Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/09 (S. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-283/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 283/09, rješavajući apelaciju Slavka Mandića osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Mandića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 370 od 21. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-08-000 090 od 27. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Mandić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, koga zastupa Ruža Kordić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 29. januara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 370 od 21. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-08-000 090 od 27. juna 2008. godine.
2. Apelant je tužbom od 31. januara 2008. godine pokrenuo radni spor protiv Srednje strukovne škole „Ruđer Bošković“ iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da je apelant zaposlen kod tuženog od 1993. godine i da je raspoređen na poslovima i radnim zadacima nastavnika praktične nastave, a za koja je utvrđena osnovica za plaću prema Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) iz 2003. godine uz koeficijent 4,5, a po Kolektivnom ugovoru iz 2007. godine koeficijent 4,7 a da mu tuženi obračunava plaću prema koeficijentu 4,0 koji koeficijent pripada koordinatoru praktične nastave, saradniku u nastavi i sl.. Aapelant je, nakon nalaza vještaka financijske struke K.V., podneskom od 9. maja 2008. godine preinačio tužbeni zahtjev, a Općinski sud rješenjem dopustio preinaku, na način da isti glasi: Utvrđuje se da apelant, na temelju ugovora o radu zaključenog sa tuženim, obavlja poslove i radne zadatke nastavnika praktične nastave i to najmanje od 1. januara 2005. godine i da mu u skladu s tim pripada koeficijent za obračun plaće u iznosu od 4,5 do 31. maja 2007. godine, a počevši od 1. juna 2007. godine koeficijent u iznosu od 4,7 pa unaprijed dok se ne izmijene okolnosti. Tuženi je, također, dužan u skladu sa presuđenjem o isplati razlike plaće izvršiti obračun i isplatu doprinosa na plaću u korist Federalnog zavoda MIO/PIO., kao i naknaditi troškove parničnog postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-08-000 089 od 27. jula 2008. godine tuženi je obavezan apelantu isplatiti razliku plaće za period od 1. januara 2007. godine do 31. decembra 2007. godine iznos od 307,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 30. januara 2008. godine, te mu za taj period isplatiti doprinose za plaću u korist Federalnog zavoda MIO/PIO. U preostalom dijelu, tužbeni zahtjev apelanta je odbijen kao neosnovan, te je navedeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među strankama sporno da li je tuženi pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i da li apelantu pripada koeficijent po radnom mjestu ili po stručnoj spremi kako je to regulisano Kolektivnim ugovorima iz 2003. i 2007. godine. Obrazlažući pitanje pasivne legitimacije tuženog, Općinski sud je naveo da je srednja škola javna ustanova i da kao takva ima svojstvo pravne osobe i može odgovarati za svoje obaveze prema svojim djelatnicima. Naime, tuženi je poslodavac apelanta kod kojeg je isti u radnom odnosu, pa bez obzira na način financiranja kantonalnih javnih ustanova, djelatnici mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja je nosilac budžetskih sredstava, pa je prema tome prigovor pasivne legitimacije na strani tuženog neosnovan. U odnosu na drugo sporno pitanje među strankama, a koje se tiče koeficijenta po kojem se apelantu obračunava osnovica za plaću, Općinski sud je naveo da je iz apelantovog iskaza vidljivo da je isti mehaničar alatnih strojeva, što potvrđuje i svjedodžba o završnom ispitu i iz diplome obrazovanja metalske struke „Đuro Pucar Stari“ u Doboju. Nadalje je navedeno da iz prijave osiguranja apelanta kod Zavoda mirovinskog osiguranja HRHB od 6. novembra 1995. godine proizilazi da je apelant stekao svojstvo osiguranika kod tuženog 1. januara 1994. godine sa stručnim obrazovanjem VKV djelatnika sa zanimanjem nastavnika praktične nastave, a da mu je po osnovu rješenja tuženog o određivanju koeficijenta za obračun plaće od 21. marta 2002. godine određen koeficijent od 4,0. Dalje je navedeno u obrazloženju da je iz apelantovog iskaza vidljivo da je apelant dobio rješenja o koeficijentu isplate plaće za 2005., 2006. i 2007. godinu kojima je određen koeficijent od 4,0 i da se apelant nije žalio protiv tih rješenja kako je sam apelant naveo u svom iskazu. Općinski sud je izvršio uvid u rješenje Ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i sporta Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07-01-165/00 od 16. maja 2000. godine, na kojem u suštini apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev, a u kojem je navedeno da se svim zatečenim nastavnicima praktične nastave u školskoj godini 1999/2000. godine, koji se nalaze u radnom odnosu sa školom, nastava trajno verificira. Prema mišljenju Općinskog suda, Ministarstvo je djelatnicima koji su zatečeni na tim radnim mjestima nastavu trajno verificiralo iz razloga da oni djelatnici koji se nalaze u radnom odnosu sa školom ne izgube radni odnos, a vodeći posebno računa o učenicima koji su pohađali i koji pohađaju nastavu u spornom periodu, a koju nastavu predaju nastavnici praktične nastave, a koji nemaju adekvatnu stručnu spremu prema Pravilniku o stručnoj spremi i pedagoško-psihološkom obrazovanju nastavnika u srednjem školstvu od 25. februara 2000. godine („Narodne novine Zapadnohercegovačkog kantona“ broj 2/00).
