Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-311/09 (S.G.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-311/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 311/09, rješavajući apelaciju S.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.G. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 019787 08 Kž od 17. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 019787 06 K od 22. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.G. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nijaz Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 4. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 58 0 K 019787 08 Kž od 17. decembra 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07 58 K 019787 06 K od 22. maja 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po osporenoj presudi Kantonalnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je, odlukom broj AP 311/09 od 15. aprila 2009. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 K 019787 06 K od 22. maja 2008. godine, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinio krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. a u vezi sa članom 54. istog zakona. Sud je, primjenom čl. 42., 49. i 50. stav 1. i člana 62. KZ FBiH apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom je za krivično djelo lake tjelesne ozljede apelantu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a za krivično djelo teške tjelesne ozljede kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, koje se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne odnosno dvije godine računajući od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Primjenom člana 54. stav 2. tačka b. KZ FBiH, Općinski sud je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine računajući od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo.
4. Prvostepeni sud je, nakon što je proveo obiman dokazni postupak, došao do uvjerenja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je Đenan Ćeranić (u daljnjem tekstu: oštećeni Đ.Ć.) kritičnog datuma bio u ugostiteljskom objektu „Borik“ i da je pretrpio lakšu tjelesnu ozljedu zato što ga je apelant šakom udario u predio glave. Sud je obrazložio da je prihvatio iskaz ovog oštećenog zato što je „uvjerljiv i neposredno dojmljiv na glavnoj raspravi“ i potvrđen iskazima drugih svjedoka uključujući i Ismara Bešu (u daljnjem tekstu: oštećeni I.B.), koje je Općinski sud detaljno iznio u presudi i za koje je zaključio da su vjerodostojni i potvrđeni drugim, materijalnim dokazima. Dalje, Općinski sud je utvrdio i da je istom prilikom, oštećeni I.B. pretrpio teške tjelesne ozljede zato što ga je apelant udario u predio glave, a kada je oštećeni I.B. pao na pod izgubivši svijest, da ga je apelant još dva puta udario šakom u glavu zbog čega su kod ovog oštećenog nastupile teške tjelesne ozljede. Općinski sud je naveo da je do ovakvog uvjerenja došao analizom iskaza svjedoka, uključujući i iskaz oštećenog Đ.Ć., pri čemu je naveo da oštećeni nisu od ranije poznavali apelanta, te da nemaju razloga „da iskazuju drugačije od onoga što su izjavili“, kao i da je oštećeni Đ.Ć. neposredno vidio apelanta kako udara oštećenog I.B. zato što je bio u neposrednoj blizini. Ovaj oštećeni je također naveo da ga je nakon ovoga neko iz osiguranja izveo iz objekta, ali da se on vratio da bi pomogao oštećenom I.B., nakon čega je zajedno s njim napustio objekat. Zatim su zajedno otišli ocu oštećenog I.B. i ispričali mu šta se dogodilo, pa su svi zajedno otišli u „Borik“ gdje je otac oštećenog I.B. pitao apelanta zašto je udario I.B., a da mu je ovaj odgovorio „da nije znao da je [oštećeni I.B.] njegov sin, da je znao da se to ne bi dogodilo i da bi ruku dao da se to ništa nije dogodilo“. Ovakav iskaz oštećenog Đ.Ć., kako je naveo Općinski sud, potvrdio je i Halil Bešo, otac oštećenog I.B., u svom iskazu kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru. Prvostepeni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke o vrstama i težini povreda koje su oštećeni pretrpjeli u kritičnom događaju, te da taj nalaz i mišljenje ničim nije doveden u pitanje.
5. Dalje, prvostepeni sud je naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu da kritičnog datuma u ugostiteljskom objektu „Borik“ nije bilo fizičkog obračuna sa oštećenima, već da je apelant „postupao po zakonu“, budući da je takva odbrana, po ocjeni Općinskog suda, u suprotnosti sa iskazima oštećenih i drugih svjedoka čijim iskazima je sud poklonio vjeru, kao i sa materijalnim dokazima. Sud je vrlo detaljno obrazložio zbog čega nije poklonio vjeru iskazima svjedoka odbrane, između ostalog i zato što su oni bili zaduženi za održavanje reda u ugostiteljskom objektu zajedno sa apelantom „pa ovakvim svjedočenjem žele pomoći [apelantu] kako bi izbjegao kaznenu odgovornost“. Dalje, sud je naveo da određene iskaze svjedoka odbrane koji su izjavili da apelant nije uopće udario niti jednog oštećenog nije prihvatio jer su kontradiktorni i u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima, uključujući i medicinsku dokumentaciju i nalaz vještaka, što je iscrpno i detaljno obrazloženo u prvostepenoj presudi.
6. Kantonalni sud je, presudom broj 58 0 K 019787 08 Kž od 17. decembra 2008.
godine, odbio apelantovu žalbu, a uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), te je prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji tako što je apelantu za krivično djelo lake tjelesne ozljede utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, a za krivično djelo teške tjelesne ozljede kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je naveo da je odlučna činjenica koju je trebalo utvrditi u konkretnom slučaju bila da li je apelant, na način kako je navedeno u prvostepenoj presudi, nanio oštećenim povrede navedene u presudi. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud za utvrđivanje navedene činjenice „imao veći broj svjedoka čiji se iskazi međusobno isključuju“ te da se ti iskazi mogu podijeliti u dvije grupe: prvu, u kojoj su svjedoci koji potvrđuju iskaze oštećenih „i koji su sa njima prijatelji“ i drugu, u kojoj su svjedoci koji su „prijatelji sa optuženim, s njim obavljaju duže vremena zaštitarske poslove, ostvaruju kroz te poslove zaradu pa su i interesno povezani s [apelantom]“, a koji su izjavili da apelant uopće nije udario oštećene. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanta izveo iz iskaza oštećenih i svjedoka koji su bili neposredni sudionici događaja, a koji su potkrijepljeni kako iskazom oca oštećenog I.B., tako i drugim izvedenim dokazima.
7. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su svi zaštitari izjavili da je došlo do tuče između dvije grupe mladića, da je došlo do masovne tuče i sl., ali da niti jedan od njih nije ni u direktnom niti u unakrsnom ispitivanju objasnio kako je moguće da u eventualnoj masovnoj tuči ni na koji način nije povrijeđen niko drugi osim dvojice oštećenih. Također, Kantonalni sud je naveo da se, imajući u vidu vrstu povreda kakve je zadobio oštećeni I.B., ne može zaključiti da je takve povrede bilo moguće zadobiti u tuči dvije grupe kako su to izjavili svjedoci zaštitari, a da pri tome niko drugi nije zadobio „ni najmanju povredu“. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio i iskaz oca oštećenog I.B., koji je izjavio da mu se apelant izvinio i rekao da „to nikada ne bi uradio“ da je znao da je oštećeni I.B. njegov sin. Kantonalni sud je također naveo da apelantova odbrana nije pobila sadržaj iskaza oštećenih i drugih svjedoka optužbe, „nego je postavljanjem pitanja o nebitnim okolnostima pokušala stvoriti dojam o neistinitosti njihovih iskaza, predočavanjem svjedocima nebitnih okolnosti, težila kompromitirati navedene iskaze da bi ukazala na njihovu vjerodostojnost, iskazujući sumnje a ništa ne dokazujući, u čemu nije uspjela“. Uzevši sve ovo u obzir, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice, navodeći da se „sumnja na kojoj se temelji načelo in dubio pro reo mora odnositi na odlučne činjenice. Budući da odlučne činjenice nisu dovedene u pitanje navodima žalbe, sud je žalbene prigovore koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja odbio kao neosnovane.
