Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-191/09 (Z. B.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-191/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 191/09, rješavajući apelaciju Zejnila Baralića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zejnila Baralića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 06-000807 od 24. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-435/03 od 24. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zejnil Baralić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 22. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000807 od 24. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-435/03 od 24. januara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-435/03 od 24. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000807 od 24. oktobra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Asima i Asmira Čolo (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu u iznosima precizno navedenim u izreci prvostepene presude, a apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je apelant tražio naknadu nematerijalne štete zbog događaja od 27. jula 1997. godine, tvrdeći da su ga tuženi fizički napali i nanijeli mu lake tjelesne povrede, o čemu je sudu dostavio medicinsku dokumentaciju. Međutim, kako je naveo Općinski sud, apelant ničim nije dokazao tvrdnju da je navedene povrede pretrpio zbog fizičkog napada tuženih, odnosno da u tom pravcu nije pružio odgovarajuće dokaze «u skladu sa članom 7. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku» (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u krivični spis tog suda broj K.43/99 i da je utvrdio da je u tom postupku apelant odustao od krivičnog gonjenja tuženih, zbog čega je rješenjem tog suda broj Kv.122/03 od 9. aprila 2003. godine krivični postupak protiv tuženih obustavljen. Budući da apelant nije dokazao na odgovarajući način da su mu tuženi kritičnog dana nanijeli lake tjelesne povrede niti je dokazao visinu eventualno prouzrokovane štete, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

3. Dalje, Općinski sud je također naveo da prema odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu prouzrokovalo, dok je stavom 2. istog člana propisano da ovo potraživanje u svakom slučaju zastarijeva nakon isteka perioda od pet godina. Općinski sud je obrazložio da je apelant već 27. jula 1997. godine imao saznanje i o šteti i o licima za koje je smatrao da su odgovorna jer je protiv njih podnio i krivičnu prijavu. Kako je tužbu za naknadu štete podnio 20. februara 2003. godine, sud je zaključio da su prošli rokovi iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO, te da je nastupila zastara potraživanja naknade prouzrokovane štete.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je nesporno utvrđeno da je rješenjem Općinskog suda broj Kv.122/03 od 9. aprila 2003. godine obustavljen krivični postupak protiv tuženih zbog toga što je apelant odustao od daljnjeg krivičnog gonjenja. Kantonalni sud je naveo da «krivični postupak sam za sebe, pa ni njegovo okončanje rješenjem o obustavljanju postupka, suprotno rezonovanju žalbe [apelanta], ne dovodi do prekida zastarijevanja potraživanja naknade štete, već je za prekid zastarijevanja bilo potrebno da je [apelant] tokom krivičnog postupka protiv tuženih postavio imovinsko-pravni zahtjev i da ga je krivični sud uputio da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku (član 390. [ZOO])». Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao u prvostepenom postupku niti u žalbi da je takav zahtjev postavio u krivičnom postupku, kao i da to ne proizlazi iz spisa broj Kv.122/03 u koji je izvršen uvid. Stoga je Kantonalni sud zaključio da se u konkretnom slučaju o prigovoru zastarjelosti nije moglo odlučivati primjenom člana 390. ZOO kako je to apelant naveo u žalbi, već na osnovu odredaba člana 376. st. 1. i 2. ZOO, kako je to učinio prvostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 20. februara 2003. godine, ali da ta tužba «nije rezultat isticanja njegovog imovinsko-pravnog zahtjeva u krivičnom postupku i upućivanja na parnicu od strane krivičnog suda», čime bi u smislu člana 390. ZOO bio prekinut tok zastarijevanja. Stoga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, slijedi da je protekom subjektivnog roka od tri godine od saznanja za štetu i štetnika do podnošenja tužbe, te protekom i objektivnog roka od pet godina od nastanka štete, nastupila zastara potraživanja, zbog čega je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Iako to nije eksplicitno naveo, iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant navodi da su osporene presude «nezakonite» jer mu je njima prekršeno «pravo na pristup sudu i nejednakost građana pred sudom kao i rok za vođenje postupka». Apelant navodi da je on kao oštećeni pretrpio štetu, ali da je on odustao od krivičnog gonjenja «da [tuženi] ne ostanu bez posla jer od toga niko ne bi bio na dobitku» i jer on i supruga «nisu više htjeli da hodaju po sudu», a sada su oni obavezani da plate troškove postupka čime su još više oštećeni.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud dalje ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču navodnog kršenja prava na pristup sudu i neravnopravnosti u postupku, Ustavni zapaža da apelant u tom pravcu nije dao bilo kakvo obrazloženje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su osporene presude rezultat parničnog postupka koji je vođen po apelantovoj tužbi za naknadu štete, pa se ne može zaključiti da je apelantu na bilo koji način uskraćeno pravo na pristup sudu. Također, iz prvostepene presude proizlazi da je kao dokaz izvršen uvid u krivični spis koji je obustavljen zato što je apelant odustao od krivičnog gonjenja tuženih, te u nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je napravljen za potrebe vođenja krivičnog postupka, dok nema nikakvih naznaka o tome da je apelant predlagao neke druge dokaze i da su ti njegovi prijedlozi odbijeni, niti tako nešto apelant tvrdi u apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža i to da prvostepeni sud nije odbio apelantov tužbeni zahtjev samo zbog nastupanja zastare potraživanja, već u prvom redu zato što apelant nije predložio niti izveo bilo kakve dokaze kojima bi dokazao da je štetu pretrpio zbog napada tuženih, odnosno zato što nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način bio onemogućen da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da predlaže i izvodi dokaze, pa smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu i ravnopravnost u postupku očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud uzeo u obzir apelantove žalbene argumente u vezi sa njegovim tvrdnjama o prekidu toka zastarjelosti, da je to pitanje detaljno ispitao i, pozivom na relevantne odredbe ZOO, obrazložio svoj stav o neosnovanosti takvih tvrdnji na način koji zadovoljava zahtjeve člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u odnosu na tvrdnje o kršenju prava na pristup sudu i ravnopravnost strana u postupku i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-191/09 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio