Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-227/11 (O. H. i drugi)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-227/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 227/11, rješavajući apelaciju Omera Hodžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Omera Hodžića, Murata Pirije, Esada Honde, Džemaludina Mešukića, Mirsada Čukle, Senada Musića, Ahme Hodžića, Edina Jahića, Harisa Omeragića, Hikmeta Memića, Fadila Bečića, Mirsada Dizdarevića, Vahidina Čomora, Omera Macića, Derviša Džihe, Zije Kozića, Edina Pintula, Esada Beglerovića, Nijaza Padalovića, Đemila Nurkića, Safeta Dulića, Šefika Košpe, Selima Redžovića, Bećira Dževlana, Edina Beglerovića, Azema Huskića, Husnije Marića, Šefke Lerića, Sanida Lihića, Mehmeda Kurtovića, Muniba Šabanovića, Enesa Čauševića, Enesa Salihovića, Seada Penave, Izudina Čomora, Nasufa Hadžića, Muamera Delalića, Senadina Tabaka, Eniza Hujdura, Sulejmana Hujdura, Šabana Čolakovića, Adema Mustafića, Almira Nuspahića, Senada Pezića, Fuada Macanovića, Enisa Džemila, Mirsada Husića, Hazima Zalihića, Omera Jelovca, Alije Hodžića, Hasana Hodžića i Sejada Džele, Anera Čaganja, Asima Grizovića i Mirsada Grizovića, Šeće Kevrića, Zeće Kevrića, Emira Kevrića i Edina Pintula, Esada Kovačevića, Bećira Jamakovića, Envera Šarića, Ferida Bečirovića, Zekerijaha Rožajca, Ibrahima Salibašića i Samira Poturovića, Borisa Damjanovića, Semira Gadara, Amira Jamakovića, Almira Tanovića, Zuhdije Drkića, Huse Halilovića, Edina Delića, Adila Šišića, Omera Hamšića, Ćamila Hamšića, Halila Kašića, Adnana Spiljka, Almira Halilovića, Dževada Javrića, Rifeta Mezita, Zijada Karađuza i Sude Čomora, podnesene protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000374 od 5. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-000871 od 14. oktobra 2010. godine, broj 070-0- Rev-10-001089 od 2. novembra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10- 001642 od 30. novembra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-001500 od 7. decembra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-001674 od 23.

decembra 2010. godine, broj 70 0 RS 000075 10 Rev od 27. decembra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-001517 od 28. decembra 2010.

godine, broj 070-0-Rev-10-001596 od 23. decembra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-001476 od 28. decembra 2010. godine i presuda Kantonalnog suda Sarajevo broj 009-0-Gž-08-000916 od 10. jula 2009. godine, broj 009-0-Gž-07-003324 od 9. decembra 2009. godine, broj 009-0-Gž-08-001481 od 14. decembra 2009. godine, broj 009-0- Gž-08-000913 od 16. decembra 2009. godine, broj 009-0-Gž-08- 000379 od 19. januara 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-000838 od 15.

februara 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-001885 od 30. septembra 2009. godine, broj 009-0-Gž-08-002136 od 20. januara 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-001773 od 20. januara 2010. godine, broj 009-0-Gž- 08-001650 od 1. februara 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Hodžić i drugi (ukupno 82 lica navedena u izreci ove odluke; u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su u periodu od 17. januara do 11. aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 227/11, AP 228/119, AP 229/11, AP 1306/11, AP 1327/11, AP 1660/11, AP 1661/11, AP 1663/11, AP 1664/11 i AP 1665/11.

3. S obzirom na to da se sve apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 227/11.

4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa (plaća i regresa) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima apelanata.

5. Osporenim presudama navedenim u izreci ove odluke redovni sudovi su tužbene zahtjeve apelanata djelimično usvojili, dok su dio zahtjeva odbili usvajajući prigovor tužene o zastari potraživanja. U obrazloženjima odluka sudovi su naveli da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa za koje, u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja tužbi apelanata, redovni sudovi su zaključili da je protekao zakonski rok od tri godine u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa, u smislu člana 106. ZOR-a, odnosno člana 372. ZOO-a, pa su ocijenili osnovanim prigovor zastare potraživanja i odbili ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanata (odnosno odbili tužbene zahtjeve apelanata u cjelini).

6. Dalje, budući da su apelanti tokom postupka isticali da je tužena priznala njihova potraživanja donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04), redovni sudovi su obrazložili da niti jednom odredbom tog zakona tužena nije izričito priznala potraživanje apelanata, te da se, stoga, donošenje tog zakona ne može smatrati priznanjem duga što bi za posljedicu imalo prekid roka zastare. Navedeno je da je odredbom člana 387. ZOO-a propisano „da se pored priznanja duga, priznanje duga može učiniti na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja i slično, ali ne i donošenjem određenog zakonskog propisa, pismenih obavještenja ili javnih poziva“, kako to smatraju apelanti. Također je navedeno da ni izdavanjem uvjerenja o neisplaćenim plaćama i naknadama na ime regresa tužena nije priznala potraživanje apelanata, budući da tim uvjerenjima tužena nije tvrdila da će izvršiti isplate apelantima, ili da im duguje konkretne iznose.

7. Ustavni sud je odlukama br. AP 3943/09 od 11. marta 2010. godine, AP 3735/09 od 14. aprila 2010. godine, AP 891/10 i AP 947/10 od 13. maja 2010. godine, AP 1097/10 i AP 1294/10 od 15. juna 2010. godine, AP 1314/09 od 29. juna 2010. godine i AP 1778 /10 od 21. jula 2010. godine, donesenim povodom apelacija istih apelanata protiv presuda Kantonalnog suda navedenih u izreci odluke, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom na to da su postupci povodom revizija apelanata protiv presuda Kantonalnog suda bili u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u citiranim odlukama apelante uputio da nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelacije u kojima su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili podnoseći apelacije br. AP 227/11, AP 228/119, AP 229/11, AP 1306/11, AP 1327/11, AP 1660/11, AP 1661/11, AP 1663/11, AP 1664/11, AP 1665/11 protiv rješenja Vrhovnog suda navedenih u izreci ove odluke.

8. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda o povredi ovih prava svode se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da je tužena priznala dug donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrda i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te da je tim prekinut rok zastarijevanja, u smislu člana 387. ZOO-a, i da je počeo iznova teći shodno članu 392. ZOO-a.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelacijama kao osporene odluke naveli rješenja Vrhovnog suda kojima je njihova revizija izjavljena protiv presuda Kantonalnog suda odbačena kao nedopuštena, pa, prema tome, u konkretnom slučaju revizije su bile neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da su odbačene kao nedopuštene rješenjima Vrhovnog suda. Konačne odluke u ovim apelacijama su, u smislu ranije iznesenog stava, presude Kantonalnog suda.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Vezano za navode apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije objavom listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, izdavanjem potvrda, spiskovima objavljenim na internetskim stranicama kao i donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH priznala dug pa da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova zasniva na relevantnim odredbama ZOR-a i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.

13. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na internetskim stranicama, kao i odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, ne mogu smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 884/07.

14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-227/11 (O. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio