od 19. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000 177 08 U od 30. decembra 2008. godine, Rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/II-450-357/07 od 17. marta 2008. godine i Rješenja Poreske uprave – Područni centar Zvornik broj 06/0702/456/1.2-86/04 od 29. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO "Pelemiš" Osmaci (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnio je 21. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-07-000 122 od 19. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000 177 08 U od 30. decembra 2008. godine, Rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 06.05/II-

450-357/07 od 17. marta 2008. godine i Rješenja Poreske uprave – Područni centar (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/0702/456/1.2-86/04 od 29. marta 2007. godine.

2. Rješenjem Poreske uprave broj 06/0702/456/1.2.-86/04 od 30. jula 2004. godine naloženo je apelantu da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun i neplaćanje obaveza, izvrši uplatu poreza na račun javnih prihoda u ukupnom iznosu od 21.731,29 KM, kao i da izvrši obračun kamate po stopi od 0,1% dnevno u skladu sa odredbama člana 88. Zakona o poreskoj upravi, počev od 23. jula 2004. godine (do kada je kamata obračunata) pa do isplate glavnog duga. U obrazloženju rješenja Poreska uprava je navela da je, u skladu sa odredbama člana 81. stav 5. Zakona o poreskoj upravi, izvršena kontrola obračuna i uplate doprinosa kod apelanta za period terenske kontrole od 1. maja 2001. do 31. maja 2004. godine o čemu je sastavljen zapisnik broj 06/0702/456/1.1.-86/04 od 29. jula 2004. godine u kojem su utvrđene nepravilnosti radi čijeg otklanjanja su dati nalozi u dispozitivu rješenja.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Odbor je donio Rješenje broj 01/0104/II-450-828/04 od 16. decembra 2004. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Odbor je naveo da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je apelant u kontrolisanom periodu od 1. maja 2001. do 31. maja 2004. godine vršio prodaju proizvoda bez plaćanja poreza na promet za svrhe iz člana 20. Zakona o akcizama i porezu na promet ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/98, 40/98, 18/99, 29/00 i 18/01), odnosno za svrhe iz člana 25. Zakona o akcizama i porezu na promet ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 25/02) za koji promet nisu bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 21., odnosno člana 28. navedenog Zakona. Naime, Odbor je naveo da je prvostepeni organ utvrdio da za kupce "Gradiz" iz Sarajeva i "IT Izgradnja" iz Osmaka nije bio ispunjen uslov iz člana 21. stav 1. tačka 5. Zakona o akcizama i porezu na promet, budući da navedeni kupci nisu apelantu, kao prodavcu, dostavili ovjerenu kopiju uvjerenja o upisu u registar kod nadležnog poreskog organa prilikom prve nabavke proizvoda u smislu navedene zakonske odredbe. Pri tome, Odbor je naveo da nije prihvatio ovjerenu kopiju uvjerenja o upisu kupca "Gradiz" iz Sarajeva u registar nadležnog poreskog organa, koje je apelant dostavio uz žalbu, budući da apelant taj dokaz nije prezentovao prvostepenom organu u postupku kontrole kako je to propisano odredbama člana 217. Zakona o opštem upravnom postupku. Po mišljenju Odbora, sve to upućuje na zaključak da je priloženo uvjerenje naknadno pribavljeno radi izbjegavanja plaćanja utvrđene poreske obaveze. Takođe, Odbor je naveo da činjenica da je kupac "IT Izgradnja" iz Osmaka evidentiran kao poreski obveznik u istom Područnom centru Poreske uprave kao i apelant, ne oslobađa apelanta obaveze pribavljanja potrebne dokumentacije za promet proizvoda uz uslovno poresko oslobađanje, kako to pogrešno smatra apelant. Imajući u vidu navedeno, Odbor je zaključio da je prvostepeni organ pravilno naložio apelantu uplatu poreza na promet koji je ostvaren sa kupcima "Gradiz" iz Sarajeva i "IT Izgradnja" iz Osmaka zbog neispunjavanja uslova iz člana 21. stav 1. tačka

5. Zakona o akcizama i porezu na promet.

4. Nadalje, Odbor je naveo da je prvostepeni organ utvrdio da se apelant i tokom 2002., 2003. i 2004. godine bavio prodajom proizvoda uz uslovno poresko oslobađanje i to sa kupcima "Protić komerc" iz Bijeljine, "IT Izgradnja" iz Osmaka, "BMB Inženjering" iz Zvornika i "Citadela" iz Kalesije. Odbor je ukazao da je prvostepeni organ za sve navedene kupce utvrdio da plaćanje po ispostavljenim fakturama nije izvršeno u roku od 60 dana, odnosno 120 dana od dana isporuke robe. S obzirom na to, te kako apelant nije prezentovao ugovore sa navedenim kupcima zaključene do momenta isporuke fakturisanih proizvoda o drugom roku plaćanja, Odbor je naveo da prvostepeni organ pravilno utvrdio da za promet ostvaren sa pomenutim kupcima nije bio ispunjen uslov iz člana 21. stav 1. tačka 4. Zakona o akcizama i porezu na promet (odnosno uslov iz člana 28. stav 1. tačka 4. Zakona iz 2002. godine). U vezi s tim, Odbor je naveo da je apelant uz žalbu dostavio ugovore sa navedenim kupcima o produženju roka plaćanja. Međutim, Odbor je naveo da nije mogao prihvatiti taj dokaz, budući da ugovori nisu prezentovani prvostepenom organu u postupku kontrole, a što upućuje na zaključak da je dokumentacija pribavljena naknadno u cilju izbjegavanja plaćanja utvrđenih poreskih obaveza. Pored toga, Odbor je naveo da je prvostepeni organ, osim neispunjavanja uslova u pogledu roka plaćanja, utvrdio da u prometu ostvarenim sa kupcem "Protić komerc" iz Bijeljine po fakturi broj 1 od 15. februara 2002. godine nije bio ispunjen uslov iz člana 21. stav 1. tačka 2. Zakona o akcizama i porezu na promet. Naime, Odbor je ukazao da je prema navedenoj zakonskoj odredbi kupac obavezan prije preuzimanja proizvoda, odnosno ispostavljanja fakture prodavcu dostaviti pisanu izjavu da će proizvode koristiti isključivo u svrhe iz člana 20. tog Zakona. Na osnovu izloženog, Odbor je naveo da je odlučio kao u dispozitivu rješenja shodno odredbama člana 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku.

5. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj U-19/05 od 7. februara 2007. godine uvažio tužbu i poništio drugostepeno rješenje. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 8. Zakona o opštem upravnom postupku propisano da se u postupku mora utvrditi pravo stanje stvari, te da se u tom cilju moraju potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je drugostepeni organ kao razlog da je apelant izbjegavao plaćanje poreza, obrazložio time da apelant sporna uvjerenja o upisu "Gradiz" iz Sarajeva i "IT Izgradnja" iz Osmaka u Registar poreskih obveznika nije predočio poreskom inspektoru, niti je obrazložio zašto te dokaze nije predočio prilikom kontrole, smatrajući da su sporna rješenja naknadno pribavljena radi izbjegavanja plaćanja poreza. Međutim, po mišljenju Okružnog suda takav zaključak drugostepenog organa je suprotan odredbama člana 8. Zakona o opštem upravnom postupku, budući da je u predmetnom slučaju odlučna činjenica, koja je bila od važnosti za rješavanje upravne stvari, ostala nepotpuno utvrđena i zasnovana na pretpostavki. Naime, Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju nadležni poreski organ samo konstatovao da mu apelant prilikom kontrole nije predočio uvjerenja o upisu u registar kod nadležnih poreskih organa za navedena preduzeća, smatrajući da nije ispunjen uslov iz člana 21. stav 1. tačka 5. Zakona o akcizama i porezu na promet. Međutim, Okružni sud je ukazao da činjenica da apelant prilikom kontrole nije predočio sporna uvjerenja, može da bude samo pretpostavka da nije ispunjen uslov iz 21. stav 1. tačka

5. Zakona o akcizama i porezu na promet, ali nije dovoljan dokaz da bi se izveo siguran zaključak u pogledu te činjenice. Po mišljenju Okružnog suda, nadležni organi su bili dužni, primjenom odredaba člana 9. Zakona o opštem upravnom postupku, pružiti mogućnost apelantu da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su odlučne i važne za donošenje rješenja u predmetnoj upravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je drugostepeno rješenje zasnovano na povredi odredaba člana 8. Zakona o opštem upravnom postupku, a što je znatno uticalo na ostvarivanje prava apelanta u provedenom upravnom postupku. Po ocjeni Okružnog suda, činjenično stanje se moglo pravilno i potpuno utvrditi samo uz primjenu člana 9. Zakona o opštem upravnom postupku, pružajući mogućnost apelantu kao stranci u postupku da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, i to, prije svega, saslušanjem apelanta kao stranke u postupku.

Ponovni postupak u skladu sa Presudom Okružnog suda broj U-19/05 od 7. februara 2007. godine

6. Postupajući po presudi Okružnog suda, Odbor je donio donio Rješenje broj 06/1.01/0104/II-450-134/07 od 6. marta 2007. godine kojim je poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku, Poreska uprava je donijela Rješenje broj 06/0702/456/1.2-

86/04 od 29. marta 2007. godine kojim je naloženo apelantu da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na obračun i neplaćanje obaveza, izvrši uplatu poreza na račun javnih prihoda u ukupnom iznosu od 21.731,29 KM, kao i da izvrši obračun kamate po stopi od 0,1% dnevno u skladu sa odredbama člana 88. Zakona o poreskoj upravi, počev od 23. jula 2004. godine (do kada je kamata obračunata) pa do isplate glavnog duga. U obrazloženju rješenja Poreska uprava je navela da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 7. maja 2004. godine primio obavještenje za kontrolu koja je trajala od 3. juna do 23. jula 2004. godine, što znači da je apelant imao dovoljno vremena da pripremi i prezentuje poreskom inspektoru svu poslovnu dokumentaciju. Nadalje, Poreska uprava je navela da iz pisane izjave inspektora, koji je vršio kontrolu, proizlazi da apelant u toku kontrole nije imao ovjerene kopije uvjerenja za navedene kupce. Što se tiče ovjerene kopije uvjerenja za "Gradiz" iz Sarajeva, koje je apelant dostavio uz žalbu u prethodno vođenom postupku, Poreska uprava je navela da se kopija uvjerenja odnosi na obavještenje Poreske uprave Kantona Sarajevo o evidenciji tog preduzeća kao poreskog obaveznika. U vezi s tim, Poreska uprava je ukazala da je kopija uvjerenja ovjerena u Mjesnom uredu Opštine Šekovići pod brojem 05/8-186/01 od 20. oktobra 2001. godine, te da je, po zahtjevu Poreske uprave, Odjeljenje za opštu upravu Opštine Šekovići 28. marta 2007. godine dostavilo podatak da je pod brojem 05/8-186/01 izvršena ovjera potpisa, a što se tiče datuma da dana 20. oktobra 2001. godine nije bilo nikakvih ovjera. S obzirom na to, Poreska uprava je navela da iz naprijed navedenog jasno proizlazi da ovjere kopije uvjerenja za kupca "Gradiz" iz Sarajeva nije ni bilo. Što se tiče kupca "IT Izgradnja" iz Osmaka, Poreska uprava je ukazala da apelant nije dostavio ovjerenu kopiju uvjerenja za tog kupca, uz obrazloženje da je apsurdno tražiti to uvjerenje iz razloga što taj kupac pripada istom područnom centru kao i apelant. Poreska uprava je navela da je na taj način apelant potvrdio da nije imao ovjerenu kopiju uvjerenja za to preduzeće u trenutku kontrole. Pored toga, Poreska uprava je navela da je u ponovnom postupku ovlašteno lice tj. direktor apelanta dao pisanu izjavu u kojoj je naveo da je u toku kontrole imao ovjerene kopije uvjerenja za kupce "Gradiz" iz Sarajeva i IT „Izgradnja" iz Osmaka koje je dostavio inspektoru, a koje inspektor nije prihvatila. Međutim, Poreska uprava je zaključila da izjava direktora nije istinita, i to iz razloga koji su naprijed navedeni. Imajući u vidu navedeno, Poreska uprava je navela da je pregledom poslovne dokumentacije prikupljene u toku kontrole, izjave inspektora, žalbe i izjave ovlaštenog lica apelanta, u ponovnim postupku utvrdila da apelant nije ispunio jedan ili više uslova poreskog oslobađanja, kao što je pobliže opisano u tabelama i tekstu predmetnog rješenja, zbog čega je odlučila kao u dispozitivu rješenja.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protv navedenog rješenja, Odbor je donio Rješenje broj 06.05/II-450-357/07 od 17. marta 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Odbor je naveo da iz osporenog rješenja proizlazi da je apelant u kontrolisanom periodu u toku 2001. godine vršio prodaju proizvoda bez plaćanja poreza na promet za svrhe iz člana 20. Zakona o akcizama i porezu na promet za koji promet nisu bili ispunjeni svi uslovi propisani u članu 21. navedenog zakona. Naime, Odbor je naveo da je prvostepeni organ utvrdio da za kupce "Gradiz" iz Sarajeva i "IT Izgradnja" iz Osmaka nije bio ispunjen uslov iz člana 21. stav 1. tačka 5. Zakona o akcizama i porezu na promet, budući da navedeni kupci nisu apelantu, kao prodavcu, dostavili ovjerenu kopiju uvjerenja o upisu u registar kod nadležnog poreskog organa prilikom prve nabavke proizvoda u smislu navedene zakonske odredbe. Pri tome, Odbor je naveo da je prvostepeni organ, postupajući po uputama Odbora, u ponovnom postupku od direktora apelanta zatražio izjašnjenje na okolnost nedostavljanja spornih uvjerenja u toku prethodne kontrole. U vezi s tim, Odbor je ukazao da je direktor apelanta u izjavi od 28. marta 2007. godine naveo da su u toku kontrole postojale ovjerene kopije uvjerenja za navedene kupce, koje je su prezentovane poreskom inspektoru, ali koje inspektor nije prihvatio. S obzirom da je u toku prethodnog postupka kontrole apelantovog poslovanja nesporno utvrđeno da u trenutku kontrole sporna uvjerenja nisu dostavljena na uvid, Odbor je naveo da je pravilno prvostepeni organ u ponovnom postupku, saglasno odredbama člana 19. stav 2. Zakona o akcizama i porezu na promet, obavezao apelanta na plaćanje poreza i pripadajućih kamata.

9. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 12 0 U 000 177 08 U od 30. decembra 2008. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je drugostepeni organ, postupajući po presudi Okružnog suda broj U-19/05 od 7. februara 2007. godine, poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu. Naime, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni organ, prema uputi drugostepenog organa, bio dužan da u ponovnom postupku utvrdi da li su kupci "Gradiz" iz Sarajeva i "IT Izgradnja" iz Osmaka u svakoj poslovnoj godini prilikom prve nabavke proizvoda dostavili apelantu kao prodavcu kopije uvjerenja o upisu u registar kod nadležnog poreskog organa, što je bio jedan od uslova za poresko oslobađanje u prometu sa navedenim kupcima. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni organ u ponovnom postupku pribavio izjavu od apelantovog ovlaštenog lica, te u konačnici utvrdio da navedeni kupci nisu dostavili apelantu sporna uvjerenja. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je u prethodnom postupku kao osnovni razlog za poništenje drugostepenog rješenja bio taj što nadležni poreski organi nisu u potpunosti utvrdili činjenicu koja se odnosi na ispunjenje navedenog uslova za poresko oslobađanje. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, nadležni poreski organi su u ponovnom postupku na pravilan i nesporan način utvrdili te činjenice, te na taj način otklonili povrede zakona iz prethodnog postupka koje su bile utvrđene u ranijoj presudi tog suda.

Postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-19/05 od 7. februara 2007. godine

10. Tuženi je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-

19/05 od 7. februara 2007. godine, povodom kojeg je Vrhovni sud donio Presudu broj 118-0-Uvp-07-