5. Nakon provedenog dokaznog postupka, koji je sadržavao saslušavanje stranaka tako i uvid u dokumentaciju spora, Općinski sud je istakao da apelantu pripada koeficijent propisan odredbom člana 42. tačka 6. Kolektivnog ugovora iz 2003. godine u kojoj je naveden koeficijent u iznosu od 4,0 (za koordinatore praktične nastave, saradnike u nastavi V-stepena, te specijaliste VKV), odnosno koeficijent u iznosu od 4,2 prema članu 44. novog Kolektivnog ugovora iz 2007. godine. Općinski sud je konstatovao da apelant nema VI-stepen stručne spreme koji je nužan da bi isti i dalje bio nastavnik praktične nastave ili saradnik u nastavi kako je to određeno članom 42. Kolektivnog ugovora iz 2003. godine, odnosno članom 44. Kolektivnog ugovora iz 2007. godine, pa je prema tome neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da bi mu, s obzirom da samostalno obavlja praktičnu nastavu bez nadzora profesora, trebao pripadati koeficijent kao da ima VI stepen školske spreme. Općinski sud je zaključio da takva apelantova tvrdnja da samostalno obavlja praktičnu nastavu bez nadzora profesora teoretske nastave nije mjerodavna za utvrđivanje visine plaće, odnosno kod određivanja koeficijenta. Imajući u vidu naprijed navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant nema potrebnu stručnu spremu za određivanje koeficijenta 4,5, odnosno 4,7, pa je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom da sud utvrdi da apelant na temelju ugovora o radu obavlja poslove i radne zadatke nastavnika praktične nastave i da mu prema tome pripada obračun plaće po osnovu navedenih koeficijenata. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke K.V., na koji parnične stranke nisu imale primjedbi i koji Općinski sud prihvata kao stručan i objektivan, Općinski sud je zaključio da je vidljivo da apelantu nije isplaćena razlika plaće po novom Kolektivnom ugovoru, a koja mu pripada u smislu odredbi člana 44. Kolektivnog ugovora po koeficijentu 4,2 za period od 1. januara do 31. decembra 2007. godine i da ta razlika za navedeni period iznosi 307,59 KM, a što je i tuženi priznao tokom ovog parničnog postupka. Imajući u vidu zaključak u pogledu isplate razlike plaće, Općinski sud je dosudio apelantu i razliku neuplaćenih doprinosa za taj period u skladu sa odredbama čl. 118. i 119. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, odbijajući pritom apelanta za visinu razlike preko dosuđenog iznosa. Na dosuđene iznose glavnog duga na ime razlike plaća, Općinski sud je apelantu dosudio i zakonsku zateznu kamatu i to počevši od dana podnošenja tužbe tj. 30. januara 2008. godine pa do isplate, a preko dosuđenog iznosa za zakonske zatezne kamate je odbio apelantov zahtjev, a sve u skladu čl. 279. stav 3 i čl. 372 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
6. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 324 od 2. oktobra 2008. godine, koju je apelant primio 2. decembra 2008. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda u cjelosti potvrđena. U obrazloženju je navedeno da je, na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza, prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge, koje je u cjelosti prihvatio i Kantonalni sud, a da pritom nije počinio povrede postupka na koje apelant samo paušalno ukazuje, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je istakao da je apelant neosnovano tvrdio da bi raspored na odgovarajuće poslove i radne zadatke trebalo da bude mjerilo prilikom određivanja koeficijenta po kome bi se obračunavala plaća apelanta, bez obzira na stepen školske spreme koju on ima. Naprotiv, odgovarajući stepen školske spreme je, kako je zaključio Kantonalni sud, isključivo mjerodavan za visinu koeficijenta pojedinog radnog mjesta po kome se djelatniku ima obračunati plaća, kako je to propisano odredbama člana 42. Kolektivnog ugovora iz 2003. godine, odnosno člana
44. Kolektivnog ugovora iz 2007. godine, a koje odredbe se imaju primijeniti između apelanta i tuženog. Tek ukoliko bi apelant imao VI stepen školske spreme, a ne V stepen kao što stvarno ima, te ukoliko bi pored toga obavljao odgovarajuće poslove i radne zadatke, tek tada bi bili ispunjeni uslovi da mu se plaća obračunava po koeficijentu od 4,5 odnosno 4,7. Imajući u vidu naprijed navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant se žali zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava. Apelant smatra da nižestepeni sudovi uopšte nisu raspravljali o navodima i dokazima apelanta tokom prvostepenog postupka, kao i o žalbenim razlozima apelanta nego su „na vrlo komforan način odbili većinu tužbenog zahtjeva [apelanta]“. Nižestepeni sudovi su, kako smatra apelant, potpuno zanemarili činjenice o tome koje poslove apelant obavlja, a to je jedino relevantno pitanje kod obračuna i isplata plaća. Apelant smatra da je tokom postupka dokazao da on kao dugogodišnji djelatnik tuženog od 1991.godine obavlja poslove nastavnika praktične nastave te ističe da sudovi nisu htjeli uzeti u obzir u razmatranje i takve dokaze kao što su rješenja Ministarstva prosvjete, znanosti i šport Županije Zapadnohercegovačke br.07-01- 165/00 od 16. svibnja 2000.godine po kojem je svim zatečenim nastavnicima praktične nastave koji se sa školskom 1999/2000 godinom nalazili u radnom odnosu sa Srednjom strukovnom školom „Ruđer Bošković“ Ljubuški trajno verificirali nastavu, a to je upravo bio i apelant. Isto tako, apelant smatra da se nižestepeni sudovi uopšte nisu osvrnuli na odredbe člana 71. Zakona o srednjem školstvu u Županije Zapadnohercegovačke („ Narodne novine ŽZH br.6/04“), kojom je regulirano pitanje ko su nastavnici u srednjoj školi. Naime, prema odredbi ovog člana nastavnici su pored profesora i stručni učitelji, a prema odredbi člana 73. stav 2. tog zakona, stručni učitelji samostalno izvode vježbe i praktičnu nastavu.Nadalje, članom 74. stav 2. je propisano da za stručnog učitelja može biti izabrana osoba koja je završila odgovarajući studij više odnosno srednje stručne spreme ako je to najviši stupanj naobrazbe u tom stručnom ili umjetničkom području i ako ima potrebnu pedagoško-psihološku izobrazbu. Prema svim provedenim dokazima utvrđeno je da apelant ima završenu stručnu spremu, te da je visokokvalificirani majstor, što je najviši stepen naobrazbe u ovom stručnom području. Sve ove pravne činjenice, smatra apelant, nižestepeni sudovi su potpuno zanemarili ili bolje rečeno ignorirali na štetu tužitelja. Apelant zaključuje da sudovi uopšte nisu definirali ko može biti nastavnik u školi, pa stoga „nije čudo što su metodama izbjegavanja ocjene ponuđenih dokaza donijeli nezakonite i za tužitelja štetne odluke“. Stoapelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će preinačiti pobijane nižestepene presude ili iste ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naznaku povrijeđenih ustavnih prava apelanta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant u suštini smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku, okončanom presudom Kantonalnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović