Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-243/09 (P. B.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-243/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 243/09, rješavajući apelaciju Pave Barukčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pave Barukčića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 000149 08 Kz od 17. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 000149 04 K od 8. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pavo Barukčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sela, Općina Odžak, podnio je 24. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 000149 08 Kz od 17. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 000149 04 K od 8. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 25 0 K 000149 04 K od 8. novembra 2007. godine apelant je proglašen krivim što je 21. augusta 2004. godine između 00,00 i 01,00 sati u Novom Selu na k. br. 346, Općina Odžak, u obiteljskom dvorištu vlasništvo Ante Barukčića (u daljnjem tekstu: oštećeni), fizički nasrnuo na oštećenog, te mu rukama zadao više udaraca u predjelu desne slabine i glave nanijevši mu pri tome lake tjelesne povrede u vidu krvnog podljeva desne slabinske regije i ogrebotine lijeve donjovilične regije. Apelant je time počinio krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 750,00 KM koju je dužan platiti u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude uz obavezu plaćanja troškova krivičnog postupka u iznosu od 50,00 KM i paušala u iznosu od 100,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon sveobuhvatne analize i ocjene provedenih dokaza (saslušan je svjedok-oštećeni, izvršen uvid u materijalne dokaze – zapisnici PU Orašje i Kantonalnog tužilaštva o saslušanju oštećenog, prijava Doma zdravlja Odžak o ozljedama koje je kritične prilike zadobio oštećeni, potvrda Porezne ispostave Odžak za apelanta, izvod iz krivične evidencije, te je saslušan apelant koji je iznio svoju odbranu), utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud, dalje, navodi da je svoju odluku u cijelosti zasnovao na iskazu oštećenog i na osnovu medicinske dokumentacije za oštećenog iz kojih proizlazi da je oštećeni kritične prilike pripit sjedio na klupici ispred svoje kuće uz glasnu muziku kada je oko 23,30 sati u dvorište ušao apelant, prišao mu i odmah ga počeo šamarati i udarati, ali, s obzirom na to da je bio pripit, ne zna kuda ga je sve tukao. Nakon što je apelant otišao oštećeni je otišao do policije u Odžak gdje su ga policajci, s obzirom na to da je bio krvav, odveli do Doma zdravlja gdje je pregledan, a izjavu o napadu je dao sljedeći dan u 11,00 sati. Na osnovu prijave Doma zdravlja Odžak broj 294/04 od 21. augusta 2004. godine, utvrđeno je da je oštećeni zadobio laku tjelesnu povredu u vidu krvnog podljeva desne slabinske regije i ogrebotine lijeve donjovilične regije. Sud navodi da nije prihvatio apelantovu odbranu da nije počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret jer je sam apelant istakao da se često kod oštećenog sakupljaju ljudi koji piju i galame i puštaju preglasnu muziku do kasno u noć. Također, apelant je u svojoj odbrani naveo da se vratio iz inostranstva i da voli mir, kao i da rano ide na spavanje, što, prema mišljenju suda, jasno ukazuje na to da apelantu smeta buka i galama koja dolazi iz komšiluka, te da je zbog toga odlučio otići u dvorište oštećenog kako bi spriječio njegova daljnja ponašanja na način opisan u izreci presude, tim prije i zbog činjenice da je apelant u svojoj odbrani potvrdio da je kritične prilike u kasnim večernjim satima oštećeni puštao preglasnu muziku. S druge strane, sud navodi da oštećeni nije imao razloga da prijavi apelanta kako bi zaštitio neku treću osobu, pod uvjetom da ga je neka treća osoba izudarala, jer nema logike da štiti onoga ko mu je nanio povrede niti razloga da lažno tereti nekoga ko mu to nije učinio.
4. Općinski sud je zaključio da je apelant predmetno krivično djelo izvršio u stanju uračunljivosti i sa direktnim umišljajem, tj. bio je svjestan da na način naveden u izreci presude drugome nanosi tjelesnu povredu, kojom prilikom je izrazio i volju za nastupanje zabranjene posljedice. Pri odmjeravanju kazne apelantu, sud je ocijenio sve okolnosti od utjecaja na vrstu i visinu kazne, pa je u konkretnom slučaju kao olakšavajuće okolnosti ocijenio činjenicu da se radi o osobi koja do sada nije osuđivana kao i njegovo obiteljsko stanje, dok sud nije našao posebnih otežavajućih okolnosti. Sagledavši sve olakšavajuće okolnosti, sud je izrekao apelantu novčanu kaznu za učinjeno krivično djelo smatrajući da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 25 0 K 000149 08 Kz od 17. juna 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je osporena presuda donesena na osnovu nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te da nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Također, neosnovani su i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud morao provesti dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke da bi se na pouzdan način utvrdilo na koji način je oštećeni zadobio tjelesne povrede, te da u medicinskoj dokumentaciji povrede nisu opisane i nisu mogle nastati na način kako je to oštećeni opisao u svom iskazu. Naime, prvostepeni sud je odluku o apelantovoj krivici zasnovao na iskazu svjedoka-oštećenog i na osnovu medicinske dokumentacije za oštećenog koju čini prijava Doma zdravlja Odžak od 21. augusta 2008. godine. Kantonalni sud, dalje, navodi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo za koje ga je proglasio krivim. Naime, iz iskaza oštećenog, koji ovaj sud smatra logičnim i uvjerljivim, proizlazi zaključak da je kritične prilike imao fizički kontakt samo sa apelantom, dok su iz medicinske dokumentacije vidljive povrede koje je oštećeni tom prilikom zadobio. Kantonalni sud je istakao da stranke nisu dovele u sumnju valjanost medicinske dokumentacije u toku postupka pred prvostepenim sudom, dok apelant u postupku pred prvostepenim sudom, kao ni u žalbi, ničim nije doveo u sumnju da povrede kod oštećenog nisu mogle nastati na način kako je to opisao oštećeni u svom iskazu. Također, činjenica da je kod oštećenog koji pušta preglasnu muziku kritičnog dana sjedilo društvo i pilo potvrdio je i apelant u svom iskazu, iz čega je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o apelantovom motivu za počinjenje navedenog krivičnog djela. U pogledu krivične sankcije za počinjeno krivično djelo, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud ocijenio u dovoljnoj mjeri sve okolnosti koje utječu na odluku o sankciji i da je u konkretnom slučaju izrekao adekvatnu sankciju.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant analizira presude redovnih sudova i naglašava da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, kao i da su proizvoljno ocijenili izvedene dokaze tokom postupka. Apelant ističe da utvrđene činjenice i dokazi, na kojima se temelje osporene presude, nemaju snagu i značaj da se izvede zaključak da je izvršio navedeno krivično djelo, te smatra da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i neprihvatljivi u odnosu na kritični događaj. Apelant navodi da su osporene presude zasnovane na iskazu oštećenog u kojem postoji niz kontradiktornosti, te na prijavi o ozljedama koju je izdao Dom zdravlja Odžak, koja sadrži niz nedostataka u pogledu opisa povreda. Dalje, smatra da u osporenim presudama nisu navedeni jasni i razumljivi razlozi na kojima su sudovi zasnovali svoje odluke, kao i da je izostala analiza i kritički osvrt provedenih dokaza u odnosu na apelantovu odbranu. Apelant smatra da obrazloženje drugostepene presude ne ispunjava standarde Evropske konvencije, jer se obrazloženje presude svodi na prosto navođenje da je sud na pravilan način utvrdio činjenično stanje i apelantovu odgovornost za izvršeno krivično djelo, bez obrazloženja zašto nije trebalo provoditi medicinsko vještačenje. Također, proizvoljan je i zaključak drugostepenog suda kojim je prihvatio utvrđeni motiv izvršenja krivičnog djela iz prvostepene presude bez konkretnog obrazlaganja takvog stava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
11. Ustavni sud iz dokumentacije koja mu je dostavljena zaključuje da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su saslušani svjedok optužbe, svjedok odbrane, te da je izvršio uvid u materijalne dokaze – zapisnici PU Orašje i Kantonalnog tužilaštva o saslušanju oštećenog, prijava Doma zdravlja Odžak o ozljedama koje je zadobio oštećeni kritične prilike itd. U osporenoj presudi Općinski sud je analizirao svaki dokaz posebno i u vezi sa drugim dokazima, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dajući pri tome jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Upravo suprotno navodima apelacije koji se tiču nepotpunog činjeničnog stanja, Općinski sud je jasno i određeno obrazložio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku (iskaz oštećenog i medicinska dokumentacije za oštećenog) i iznio razloge zbog kojih te dokaze smatra prihvatljivim i uvjerljivim. Svi dokazi, kako primjećuje Ustavni sud, izvedeni su na glavnoj i javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično. Zaključke prvostepenog suda potvrdio je Kantonalni sud ocjenjujući pri tome da su žalbeni navodi o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani, naglašavajući posebno da je prvostepeni sud u obrazloženju presude izvodio činjenične zaključke o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili (apelantov iskaz), dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u njegovu korist ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja u vezi sa članom 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da ovaj dio apelacije također odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović