Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2691/09 (S. Z.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Habeas corpus – postupak
- Apelacija preuranjena
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2691/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2691/09, rješavajući apelaciju Saše Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Zečevića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/741 od 28. jula 2009. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/741 od 17. jula 2009. godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Zečevića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/741 od 28. jula 2009. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-09/741 od 17. jula 2009. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Radovan Stanić advokat iz Prijedora, podnio je 24. augusta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-09/741 od 28. jula 2009. godine i rješenja Suda BiH broj X-KR-09/741 od 17. jula 2009. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 17. oktobra 2011. godine.
2. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-09/741 od 17. jula 2009. godine apelantu je produžen pritvor iz razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tčk. b) i d) Zakona o krivičnom postupku BiH ( u daljnjem tekstu: ZKP BiH) te je naznačeno da pritvor apelantu može trajati do okončanja glavnog pretresa a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice s tim da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana posljednjeg rješenja o pritvoru.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da se optužnicom Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj KT-RZ-47/09 od 10. jula 2009. godine, koja je potvrđena 13. jula 2009. godine, apelant i R.K. terete za krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tčk. a), e) i k) u vezi sa članom 180. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
4. Sud BiH je dalje istakao da je u prijedlogu za produženje pritvora Tužilaštvo u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH navelo da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju da bi apelant ukoliko bi boravio na slobodi ometao krivični postupak uticanjem na svjedoke i saizvršitelje a u odnosu na član 132. stav 1. tačka d), ZKP BiH da se apelant tereti za krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora te je naglašen način izvršenja djela kao i posljedice a što uključuje sistematski progon, pljačkanje i ubistva preko 200 osoba među kojim su i malodobna djeca. Tužilaštvo je također navelo da je jedan od preživjelih svjedoka dobio prijeteće poruke preko telefona i da mu je nuđen novac da ne svjedoči te je naglašeno da je mjesto gdje su izvršene inkriminirane radnje snimano kamerom međutim navedeni materijal koji je važan za postupak još uvijek nije pronađen. Sud BiH je dalje istakao da je na javnoj sjednici koja je održana 17. jula 2009. godine, Tužilaštvo ostalo pri navodima prijedloga za produženje pritvora a branilac apelanta je istakao da ne postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju postojanje osnovane sumnje u ovom predmetu. Branilac apelanta je naveo da je apelant bio pripadnik interventnog voda ali da nije učestvovao u izvršenju događaja navedenog u optužnici ističući da su pritvorski razlozi navedeni hipotetički i paušalno. Branilac je dalje naveo da se nigdje ne navodi da je apelant uticao na svjedoke ili na povratnike niti se navodi da je prisustvovao sastanku interventnog voda koji se spominje u izvještajima Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA). Također je istakao težinu zločina i veliki broj žrtava kao i da postoji razlog za uznemirenje javnosti ali da se to ne može odnositi na sva lica koja su bila pripadnici interventnog voda.
5. Sud BiH je dalje obrazložio da osnovana sumnja proizilazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, iz iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije. U redovnom borbenom izvještaju Komande Prvog krajiškog Korpusa od 22. augusta 1992. godine se navodi da je 21. augusta 1992. godine na mjestu Koričanske stijene na Vlašiću izvršen masakr nad civilima-muškarcima koji su počinili policajci koji su bili u pratnji konvoja. O tome, kako dalje navodi sud, svjedoče brojni zapisnici o ekshumaciji kao i fotodokumentacija a koju činjenicu su potvrdili i iskazi brojnih svjedoka. Prema dokazima u spisu vidljivo je da su pripadnici interventnog voda rezervnog sastava policije SJB Prijedor izvršili streljanje navedeno u optužnici dok svjedoci koji su na bilo koji način učestvovali u organizovanju provođenja civila iz Prijedora tvrde da su upravo pripadnici interventnog voda učestvovali u izvođenju civila iz autobusa odvođenja do provalije i strijeljanja. Sud BiH je dalje istakao da iz dokaza koji su priloženi uz optužnicu (spisak radnika SJB Prijedor iz augusta 1992. godine, zapisnici o saslušanju svjedoka D.I, svjedoka K-3, KA-I) proizilazi da su apelant i optuženi R.K. bili pripadnici I interventnog voda policije SJB Prijedor i da su u vrijeme i na mjestu kako je pobliže navedeno u prijedlogu za produženje pritvora oba optužena učestvovali u formiranju, provođenju, pratnji te razdvajanju kolone izbjeglica nakon čega je oko 200 muškaraca strijeljano na prostoru Koričanskih stijena a apelant je prema iskazu svjedoka D.I. i svjedoka KO-15 lično učestvovao u njihovom strijeljanju. Sud BiH je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelant i R.K. počinili navedeno krivično djelo te su ispunjena opšte pravne pretpostavke za produženje pritvora.
6. U pogledu posebnih razloga za pritvor opravdanost produženja pritvora Sud BiH je našao u pritvorskim razlozima iz člana 132. stav 1. tčk. b) i d) ZKP BiH. Pojedini svjedoci koji su iste nacionalnosti kao apelant zbog straha za svoju sigurnost i sigurnost svoje porodice su tražili mjeru zaštite. Iz izjave svjedoka KI date u Tužilaštvu 26. juna 2008. godine vidljivo je da je na njega vršen pritisak na način kako će da svjedoči u vezi događaja na Koričanskim stijenama. Imajući u vidu činjenicu da je apelant bio aktivni policajac u općini Prijedor te cijeneći akt SIPA od 23. maja 20087. godine u kojem se navodi da su u maju mjesecu 2008. godine bivši pripadnici interventnog voda održali sastanak u jednom ugostiteljskom objektu gdje su raspravljali o eventualnom lišavanju slobode, Sud BiH je ocijenio da je opravdano postojanje bojazni na strani Tužilaštva da bi apelant i R.K. mogli uticati na svjedoke i prikriti dokaze. Nadalje, iako je podignuta optužnica, Tužilaštvo i dalje pokušava pribaviti materijalne dokaze te je neophodno otkloniti eventualnu opasnost od skrivanja i uništenja dokaza koji su bitni za postupak. Također okolnost da su apelant i R.K. bili aktivni policajci upućuje na brojna poznanstva te mogućnost da saznaju šta su svjedoci rekli u svojim izjavama te bi puštanjem na slobodu mogli ometati efikasno vođenje cijelog krivičnog postupka.
7. Sud BiH je citirao član 132. stav 1 tačku d) ZKP BiH kojom je predviđeno kumulativno ispunjenje objektivnog i subjektivnog kriterija produženje pritvora. Uzimajući u obzir činjenicu da se apelant tereti da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti a za koje djelo je zapriječena kazna zatvora u trajanju od deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora proizilazi da je u konkretnom slučaju ispunjen objektivni uslov. Pored navedenog Sud BiH je našao da je ispunjen i subjektivni uslov za produženje pritvora po ovom osnovu jer je imao u vidu način izvršenja i posljedice navedenog krivičnog djela pri čemu je izražena brutalnost i bezobzirnost pri samom činjenju ubistava i to strijeljanja preko 200 civila čija tijela su bacana u ponor nakon čega su na njih bacane ručne bombe a kasnije se dugo godina nakon ovog djela prikrivaju tragovi činjenja: Na području općine Prijedor, kako je dalje naveo sud, živi veći broj svjedoka-žrtava ovog zločina i članova njihove porodice a posljedice zločina još uvijek osjećaju. Također sud napominje da apelant živi u Prijedoru gdje žive žrtve i svjedoci kao i drugi saučesnici što prouzrokuje dodatni strah kod žrtava. Mnogi svjedoci su prilikom davanja iskaza izrazili strah od apelanta i R.K. i njihovih saboraca koji žive na tom području te tražili određivanje mjere zaštite. Sve ovo po mišljenju Suda BiH predstavlja vanredne okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi apelant i R.K. kod navedene kategorije stanovništva stvorilo osjećaj straha, nesigurnosti te stvaranje tenzije koje bi rezultiralo narušavanju javnog reda. Sud BiH je razmotrio mogućnost primjene i drugih blažih mjera ali imajući u vidu sve navedeno zaključio je da se blažom mjerom ne bi mogla postići ista svrha zbog čega je na osnovu člana 132. stav 1. tčk. b) i d) donio odluku kojom je pritvor produžen.
8. Rješenjem vijeća Suda BiH broj X-KR-09/741 od 28. jula 2009. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja tog suda broj X-KR-09/741 od 17. jula 2009. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantov branilac u žalbi istakao da osporenim rješenjem nije utvrđena osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje ga terete, da nije utvrđen neposredan ili posredan uticaj na svjedoka niti vanredne okolnosti koje bi ukazale da bi puštanjem na slobodu došlo do narušavanja javnog reda. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da na strani apelanta postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora. Kako navodi vijeće Suda BiH, prvostepeni sud je ispravno ocijenio postojanje osnovane sumnje o učešću apelanta u inkriminiranim radnjama i u dovoljnoj mjeri obrazložio svoje zaključke. Obzirom da je nesporno potvrđena optužnica tako je utvrđeno i postojanje osnovane sumnje o učešću apelanta u izvršenju predmetnog krivičnog djela a pored toga prvostepeni sud je ispravno elaborirao ovaj opći preduslov za produženje pritvora ukazujući i na relevantne izjave svjedoka prije svega svjedoka D.I. i KA-1, KO-15 te ostalu materijalnu dokumentaciju navedenu u obrazloženju prvostepenog rješenja.
9. U odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, kako dalje navodi Sud BiH, prvostepenim rješenjem ispravno je ukazano na sve konkretne okolnosti koje ukazuju na postojanje bojazni od utjecaja na svjedoke i saučesnike odnosno bojazan od sakrivanja ili uništenja predmeta i tragova bitnih za ovaj postupak. Nesporno je da su u konkretnom slučaju mnogim svjedocima optužbe određene izvjesna mjera zaštite u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, koji su zbog straha i određenih neprijatnosti koje su doživjeli zatražili zaštitu od suda i svoje svjedočenje uslovi određivanjem mjere zaštite. Također je prvostepenim rješenjem ukazano da je svjedok K1 na zapisnik dat u Tužilaštvu jasno naveo da je na njega vršen uticaj u pogledu načina svjedočenja u događajima na Korićanskim stijenama a pravilno je uzeto u razmatranje i izvještaj SIPA od 23. maja 2008. godine. U odnosu na žalbene navode da navedeni pritvorski razlog ne postoji jer nema dokaza da je apelant lično ili posrednim putem vršio uticaj na svjedoke, Sud BiH je istakao da je svrha određivanja mjere pritvora po ovom zakonskom osnovu da se osigura neometano vođenje postupka i da se spriječi i preduhitri neželjeni utjecaj na svjedoke ili saučesnike i da se ovaj pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći te se pozvao na stav Ustavnog suda u odluci broj AP-6/08 kada je razmatrano određivanje pritvora iz koluzijske opasnosti.
10. Također Sud BiH smatra neosnovani navode žalbe kojima se osporava zaključak u pogledu postojanja okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora po osnovu člana 132. stav 1 tačka d) ZKP BiH. Naime kako je pravilno navedeno u prvostepenom rješenju, navedeni pritvorski osnov sadrži objektivnu komponentu (na teret se stavlja djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od deset godina ili duža) i subjektivnu komponentu. Sud BiH dijeli zaključak prvostepenog suda da konkretne okolnosti koje karakterišu ovaj predmet a koje se ogledaju između ostalog i u načinu izvršenja djela i u izuzetno teškim posljedicama, po svojoj sadržini i suštini zapravo predstavljaju vanredne okolnosti. Djelo za koje se apelant tereti je izvršeno na izrazito okrutan način mučenjem i hladnokrvnim lišenjem života većeg broja ljudi te je sasvim jasno da su izuzetno teške posljedice nastupile ne samo za ubijene civile nego i za članove njihove porodice kao i za lica koja su preživjela strijeljanje. Pored navedenog opravdano se ukazuje i na činjenicu da apelant živi na istom području gdje žive i brojna oštećena lica kao i veliki broj svjedoka te sve ove okolnosti čine vanredne okolnosti koje upućuju na zaključak da bi puštanjem na slobodu apelanta kod građana Bosne i Hercegovine a naročito stanovništva područja opštine Prijedor, došlo do pojačanog osjećaja uznemirenosti, nesigurnosti i da bi njihovo povjerenje u pravosudne organe bilo poljuljano. Stoga je ispravan stav prvostepenog suda da bi puštanje na slobodu zaista predstavljalo stvarnu prijetnju javnom redu i miru a imajući prije svega u vidu uznemirenost i zabrinutost građana i javnosti u Bosni i Hercegovini.
11. Apelant se žali da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant je istakao da se odluka suda kojom se produžava pritvor zasniva samo na nesporazumu i pretpostavkama odnosno na njegovoj profesiji a koja mu se stavlja kao otežavajuća okolnost. Spomenuti navodi vezanu za njegovu profesiju policajca i mogući uticaj na svjedoke nije konkretizovan i ne postoji ni jedan dokaz koji ukazuje da je zloupotrebljavao svoja ovlaštenja kao policajac. Apelant je dalje istakao da ne postoji bojazan da bi mogao uticati na svjedoke jer je status svjedoka zaštićen, identitet mu je nepoznat a i sam pokušaj da sazna imena bi predstavljao novo krivično djelo. Apelant je istakao da nije prisustvovao sastanku o kojem postoji izvještaj SIPE od 23. maja 2008. godine te se navedeni izvještaj krivo tumači od strane suda. Apelant je također naveo da je sud prilikom ocjene da li su ispunjeni uslovi iz tačke d) člana 132. ZKP BiH bio paušalan, neodređen i kontradiktoran te nije tačno utvrdio da su ispunjeni subjektivni elementi ove tačke. Sud je prema navodima apelanta svoje utvrđenje zasnovao na osnovu pretpostavki-indicija, odnosno pukog nagađanja i hipotetičkog razmišljanja. Sud je morao imati neke konkretne situacije u kojime je prema bilo kome u Prijedoru ili šire bila upravljena bilo kakva prijetnja ili su poduzete radnje sa ciljem izazivanja straha kod građana ili radnje kojima se na bilo koji način ugrožava imovina odnosno opća sigurnost građana. Također apelant smatra konstataciju suda da bi se njegovim puštanjem na slobodu poljuljalo povjerenje u pravosudne organe, neprikladnim obzirom da se povjerenje u pravosudne organe gradi na osnovu zakonitog i nepristrasnog rada suda.
12. Nadalje apelant smatra da se u konkretnom slučaju radilo o «tipskom odlučivanju» u situaciji kada je potvrđena optužnica za krivično djelo zločin protiv čovječnosti te se polazi od toga da zbog načina izvršenja i posljedica nesporno postoji opasnost po sigurnost građana i njihove imovine. Na kraju je apelant istakao da obrazloženje o nemogućnosti da se pritvor zamjeni blažom mjerom predstavlja puku formalnost a korištenje pravnog lijeka iluzorno jer se postojanje pritvorskih razloga za trajanje mjere pritvora ne procjenjuje već se samo interpretira zakonska odredba koja reguliše to pitanje.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stava 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st.1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facie
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o produženju pritvora zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
16. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
17. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje, kao općeg uslova za produženje pritvora, budući da je 13. jula 2009. godine Sud BiH potvrdio optužnicu Tužilaštva utvrđujući postojanje osnovane sumnje da je optuženi apelant počinio krivično djelo-zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tčk. a), d), e), i
k) a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH, koje mu se stavlja na teret), imajući u vidu visinu zaprijećene kazne za navedeno krivično djelo i okolnosti koje egzistiraju u konkretnom slučaju, kao i zbog posebnih pritvorskih razloga. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni zahtjevi iz člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije u pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
18. Ustavni sud ističe da apelant smatra da razlozi za pritvor u odnosu na njega nisu dovoljno konkretizovan, da su paušalni i da je sud donio «tipsku odluku» o produženju pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) prema kojem se «pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače» i na osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, prema kojem se pritvor može produžiti «ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a uslijed načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine». Obrazlažući rješenje o produženju pritvora u pogledu primjene citirane odredbe člana 132. ZKP BiH, Sud BiH je naveo da je nesporno u konkretnom slučaju, mnogim svjedocima optužbe određena izvjesna mjera zaštite u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, koji su zbog straha i određenih neprijatnosti koje su doživjeli zatražili zaštitu od suda i svoje svjedočenje uslovili određivanjem mjere zaštite a iz izjave svjedoka KI date u Tužilaštvu 26. juna 2008. godine vidljivo je da je na njega vršen pritisak na način kako će da svjedoči u vezi događaja na Koričanskim stijenama. Također je Sud BiH obrazložio da iako je podignuta optužnica, Tužilaštvo i dalje pokušava pribaviti materijalne dokaze te je neophodno otkloniti eventualnu opasnost od skrivanja i uništenja dokaza koji su bitni za postupak a činjenica da je apelant bio aktivan policajac u Prijedoru upućuje na brojna poznanstva i bojazan da bi puštanjem na slobodu imao mogućnost da sazna šta su svjedoci rekli u svojim izjava te da utiče na njih i na taj način omete efikasno vođenje krivičnog postupka. Sud BiH je također obrazložio da je svrha određivanja mjere pritvora po ovom zakonskom osnovu da se osigura neometano vođenje postupka i da se spriječi i preduhitri neželjeni utjecaj na svjedoke ili saučesnike i da se ovaj pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći.
19. Nadalje Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom odlučivanja o produženju pritvora cijenio i postojanje opravdanosti produženja pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. te istakao da konkretne okolnosti koje karakterišu ovaj predmet a koje se ogledaju između ostalog i u načinu izvršenja djela i u izuzetno teškim posljedicama po svojoj sadržini i suštini zapravo predstavljaju vanredne okolnosti. Djelo za koje se apelant tereti je izvršeno na brutalan i bezobziran način strijeljanjem preko 200 civila čija tijela su bacana u ponor nakon čega su na njih bacane ručne bombe a kasnije se dugo godina prikrivaju tragovi činjenja. Pored navedenog Sud BiH je ukazao i na činjenicu sa apelant živi na istom području gdje žive i brojna oštećena lica kao i veliki broj svjedoka te sve ove okolnosti čine vanredne okolnosti koje upućuju na zaključak da bi puštanjem na slobodu apelanta kod građana Bosne i Hercegovine a naročito stanovništva područja opštine Prijedor, došlo do pojačanog osjećaja uznemirenosti i nesigurnosti te stvaranju tenzija koje bi rezultiralo narušavanje javnog reda.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH relevantne odredbe ZKP BiH nije proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku odnosno razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu. Budući da je Sud BiH dao ocjenu neophodnosti ove mjere i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari proizilazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali da je lišavanje slobode odnosno produženje pritvora protiv apelanta bilo arbitrarno. To dalje znači da je u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi s apelantovim pritvorom te donijele odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom pri čemu su u osporenim odlukama dati razlozi za zaključak da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u smislu garancija koje pruža član 5. stav 3. Evropske konvencije apelant imao priliku da se o svim razlozima za pritvor izjasni na pretresu održanom povodom razmatranja prijedloga Tužiteljstva BiH za produženje pritvora.
21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Nadalje vezano za navode apelanta o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je tim članom garantirano da „Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo na žalbu sudu kako bi sud, u konkretnom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje“. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je, apelant imao mogućnost da se u žalbenom postupku preispitaju i procesni i materijalni uslovi neophodni za «zakonitost» pritvora u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije, te da je žalbeno vijeće Suda BiH ispitalo sve apelantove žalbene navode i svoje zaključke obrazložilo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da ovakvo preispitivanje u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava također očigledno (prima facie) neosnovani.
Preuranjenost apelacije
23. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović