Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1901/09 (I. Č.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1901/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1901/09, rješavajući apelaciju Ifete Čizmić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ifete Čizmić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000127 od 24. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000743 od 27. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-3865/04 od 12. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ifeta Čizmić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Emin Ćosić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000127 od 24. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000743 od 27. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3865/04 od 12. decembra 2005. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-3865/04 od 12. decembra 2005. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se Tvornica automobila TAS Vogošća (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj isplati iznos od 12.000,00 KM sa kamatama u iznosima i za periode koji su pojedinačno označeni u tužbi, te da joj nadoknadi troškove postupka. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da je prihvaćen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi. Naime, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je apelantica izvršila uplatu vozila putem trgovačke organizacije „Jadrantrans“ Split koja je, ustvari, bila posrednik. Dalje, uvidom o Ugovor zaključen između apelantice i firme „Prohand“ 1. oktobra 1984. godine utvrđeno je da su ugovorom regulirana sva prava i obaveze u pogledu kupovine motornog vozila, da se ona realiziraju isključivo putem jugoslavenskog trgovca, odnosno „Jadrantransa“ iz Splita, da je, u slučaju spora, određena nadležnost suda prema sjedištu trgovca, tj. „Jadrantransa“, te najzad da svi sporedni dogovori moraju biti u pismenoj formi. Na osnovu navedenog zaključeno je da je apelanticin tužbeni zahtjev trebao biti usmjeren prema „Jadrantransu“ Split kao tuženom. Ukazano je na dopis od 28. februara 1985. godine kojim je apelantica pozvana da dostavi Ljubljanskoj banci potrebne dokumente koje je dobila od firme „Prohand“ a kako bi se izvršila uplata za vozilo kod ovlaštenog trgovca „Jadrantransa“ Split, a na osnovu čega je zaključeno da je obaveza isporuke uplaćenog vozila apelantici bila isključivo na „Jadrantransu“ kao ovlaštenom trgovcu, a što potvrđuje i nalog za otkup deviza broj 58/87 od 12. aprila 1985. godine koji je apelantica dostavila Ljubljanskoj banci a iz kojeg je vidljivo da dinarska protivvrijednost treba da bude doznačena „Jadrantransu“ a po ispostavljenom predračunu. Na osnovu telegrama „Jadrantransa“ od 7. septembra 1985. godine nesporno je utvrđeno da je tuženi „Jadrantransu“ isporučio vozilo u skladu sa cijenom koju je apelantica uplatila, te da je istim telegramom apelantica pozvana da preuzme isporučeno vozilo ili da izvrši dodatnu uplatu ako želi vozilo sa četvora vrata. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je obaveza tuženog prestala isporukom vozila ovlaštenom trgovcu. Uvidom u Obračun broj 35-09-029/A utvrđeno je da je tuženom dostavljen iznos u skladu sa važećom cijenom vozila sa dvoja vrata, pa, s obzirom na to da je tuženi vozilo sa dvoja vrata isporučio „Jadrantransu“, zaključeno je da je u cjelini ispunio svoju obavezu i prema apelantici i „Jadrantransu“. S obzirom na to da tuženi niti jednim dokumentom nije preuzeo obavezu isporuke vozila apelantici, već je ova obaveze isključivo bila na „Jadrantransu“ kao ovlaštenom trgovcu koji je vršio prodaju vozila u svoje ime, a u prilog čemu govore i njegovi dopisi u kojim je navedeno da je isporučeno vozilo prodao drugom kupcu budući da ga apelantica nije preuzela, zaključeno je da je apelantica tužbene zahtjeve mogla isticati isključivo prema „Jadrantransu“ iz Splita, a ne prema tuženom koji je u cijelosti izvršio svoje obaveze prema njemu kao ovlaštenom trgovcu koji snosi isključivu odgovornost za isporuku krajnjem kupcu.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-000743 od 27. septembra 2007. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i u cjelini potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava. Apelanticini žalbeni navodi koji su se ticali prigovora nedostatka pasivne legitimacije ocijenjeni su neosnovanim. S tim u vezi je ukazano da je apelantica 1. oktobra 1984. godine sa firmom „Prohand“ GmbH zaključila ugovor o posredovanju pri kupovini motornog vozila Golf-Dizel, 54 KS, četvora vrata, 1600 ccm, a kojim je ugovoreno da će ova firma nadležnom jugoslavenskom trgovcu dostaviti nalog NP-83 o zaključenju kupoprodajnog ugovora, da će ovaj nalog predstavljati kupoprodajni ugovor, kao i da sva prava iz ovog odnosa upućuju na jugoslavenskog trgovca, prema čijem sjedištu se određuje i nadležnost suda. Prema NP-83 obrascu od 12. aprila 1985. godine, to je preduzeće „Jadrantrans“ iz Splita. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je apelantica bila u ugovornom odnosu samo sa preduzećem „Jadrantrans“ i samo od ovog preduzeća je mogla zahtijevati ispunjenje ugovora, odnosno raskid i vraćanje uplaćenog novčanog iznosa prema Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi sa apelanticinom tvrdnjom da je ovo preduzeće obavljalo komisione poslove za tuženog, ukazano je da je apelantica zaključila ugovor o kupoprodaji u kojem je „Jadrantrans“ ugovorio isporuku vozila u svoje ime i za svoj račun i time se obavezao isporučiti vozilo, shodno čemu je bio odgovaran za sve obaveze koje ima prodavac iz ugovora o kupoprodaji. Pri tom, ukazano je da nije bitno da li je „Jadrantrans“ bio u odnosu komisionara sa tuženim kao komitentom prema članu 771. ZOO-a jer je to odnos koji se tiče samo komitenta i komisionara, za koji kupac i ne mora znati s obzirom na to da je kupac u odnosu samo sa prodavcem. Također, okolnost da je kupoprodajna cijena uplaćena direktno tuženom kao proizvođaču predstavlja samo način poslovanja između trgovca, u ovom slučaju „Jadrantransa“ i tuženog, pa je bez utjecaja na postojeći ugovorni odnos između apelantice i „Jadrantransa“.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000127 od 24. marta 2009. godine apelanticinu reviziju protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je neosnovan apelanticin navod da su sredstva za kupovinu vozila doznačena tuženom, a zbog čega je u konkretnom slučaju i pasivno legitimiran. U vezi s tim je ukazano da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tuženi kao proizvođač vozila nije bio u obligacionopravnom odnosu sa apelanticom, već da je to bio „Jadrantrans“ kao ovlaštena trgovačka kuća za prodaju vozila tuženog. U vezi s tim je ukazano da su nižestepeni sudovi utvrdili da je obrazac NP-83 (koji je potpisala apelantica) predstavljao zaključeni kupoprodajni ugovor o kupovini vozila, u kojem je kao trgovačka kuća označen „Jadrantrans“ Split koji je u više navrata pozivao apelanticu da preuzme vozilo koje mu je uredno isporučio tuženi. Dalje, pravilnim je ocijenjen i zaključak drugostepenog suda da okolnost što je Ljubljanska banka OB Sarajevo kupoprodajnu cijenu vozila uplatila direktno tuženom kao proizvođaču predstavlja način poslovanja između trgovca („Jadrantransa“) i tuženog i da je bez značaja na postojeći ugovorni odnos između apelantice i „Jadrantransa“. Najzad, zaključeno je da je apelantica bila u ugovornom odnosu sa „Jadrantransom“ pa da je, u skladu sa članom 262. ZOO-a, mogla tražiti ispunjenje obaveze samo od njega.

5. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica tvrdi da nalog NP-83 nikad nije realiziran pa da sudovi zbog toga nisu mogli zaključiti da je na osnovu ovog naloga trebalo da tuži „Jadrantrans“ a ne tuženog. U prilog ovoj tvrdnji apelantica ističe da je novac direktno uplaćen tuženom pa da se zbog toga ne može osloboditi odgovornosti da je bio u obligacionom odnosu s njom, odnosno da se isporukom vozila „Jadrantransu“ oslobodio svih obaveze. Prema apelanticinom mišljenju, „Jadrantrans“ je bio samo komisionar koji je uz naplatu svoje provizije trebao da joj preda kupljeno vozilo. Dalje, apelantica navodi da je zaključila ugovor o kupoprodaji vozila sa četvero vrata, da je potrebni iznos predujmila u banci ali da je banka uplatila cijenu za vozilo sa dvoja vrata, te da je odbila da isporučeno vozilo sa dvoja vrata preuzme insistirajući na onom što je bilo ugovoreno. Dalje, apelantica tvrdi da nije potpisala obrazac NP-83 bez obzira na to kako je on ugovorom predstavljen, odnosno, sve i da ga je potpisala, Ljubljanska banka označeni iznos nije doznačila „Jadrantransu“ već tuženom a što je utvrđeno kao nesporna činjenica koja, prema njenom mišljenju, ima veću snagu od onog što je napisano u obrascu NP-83. Također, apelantica tvrdi da se sve moglo izbjeći da je tuženi tražio doplatu razlike u cijeni za automobil sa četvero vrata od banke, budući da je znao da je deponirala iznos u vrijednosti cijene automobila sa četvero vrata, umjesto što su i tuženi i „Jadrantrans“ tražili od nje da to učini, a što, prema njenom mišljenju, predstavlja propust koji se treba pripisati odgovornim licima kod tuženog. Najzad, apelantica smatra da je zbog propusta sudova da ocijene relevantne činjenice lišena prava na povrat imovine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini svode na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1901/09 (I. Č.) | Sudska praksa | Aktio