000 122 od 19. novembra 2008. godine kojom je zahtjev uvažio i navedenu presudu preinačio tako što je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz odredaba člana 21. stav 1. tač. 4. i 5. Zakona o akcizama i porezu na promet proizlazi da se prodaja proizvoda bez plaćanja poreza na promet može izvršiti ako je plaćanje izvršeno bezgotovinski u roku od 60 dana od dana isporuke robe, ako pisanim ugovorom nije utvrđen drugi rok plaćanja, i ako je kupac u svakoj poslovnoj godini prilikom prve nabavke proizvoda prodavcu dostavio ovjerenu kopiju uvjerenja o upisu u registar kod nadležnog organa. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da pored nepostojanja uvjerenja kao dokaznog sredstva za poresko oslobađanje iz tačke 4., apelant nije ispunio uslov iz tačke 5. stava 1. člana 21. Zakona o akcizama i porezu na promet, jer nije izvršeno bezgotovinsko plaćanje u roku od 60 dana, a što je konstatovano na strani 5. obrazloženja prvostepenog rješenja. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da priložena obavijest Poreske uprave Kantonalnog ureda Sarajevo od 16. oktobra 2001. godine prema kojem je "Gradiz" iz Sarajeva registrovan kao poreski obveznik, ne može biti dokaz u smislu navedenih zakonskih odredaba za poresko oslobađanje. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja te obavijesti ne proizlazi činjenični zaključak neophodan za pravilnu primjenu odredaba člana 21. stav 1. tačka 5. navedenog Zakona tj. da je prilikom prve nabavke proizvoda u svakoj poslovnoj godini "Gradiz" iz Sarajeva dostavio apelantu ovjerenu kopiju uvjerenja. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni organ u obrazloženju osporenog rješenja naveo razloge neprihvatanja priložene obavijesti nadležnog poreskog organa, jer dokazi iz odredaba člana 21. stav 1. tač. 1-5. Zakona o akcizama i porezu na promet moraju biti pribavljeni u vrijeme prometa (prodaje) proizvoda, a da njihovo naknadno pribavljanje, bez odgovarajućeg obrazloženja zbog čega to nije ranije učinjeno, ne može uticati na drugačije odlučenje. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da nisu valjani razlozi u obrazloženju pobijane presude da apelantu nije pružena mogućnost da učestvuje u postupku i da prezentuje dokaze. Naime, Vrhovni sud je naveo da kod jasnog zakonskog određenja da dokazi za poresko oslobađanje moraju biti sadržani u knjigovodstvenoj dokumentaciji u vrijeme obavljanja prometa, što apelant nije imao, ukazuje na nepravilan stav Okružnog suda da se u ponovnom postupku utvrde razlozi nepostojanja tih dokaza.

11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili odredbe člana 21. stav 1. tačka 5. Zakona o akcizama i porezu na promet. Naime, apelant navodi da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je apelant u svakoj poslovnoj godini i to prilikom prve prodaje proizvoda dužan da pribavi ovjerenu kopiju uvjerenja o upisu kupca u registar kod nadležnog poreskog organa, a ne da to uvjerenje mora biti sastavni dio knjigovodstvene dokumentacije. Nadalje, apelant navodi da je drugostepeni organ u zahtjevu za vanredno preispitivanje tvrdio da apelant nije prezentovao poreskom inspektoru sporna uvjerenja, te da je to bio jedini razlog koji je drugostepeni organ isticao u pomenutom zahtjevu. Međutim, apelant navodi da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude kao razlog naveo i proizvoljnu tvrdnju da apelant nije ispunio uslov iz člana 21. stav 1. tačka 4. Zakona o akcizma i porezu na promet tj. uslov koji se odnosi na bezgotovinsko plaćanje. S obzirom na navedeno, apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili relevante odredbe Zakona o akcizama i porezu na promet, i to na apelantvu štetu, a u korist javnog fonda.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi, kao i nadležni poreski organi, primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su nadležni poreski organi, postupajući u skladu sa Presudom Okružnog suda broj U-19/05 od 7. februara 2007. godine, u ponovnom postupku otklonili nedostake na koje je ukazao taj sud, te u ponovnom postupku obavezali apelanta da izvrši uplatu poreza na način kako je to navedeno u izreci prvostepenog rješenja, a što je potvrdio i svojom odlukom Okružni sud. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su nadležni poreski organi i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koja je donesena u prvobitno vođenom postupku, te navedenu presudu preinačio tako što je tužbu odbio kao neosnovanu, do kojeg zaključka je došao i sam Okružni sud u ponovnom postupku. Međutim, budući da je odlučenje u predmetnoj upravnoj stvari u konačnici isto, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da posebno ispituje presudu Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-187/09 (DOO "Pelemiš" Osmaci) | Sudska praksa | Aktio