8. Što se tiče odluke o kazni, Kantonalni sud je naveo da smatra da je Tužilaštvo osnovano ukazalo na to da je prvostepeni sud dao preveliki značaj olakšavajućim okolnostima, te da je kao olakšavajuću okolnost paušalno ocijenio i to da je apelant lošeg imovnog stanja, jer u tom pravcu nisu izvedeni bilo kakvi dokazi, dok nije na odgovarajući način cijenio činjenicu da je apelant ranije osuđivan zato što je ta ranija presuda brisana. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tačno da prvostepeni sud nije na okolnost apelantovog imovnog stanja izveo dokaze, te da je pogrešno ocijenio činjenicu da je presuda kojom je apelant ranije osuđen za krivično djelo teške tjelesne povrede brisana. Kantonalni sud je naveo da činjenica brisanja presude ne može utjecati na zaključak suda o ocjeni apelantove ličnosti i „nema zapreke da bude ocijenjena kao otežavajuća okolnost“. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud napravio ozbiljan propust kada nije ocijenio i to da je apelant još jednom ranijom presudom osuđen zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede, iako je to navedeno u izvodu iz kaznene evidencije. Naime, Kantonalni sud je naveo da je iz navedenog evidentno da je apelant povratnik u izvršenju istovrsnih krivičnih djela, te da ranija osuđivanost, te izrečene kazne i uvjetne osude nisu dovoljno djelovale na apelanta da više ne čini takva djela. Također, Kantonalni sud je naveo da sve ovo ukazuje na apelantovu sklonost vršenju ovakvih djela „upotrebom fizičke snage i vještine u borilačkim vještinama, koja obučenost bi upravo suprotno tome, [apelanta] trebala priječiti da je olako upotrebljava, ne vodeći računa o posljedicama“. Stoga je Kantonalni sud izmijenio odluku o kazni na način kako je to već navedeno.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda o povredi ovog prava svodi se na prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer su, prema apelantovim navodima, osporene presude zasnovane isključivo na iskazima oštećenih i njihovih prijatelja, iz čega proizlazi da apelant prigovara da nije ravnopravno tretiran u postupku. Također, apelant je naveo i da je povrijeđeno njegovo pravo na presumpciju nevinosti jer je drugostepeni sud, kroz obrazlaganje zašto vjeru nije poklonio apelantovom negiranju krivice, kao odlučujući faktor uzeo činjenicu da je apelant već ranije osuđivan, čime je prekršen i princip in dubio pro reo. Apelant smatra da osporene presude ne sadrže relevantna obrazloženja o tome zašto je donesen zaključak o krivici apelanta, odnosno da sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili proces pojedinačne ocjene dokaza niti kako su sve te dokaze doveli u međusobnu vezu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršen princip presumpcije nevinosti, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud izveo sve predložene dokaze, da je izvršio njihovu analizu, da je na nedvosmislen način opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, što je kao pravilno ocijenio i Kantonalni sud. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je Općinski sud naveo u obrazloženju osuđujuće presude i koji su ga opredijelili da donese takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Kantonalni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uzeo u obzir i ranije presude kojima je apelant oglašen krivim za istovrsna krivična djela ali samo u kontekstu razmatranja općih pravila za odmjeravanje kazne apelantu što je i obaveza suda u skladu sa članom 49. KZ FBiH, a ne u kontekstu apelantove krivične odgovornosti, jer odluka o tome nije zasnovana na ranijim presudama protiv apelanta. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je apelant u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti. Također, Ustavni sud smatra da obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju krivičnu odgovornost apelanta, niti na bilo koji način dovodi u pitanje presumpciju nevinosti i princip in dubio pro reo, zbog čega Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 2146/07 od 12. januara 2010. godine, st. 12-14, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. U vezi sa navodima koji se tiču ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da je procjena dokaza bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Kantonalni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Stoga su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se isključivo na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim već analiziranih prigovora presumpcije nevinosti i neravnopravnosti u postupku, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa pitanjem ravnopravnosti strana u postupku i presumpcije nevinosti, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović